Priča o Gornjogradskoj likovnoj koloniji u Zagrebu – 1. dio
Tekst i fotografije: Krešimira Gojanović
U proteklih pet godina, od 2010. do 2014. na Strossmayerovom šetalištu u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Turističke zajednice grada Zagreba, odvijala se Gornjogradska likovna kolonija, na kojoj su sudjelovali brojni zagrebački likovni umjetnici, članovi HDLU-a.
I prije nego li je organizaciju te kolonije formalno 2010. preuzeo HDLU, zagrebački likovni umjetnici često su tokom ljeta dolazili stvarati svoja djela i družiti se na Strossmayerovom šetalištu, pa su negdje 2008. neki članovi HDLU-a došli na ideju da bi u Zagrebu bilo dobro napraviti takvu jednu umjetničku koloniju za školovane i profesionalne likovne umjetnike, koji bi svoj rad približili građanima, te animirali kulturnu publiku i sa svojim različitim likovnim i kreativnim radionicama.
Početna dakle ideja pripadala je članovima HDLU-a koji su o tome još 2008. krenuli pisati na razna mjesta, u gradske institucije, te su za ideju pokušali zainteresirati i upravu vlastitog udruženja. 2010. na istu ili sličnu ideju došli su i neki djelatnici Turističke zajednice grada Zagreba, te su se povezali sa HDLU-om, i te godine održana je prva u nizu Gornjogradskih likovnih kolonija članova HDLU-a. U početku na njoj nije bilo puno umjetnika, 4 – 5 umjetnica svakodnevno su dolazile na Stross, slikale su na otvorenom, te animirale turiste, građane i njihovu djecu da učestvuju na besplatnim likovnim radionicama, koje su se odvijale pod stručnim vodstvom akademskih slikara i članova HDLU-a.
Već iduće, 2011. godine, interes za Gornjogradsku likovnu koloniju postao je puno veći, više se umjetnika prijavilo za sudjelovanje na njoj, kao i narednih godina, pa su tako u ovih pet godina kroz koloniju prošli slijedeći autori, koji su na njoj stvarali i održavali svoje likovne radionice: Diana Šimek, Marija Lopac, Vesna Šantak, Ante Teskera, Renata Facan pl. Kušec, Helena Ramljak, Tea Hatadi, Ivana Ognjanovac, Dijana Nazor, Tonka Maleković, Helena Janečić, Nina Bešlić, Damir Gajski, Petra Puž Novoselec, Krešimira Gojanović, Biljana Knebl, Iva Višošević, Leonardo Budimlić Majnarić, Nebojša Vuković, Nataša Vuković, Martina Vrbanić, Tomica Paradi, Vlasta Pastuović Aleksić, Blaženka Zvonković, Željka Grobotek, Nikolina Butorac, Vanja Trobić, Renata Chalupa Prvan, i još mnogi drugi.
Ono što je na tim kolonijama bilo dobro, bila je prilika za zagrebačke likovne umjetnike da građanima grada u kojem žive, također i stranim turistima, predstave svoje radove – originalne umjetničke slike, crteže, grafike, nakit, suvenire i ostale rukotvorine, a koje su često puta i na licu mjesta umjetnici izrađivali, te su na taj način uveli jedan novi oblik tzv. kulturnog turizma, koji se turistima pokazao jako zanimljivim. Naime, mnogi turisti su pokazali veliki interes za stvaralačku aktivnost i djela zagrebačkih likovnih umjetnika, razgovarali su s njima, djelili svoje informacije o zemljama iz kojih dolaze, pa o tome šta im se u Zagrebu najviše dopalo, ispitivali su umjetnike o njihovom radu, a umjetnici su im, pričajući o svojim aktivnostima, ujedno približavali i likovnu i kulturnu scenu Zagreba, kao i ostale njegove kulturne znamenitosti. Razvila su se tu i lijepa poznanstva između zagrebačkih likovnih umjetnika i brojnih turista iz različitih zemalja svijeta, tako da su mnogi umjetnici koji su dolazili na Stross, i kasnije nastavili održavati prepisku preko facebooka sa prijateljima iz stranih zemalja, koje su preko ljeta upoznali na Strossu.
Općenito se kod svih sudjelujućih na toj koloniji, i umjetnika i naših građana, razvila veća svijest o tome da stranim turistima koji dolaze u Zagreb nije dovoljno ponuditi samo alkohol i hranu, te bučnu muziku, nego se mora misliti i na one turiste sa profinjenijim kulturnim navikama, a koji žele da u njihovo putovanje budu uključeni i razni zanimljivi umjetnički i kulturni sadržaji, pa je u tom smislu Gornjogradska likovna kolonija zagrebačkih umjetnika i članova HDLU-a u proteklih pet godina predstavljala značajnu manifestaciju, namjenjenu razvoju zagrebačkog kulturnog turizma.
