Intervju sa Vlastom Pastuović Aleksić

Vlasta Pastuović Aleksić

Razgovor vodila: Krešimira Gojanović

Vlasta Pastuović Aleksić rođena je 1963. godine u Sisku. Studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, živjela godinu dana u Londonu, gdje je pohađala Harrow College of Further Education. 2013. završava verificirani program u Poslovnom učilištu Filaks, te stječe zvanje menadžerica u malom poduzetništvu. Od 2000. članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika ( HDLU ), a od 2003. Hrvatskog keramičarskog udruženja Kerameikon. Sudjelovala je na mnogobrojnim skupnim izložbama slika u zemlji i inozemstvu, te organizirala 19 samostalnih izložbi slika. Njezine slike nalaze se u gospodarskim ustanovama i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu ( Njemačka, Italija, Francuska, Danska, USA, Australija, Rusija ). 2015. diplomirala je na četverogodišnjem studiju slikarstva na visokoškolskoj ustanovi, Šoli za risanje in slikanje – Arthouse u Ljubljani, te je time stekla zvanje diplomirana slikarica. Živi i radi u Zaprešiću.

Za portal ” Zagrebački likovni umjetnici ”, Vlasta je s nama podijelila svoja iskustva vezana uz studiranje na ljubljanskoj Arthouse – školi za crtanje i slikanje, na kojoj je nedavno diplomirala.

– Vlasta, reci nam nešto više o Arthouse – šoli za risanje in slikanje, kako si se odlučila za studij u Ljubljani i kakvi su sad tvoji cjelokupni dojmovi nakon četiri protekle godine studiranja ?

Ljubljanska Škola za crtanje i slikanje, popularno nazvana Arthouse, osnovana je 1990. godine i jedna je od vodećih slovenskih visokoškolskih ustanova na području slikarskog obrazovanja. Studij u toj školi reguliran je Zakonom o visokom školstvu Republike Slovenije. Škola ima četverogodišnji ( 8 semestara ), bolonjski preddiplomski studij i po europskom sustavu prijenosa bodova, završetkom studija stječe se 240 ECTS bodova, a nakon završenog studija stječe se akademski naziv diplomirani slikar / diplomirana slikarica ( Bachelor of  Fine Art – BFA ). Druga razina je diplomski sveučilišni studiju u trajanju od 2 semestra, čijim se završetkom stječe dodatnih 60 ECTS bodova i akademski naziv magistar / magistra likovnih umjetnosti ( Master of Fine Arts – MFA ).

Školski program obuhvaća slikarstvo i druge osnovne vizualne prakse. Tu su kolegiji fotografije, videa i filma. Specifičnost toga studija jest da postoji redovni i izvanredni studij ( uz posao, na daljinu ), a izvanredni i redovni studenti imaju potpuno jednake obaveze. Studij na daljinu namijenjen je prvenstveno stranim studentima. Predavanja izvanrednog studija izvode se u tjednim sklopovima.  Hrvatski jezik priznat je kao službeni jezik Škole, što je velika pogodnost za studente iz Hrvatske. Za školu sam čula preko jednog kolege, koji je u to vrijeme već bio student Arthousa. Naime, Škola svake godine u Zagrebu, u Europskom domu, organizira predavanje, tzv. ” informacijske dane ”. 2011. godine otišla sam na to predavanje, oduševila se i odmah sam znala da je to škola za mene.

Diplomska radnja Vlaste Pastuović Aleksić

Ja se bavim slikarstvom cijeli svoj život. Priređivala sam samostalne izložbe, sudjelovala sam na skupnim izložbama, odlazila na likovne kolonije, ali to mi nije bilo dovoljno za daljnje napredovanje. Svakom učeniku potreban je učitelj. Meni je bilo potrebno stručno mentorsko vodstvo, za čime sam žudila cijelog života i sada mogu reći da sam ovom diplomom ostvarila svoj životni san. Što se tiče mojih dojmova, mogu reći da se radi o jedinstvenoj i progresivnoj školi, koja je rasadnik kreativnih ideja, potiče se individualni rad i inovativnost studenata. Profesori prenose znanje na vrlo entuzijastičan način.

Teoretsko znanje uvjet je za bilo kakvu ozbiljnu likovnu aktivnost, pa smo osim praktičnih predmeta kao što su: Kreativno crtanje i slikanje, te Umjetničko – likovni projekt, koji su zastupljeni u svim godinama studija, slušali još i Povijest umjetnosti,  Likovnu teoriju,  Likovnu analizu, Studiju boja, Psihologiju stvaranja, Likovne spoznaje, zatim predavanja iz Estetike, Grafike…Time smo dobili čvrste teorijske temelje.

Studenti biraju i fakultativne predmete kao što su film, video i fotografija. Studentu je omogućeno da sam izabere medij u kojem će se najbolje izraziti. Jedan kolega je tako za magistarski rad odabrao land art. Kolegica koja je nedavno magistrirala bavila se 3D printom na modnim dodacima. Cilj škole jest osposobiti likovno nadarena studenta za samostalno likovno stvaranje na području slikarstva i drugih vizualnih praksi, te osposobiti ga za rad u zanimanjima u kojima su potrebna likovna znanja.

– Što ti se najviše dopalo tijekom tvog studija u Ljubljani ?

Osvojilo me kreativno školsko okruženje i atmosfera. To je jedna otvorena i inovativna škola sa suvremenim pedagoškim programom, koji se ne provodi prema tradicionalnom programu, već se studente potiče na iskorake u propitivanju likovnosti. Traži se inovativnost i originalnost, istražuje se, potiče se na eksperimentiranje. Njeguje se nemimetički pristup likovnosti i postoji stav da likovno stvaranje nije imitacija. Slikarsko umijeće je jedna stvar, stvaranje je nešto sasvim drugo. Mentori nas potiču na stvaranje.

Škola upisuje polaznike na temelju njihove mape radova i kvalitete tih radova, o čemu odluku donosi komisija senata. Znači, studentima se prije upisa priznaju znanja i vještine koje su stekli formalnim obrazovanjem, što se dokazuje svjedodžbom ili nekim drugim vjerodostojnim i ovjerenim dokumentima, iz kojih je vidljiv sadržaj i opseg uloženog rada studenta. Također se priznaju i dokumenti na temelju neformalna obrazovanja, odnosno dokaz o postignutim likovno – stručnim radovima, kvalitetnim umjetničkim djelima iz područja svih vizualnih umjetnosti. Ne postoji gornja dobna granica za upis. Upisani studenti su nerijetko već formirani slikari. Neke moje kolege, u vrijeme kad su upisivali Školu, već su bili afirmirani crtači / slikari i članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i nekih drugih profesionalnih likovnih udruga u Hrvatskoj, kao što su HDLU i ULUPUH.

Mentori su nas poticali na istraživanje i rad u svim mogućim medijima. Na primjer, jedan od mojih zadataka iz predmeta Umjetničko likovni projekt bio je – konceptualna obrada zadane teme, ali s napomenom da rad ne smije biti slika. Mogla sam izabrati performans, modu, instalaciju….bilo što, samo ne sliku na dvodimenzionalnoj plohi. Izabrala sam fotografiju. Svaki teoretski predmet zahtijeva jedan ili više pisanih seminarskih radova, što sam obožavala, jer volim pisati. To nas ” prisiljava ” da pretražujemo i čitamo preporučenu i izabranu literaturu, što je za mene izvrstan način učenja. Školovanje obuhvaća predavanja, rad u ateljeu, seminare i vježbe. Osim toga, Škola svake godine organizira strukovne izlete, ex-tempore i likovne kolonije. Ove godine u lipnju idemo na likovnu koloniju na Rab, a u listopadu sa Školom idemo na venecijanski bijenale.

Osim obaveznih predavanja, postoje i vrlo korisna i zanimljiva neobavezna predavanja. Navest ću samo nekoliko dosadašnjih tema: Smisao života,  Psihologija i umjetnost, Osnovni parametri koji su važni za stvaranje i čitanje likovnih djela, Marketinški aspekti u likovnoj djelatnosti, Euklidove paradigme, Vizualna percepcija – svjesno iskustvo i mozak, Oblikovanje stakla, Interakcija kroja i tijela – likovna teorija i moda, Film i montaža, Fotografija, Prezentacija 21. stoljeća – novi mediji.