Također je kolonija bila bitna za umjetnike i građane i u strukovnom smislu: na likovnim radionicama koje su se na njoj održavale svake godine tijekom tri ljetna mjeseca, građani Zagreba i njihova djeca imali su priliku besplatno, pod mentorstvom profesionalnih likovnih umjetnika upoznati sve moguće likovne tehnike i medije, poput slikarstva, skulpture, ilustracije, stripa, izrade mozaika, mobila, raznih suvenira i nakita, izrade plakata i slikovnica, raznih uporabnih predmeta, itd. Građani, njihova djeca i turisti na radionicama su dobijali i besplatan materijal za rad, te su često puta i po završetku radionica ostajali na koloniji stvarati svoja djela skupa sa zagrebačkim likovnim umjetnicima.
Radionice su bile zanimljive i našim građanima treće životne dobi, koji su na njih redovno dolazili i sa zagrebačkim umjetnicima podjelili su svoja iskustva o tome kako imaju problem u gradu Zagrebu da pronađu primjerene kulturne i umjetničke sadržaje za svoju dob u ljetnim mjesecima i upravo stoga su im te umjetničke radionice bile prilika da na kvalitetan način ispune svoje vrijeme, nauče nove stvari i upoznaju nove prijatelje, pa se može reći da su te likovne radionice članova HDLU-a doprinosile i cjeloživotnom obrazovanju naših građana starijih generacija, i one su kroz godine postale svojevrsna ‘ institucija za sebe ‘ na Gornjogradskoj likovnoj koloniji.
To su dakle bile dobre stvari Gornjogradske likovne kolonije u proteklih pet godina, no na toj koloniji također su kroz ove godine postojali i neki problemi, o kojima bi trebalo javno progovoriti, a tiču se prvenstveno organizacijskih i financijskih aspekata kolonije, koji su bili pod kontrolom uprave krovnog HDLU-a.
Naime, velika zamjerka nekih umjetnika i stalnih članova kolonije išla je prema upravi krovnog HDLU-a, koja je od samog početka bila netransparentna kada je bilo u pitanju financiranje te kolonije, jer uprava HDLU-a tajila je svojim vlastitim članovima i to koliko su sredstava dobili za organizaciju kolonije, i kako su općenito ta sredstva bila raspodjeljivana i utrošena. Tako umjetnici i članovi Gornjogradske likovne kolonije pet godina nisu mogli dobiti odgovore na ova pitanja od uprave svog vlastitog likovnog udruženja, u kojem su bili dugogodišnji članovi ! Na kraju su informacije ipak potražili i dobili od Turističke zajednice grada Zagreba, koja je i financirala tu koloniju u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
I ispostavilo se – zagrebački umjetnici su to konačno saznali ove godine – da su ta sredstva, koja je uprava krovnog HDLU-a dobijala na ime likovne kolonije zagrebačkih likovnih umjetnika, bila poprilično velika, puno veća nego što su umjetnici to mogli i zamisliti ! No uprkos tome, kolonija je kroz sve ove godine oskudijevala u mnogim stvarima: umjetnici su svoje radove izlagali na trošnim stolovima i panoima, često puta nije bilo dovoljno sredstava da se umjetnicima kupe kvalitetne boje, kistovi i platna za rad, odnosno, uprava HDLU-a je tako govorila umjetnicima da nema dovoljno sredstava, iako je od 2010. do 2014. sredstava bilo i više nego dovoljno, no način njihovog raspodjeljivanja umjetnicima je ostao potpuno skriven i nepoznat. I to su bile tzv. ” tajne Strossa ”, koje su nekim zagrebačkim umjetnicima pokvarile dojmove o njihovoj vlastitoj udruzi i trenutnoj upravi te udruge.
( Opaska portala: Turistička zajednica grada Zagreba kroz pet godina za potrebe Gornjogradske likovne kolonije dala je HDLU-u 605 000 kn. )
U tom smislu, u budućnosti bi zagrebački likovni umjetnici naprosto trebali insistirati da uprava krovnog HDLU-a bude posve otvorena u ovim financijskim pitanjima, i prema umjetnicima i članovima HDLU-a, a također i prema zainteresiranoj javnosti i svim zagrebačkim poreznim obveznicima, jer po Zakonu o udrugama, rad udruga mora biti javan, temeljen na demokratskim načelima i transparentnosti, s mogućnošću da članovi neke udruge i sami imaju pravo nadzora nad radom udruge i njenih upravnih tijela.