Arthouse je otvorena škola, koja pruža zaista revolucionaran pristup u školovanju, jer se radi o učenju, da tako kažem, ” jedan na jedan ”, profesori su posvećeni svom zvanju u doslovnom smislu te riječi. Niti jedanput nisam otišla na konzultacije, a da moji mentori nisu s posebnim marom pristupili mojem likovnom djelu, dajući najbolje od sebe da me dodatno inspiriraju, korigiraju i savjetuju. Uživala sam u svakom razgovoru sa svojim mentorima. Mentori potiču našu kritičnost i samokritičnost, oni žele kod nas potaknuti samoinicijativnost i hrabrost za samostalno stvaranje. Potiču nas da se oslobodimo akademskih konvencija, da hrabro istražujemo u različitim medijima. Jednu moju kolegicu mentor je poticao da ” izađe iz slike ” – u trodimenzionalni prostor. Tako je nastala jedna monumentalna, fenomenalna instalacija.

Nakon što student diplomira, Škola za njega i dalje ostaje mjesto susreta i podrške. Uvijek smo dobrodošli s pitanjima, dilemama i zahtjevima za stručno mišljenje. Mislim da je to neprocjenjivo. Prošli tjedan, nas sedmero studenata iz Hrvatske imalo je obranu diplomskog rada. Nakon ispita, dekan je sve studente zajedno s profesorima pozvao na piće. Nije li sve to što sam navela, baš onako ” bauhausovski ” !?

– Sve više zagrebačkih i hrvatskih umjetnika odlučuje se studirati na Artohouse-u i općenito se odlaze usavršavati u inozemstvu, u bližem ili daljnjem susjedstvu. Smatraš li to pozitivnim trendom u smislu jačanja kulturne suradnje i razmjene između umjetnika iz različitih EU država ?

S obzirom da u Hrvatskoj ne postoji cjeloživotni oblik obrazovanja iz područja slikarstva na akademskoj razini, sve je više ljudi koje se odlučuju za studij u Sloveniji. Ne vidim razloga zašto se slikarstvo ne bi moglo studirati izvanredno za ljude koji su u radnom odnosu ili koji si to nisu uspjeli priuštiti zbog različitih životnih okolnosti. Arthouse je uspješno prepoznao tu ciljnu skupinu ljudi, kojima nudi kvalitetno obrazovanje. U svakom slučaju, dobro je upoznati različite prakse školovanja. Čovjek je cjelovitiji kad ima iskustva s više strana.

– Malo i o tvojoj diplomskoj radnji koju si nedavno obranila – što je bila njezina tema ?

Vlasta Pastuović Aleksić: ” Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani ”, akril na platnu, 100 x 120 cm, 2015.

Studenti su slobodni sami odabrati temu diplomskog. Biraju onaj medij u kojem mogu dati najbolje od sebe. Naslov mog diplomskog rada jest ” Vizualni jezik u slikarstvu Henria Matissea i Vasilija Kandinskog ”. Bavila sam se glavnim psihičkim likovnim elementima koji dominiraju u njihovom slikarstvu, a to su boja, linija i oblik. Linije, boje i oblici čine interpunkciju slikarstva i čine dušu likovnog djela.

Matisse ništa nije radio bez predumišljaja i kalkulacije, bojama je stvorio novi prostor ( osjećajnu perspektivu ), u slike je unosio svjetlost. Kandinski je pak slikao spontano, intuitivno, improvizirao je. Bio je posvećen istraživanju međuodnosa između oblika i boja, kretanja linija i oblika. Boje, oblici i linije preuzimaju glavnu ulogu i postaju samostalni objekti u njegovim apstraktnim slikama, ali nikada nije otišao tako daleko da boji dâ glavnu ulogu u slici, kao što je to učinio Matisse. Zajedničko im je upravo ta revolucionarna smjelost u načinu korištenja boja, u snažnom korištenju linija i oblika. Kod Matissea me oduševljava njegov dar da s minimalnim tj. crtom, postigne u likovnom smislu maksimalno. Samo s nekoliko linija on kaže sve, ima taj dar izostavljanja, sažimanja. Njegov crtež čini se površnim, a zapravo predstavlja pročišćeni znak. Volim njegove arabeske, njihov ritam.

Za Henrija Matissea ” apstrakcija je ukorijenjena u stvarnost ”. Smatrao je da slike ne trebaju prikazivati opažajnu stvarnost, već da je slika ritmička organizacija boja i linija na ravnoj plohi. Vasilij Kandinski je pak svoje apstraktne slike nazivao ” konkretnima ”, jer je smatrao da baš u takvim slikama nema iluzije, a ono što je konkretno, upravo su mrlje boje. Naglašavao je odnose među bojama, crtao razne pravce, krivulje, krugove i time je nastojao ostvariti viziju psihičkih doživljaja i raspoloženja. Invencija moderne umjetnosti jest otklon od predstavljanja vidljive stvarnosti, te odbacivanje predstavljanja prostora kao iluzije dubine. I Matisse i Kandinski, kao predstavnici moderne umjetnosti, imali su jedinstveni cilj da u svojim djelima pronađu drugu i drugačiju stvarnost, a ne da oponašaju vidljivu stvarnost.

Vlasta Pastuović Aleksić: ” Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani II ”, akril na platnu, 100 x 120 cm, 2015.”

Moj likovni rad čine lirske apstrakcije, igram se bojama, linijama i oblicima. Boja za mene predstavlja simbol potpune slobode izražavanja i moćan je oblik ekspresivnog izražavanja. Suočila sam se sa stvaranjem nefigurativne umjetnosti, koja neće biti samo dopadljiva dekoracija, već umjetnost sa značenjem, o čemu je govorio Kandinski. Opisala sam svoju vlastitu težnju ka čistoj ekspresiji oblika, linija i boja, i tematskoj neodređenosti.

Kao poetski predtekst mom likovnom radu, odabrala sam ” Bajku o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani ”, koju je napisao J. W. Goethe. Zašto bajka ? Ima jedan detalj iz života Kandinskog, gdje mu je kao dječaku rastavljenih roditelja, teta čitala bajke. Te iste bajke kasnije se pojavljuju kao motivi njegovih slika u prvoj stvaralačkoj fazi. Tako sam došla na ideju da naslikam bajku. Zašto Goetheova bajka ? Zato jer je Kandinski svoju teoriju o bojama konstruirao na temelju Goetheove teorije boja. Tako sam na neki način htjela zatvoriti taj simbolični krug: Kandinski – Goethe – Vlasta. ( ha ..ha…)

Cijelu ovu priču povezujem i sa suvremenim čovjekom. Naime, bajke su kanal kroz koji kolektivno nesvjesno oduvijek progovara čovjeku. Arhetipovi su naše kolektivno nasljeđe i koliko god im osporavali psihološku vrijednost, bajke ipak sadržavaju vrijednosti, koje suvremeni čovjek više ne prepoznaje. Moje apstrakcije predstavljaju borbu između svjesnog i nesvjesnog, dobra i zla, svjetla i tame, duhovnog i materijalnog.

– U svojem dosadašnjem radu bavila si se slikarstvom, ali i keramikom, te primijenjenom umjetnošću, iz čega je razvidno da si svestrana umjetnica, koja veliku pažnju poklanja i neprekidnom cjeloživotnom učenju i usavršavanju. Imaš li neki savjet koji bi iz svoje današnje perspektive mogla dati mladim umjetnicima, koji tek kreću na put svog stvaralačkog djelovanja ?

Kompleksno društvo današnjice proizvelo je jedan novi izraz: ” kreativna industrija ”. Znači, danas je sve roba, sve je na prodaju. Slika je roba na tržištu. Mi se danas moramo naučiti snalaziti u takvim uvjetima života.

Citirala bih ovdje hrvatskog arhitektu Gustava Bohutinskog, koji je 1930. godine studirao na Bauhausu: ” Ne postoji apsolutno ništa što nije izraženo u vremenu i novcu, što se ne kupuje ili prodaje. U takvoj klimi ne nastaju nikakve Athene Parthenos ili Venere Miloske…ili Mona Lisa. Postoje samo uredi, radionice i tvornice. Košnice, mašine i dinama. I što više ljudi, to se vrzino kolo sve brže okreće, a ljudi prikovani kao psi za vrijeme (…). Ne bih htio izreći definitivni sud, imadem osjećaj da šanse, ili točnije budućnost zapadnog  svijeta u kulturnom pogledu nije ružičasta, štoviše čini mi se jako problematičnom. (…) Nije mi jasno, ne mogu si zamisliti kako se na podlozi isključivog komercijalizma mogu razviti bilo kakove kulturne vrednote. ” ( preuzeto iz Skraćenog izdanja kataloga u povodu izložbe Bauhaus, MSU, str. 95. )