To znači da bi uprava krovnog HDLU-a, ukoliko i dalje u gradu Zagrebu namjerava organizirati ovu koloniju, trebala uvijek jasno reći umjetnicima, svojim članovima – koliko novaca i od koga točno su sve dobili za organizaciju kolonije, te kakav je financijski plan raspodjele tih sredstava. Prijašnjih godina, naime, umjetnici i stalni članovi Gornjogradske likovne kolonije ove stvari nisu smjeli znati, nego je to sve smio znati samo predsjednik HDLU-a, ravnateljica HDLU-a i voditelj kolonije, a umjetnici koji su se onda išli detaljnije raspitivati o troškovnicima kolonije, imali su i svojevrsnih problema sa sadašnjom upravom krovnog HDLU-a, koja im je zamjerila njihovu ‘ radoznalost ‘ – a takve stvari u budućnosti se definitivno više ne bi smjele dešavati u gradu Zagrebu, i u strukovnim udrugama zagrebačkih i hrvatskih likovnih umjetnika.
Krovni HDLU mora u većoj mjeri cjeniti svoje vlastite članove i zagrebačke likovne umjetnike, koji su sve ove godine pošteno i vrijedno radili na toj koloniji, i uprava HDLU-a umjetnicima ne bi smjela ništa skrivati, a isto tako bi trebala i uvažavati primjedbe i zahtjeve stalnih članova te kolonije, kada je u pitanju i njezino radno vrijeme, te razni drugi organizacijski aspekti kolonije.
Od ove godine, recimo, u natječaju koji je HDLU raspisao za učešće na Gornjogradskoj likovnoj koloniji, vidjeli smo da je sasvim neshvatljivo skraćeno radno vrijeme kolonije, koja je prijašnjih godina radila po čitav dan, od 10 ujutro do 20 h navečer, a ove godine kolonija bi se trebala odvijati samo od 16 do 20 h radnim danima. Svi oni umjetnici koji su godinama dolazili na tu koloniju i znaju nešto o njoj, isto tako znaju da je najveći promet turista na Strossu uglavnom u jutarnjim satima, od 10 do 14 h, jer tada turisti najčešće s vodičima kreću u organizirane obilaske grada, dok je promet turista uvijek manji u vrijeme ručka i popodnevnog odmora, a navečer turisti u pravilu i ne dolaze na Stross, jer idu na neke atraktivnije lokacije, kafiće i restorane u donjem gradu.
Koloniju bi valjda prvenstveno trebalo prezentirati našim turistima, kao nekakvu značajnu zagrebačku manifestaciju, a opet kad su u pitanju i naši građani sa djecom, ni njima previše ne bi odgovaralo da se moraju penjati na Stross po najgorem suncu u 16 h popodne, a to isto ne bi odgovaralo ni našim penzionerima koji redovno dolaze na Stross, te se može zaključiti da je ovakvo radno vrijeme kolonije mogla planirati samo neka osoba, koja zapravo na Strossu nikad nije bila i o toj koloniji ništa i ne zna ! Uprava krovnog HDLU-a trebala bi više uvažavati dosadašnje iskustvo i znanje samih umjetnika, stalnih i dugogodišnjih članova Gornjogradske likovne kolonije, a koji su do sad već jako dobro upoznali i kulturne navike naših građana, kao i naših turista koji nam preko ljeta dolaze u Zagreb i posjećuju tu koloniju.
Samo uz te uvjete, da uprava krovnog HDLU-a pravedno i pametno uvažava i vrednuje rad zagrebačkih likovnih umjetnika i svojih članova, Gornjogradska likovna kolonija uspjet će se i dalje održati, i zadržati jednak nivo kvalitete kao što je to imala i u prošlosti. Bez sumnje, ta kolonija treba ovom gradu, to je i jedan kreativni, eksperimentalni laboratorij – i za zagrebačke likovne umjetnike, i građane i njihovu djecu, i osobe treće životne dobi, a također i vrijedan kulturni sadržaj za naše turiste koji nam dolaze u Zagreb.
Stoga se i HDLU i Grad Zagreb i Turistička zajednica grada Zagreba svi zajedno trebaju potruditi da se ta kolonija održi kao važan ljetni aspekt zagrebačkog kulturnog turizma, i da zagrebački likovni umjetnici koji su najviše do sada radili na toj koloniji, budu pravedno vrednovani i uvažavani u svojim zahtjevima i potrebama, kako bi i dalje nastavili raditi na koloniji sa jednakim žarom i za opće dobro – kao i svih ovih prijašnjih pet godina.
Zagrebački likovni umjetnici 