Mladi umjetnici izlaze s Akademije kao diplomirani slikari / slikarice, ali nemaju znanja kako svoje radove plasirati na tržište, nemaju svijest i znanje da sami moraju nuditi svoje znanje i likovne radove. Ako se ne uspiju zaposliti u nekoj kulturnoj instituciji ili školi, morat će se suočiti s mukama samozapošljavanja, što iziskuje posebna znanja i angažman, te poznavanje zakona. Ja sam naučila osnove poslovanja o malom poduzetništvu u jednoj poslovnoj školi u Zagrebu. Naučila sam stvari o kojima prije nisam uopće niti razmišljala, kao što su na primjer – što znači kreirati konkurentnu prednost na tržištu, kako se piše poslovni plan i čemu služi, zatim što je to marketing, što znači brandiranje, što je to ciljna skupina, što je ” niša ”, kako se definira cijena, kako se proizvod distribuira, zašto je potrebno istraživanje tržišta…

U toj poslovnoj školi vježbali smo komunikacijske vještine pred kamerom, tako da čovjek može poslije vidjeti kako izgleda njegova prezentacija; viče li dok govori, maše li rukama ili pak zamuckuje. Takva praksa odlična je za vježbanje javnog nastupa. Ono što mi se posebno urezalo u pamćenje, jest teza da za uspjeh nije presudno znanje, već osobnost. Ovo nam se sad naravno čini nepoštenim, ali je tako. Mi zapravo uvijek prodajemo sebe, a ne proizvod. Sve to usvojiti, nije uopće lako. Društvo je danas tako koncipirano da i od umjetnika traži da se prilagodi tržištu.

Danas umjetnik mora biti sam svoj promotor, sam svoj menadžer. Mora znati komunicirati, sam sebe predstaviti, mora znati osnovni zakonski okvir, na koji način smije prodavati svoje radove na zakonit način. Jednostavno mora znati puno, puno toga. Ja sam pobornik cjeloživotnog učenja. Samo dok učimo – živi smo. Kad prestanemo učiti – mrtvi smo. Jedino što je stvarno jest – kontinuirano učenje i stvaranje. Čovjek je stvoren da radi i stvara.

Ne treba se povoditi za negativnim trendovima koji su danas uhvatili maha. Svi smo mi individue za sebe, i mi nikada ne znamo koja će nam se vrata u životu širom otvoriti. Sve je proporcionalno našem osobnom ulaganju, upornosti i trudu. Nikada ne treba odustati od sebe. Svi smo mi posebni. Slikari nisu jedan drugome konkurencija, jer svatko je drugačiji i na drugačiji način rješava likovne probleme. Svatko ima svoj karakterističan likovni govor.

Kakvim ti se čini trenutni položaj likovnih umjetnika u Hrvatskoj, što bi tu najradije promijenila ili poboljšala ?

Status likovnih umjetnika u Hrvatskoj nije riješen. Svatko se mora snalaziti kako najbolje zna i umije. Puno kolega ” baca se ” u poduzetničke vode, otvara obrte, poduzeća, galerije…A opet, nije svatko od nas rođen za poduzetnika. Tu su potrebna i znatna financijska sredstva, a rizik je ogroman.

S druge strane, ja vidim dosta ljudi koji su jako malodušni. Čekaju da se promjene dogode same od sebe. Nedavno je grupa mladih i obrazovanih ljudi pokrenula Hrvatsko društvo nezavisnih profesionalaca, koje udružuje sve freelancere u Hrvatskoj. Ja sam optimistična i zaista vjerujem da ne možemo još dugo vremena biti na margini europskih zbivanja, jer ako mi nećemo Europi, ona dolazi k nama. Utjecaj je velik, i sigurna sam da će se i Hrvatska otvoriti svijetu. Premalena smo zemlja i ne možemo biti sami sebi dovoljni, naše tržište je premaleno, platežna sposobnost ljudi je nedovoljna. Moramo pronaći način kako izaći iz male kutije zatvorenog uma.

Osim toga, opasan je sustav obrazovanja koji odgaja nekreativne, poslušne jedinke. Površnom promatraču može se činiti da obrazovanje iz područja likovne kulture nije previše bitno u sustavu znanja, koje preferira reproduciranje naučenog ( podatke svih vrsta ionako danas lako možemo potražiti na Internetu ).

Ono što je bitno jest osposobiti mlada bića da teže ka samoostvarenju i da su u stanju izgraditi vlastitu osobnost. Uloga likovnog odgoja nije precrtavanje gipsane glave ili vaze s cvijećem, već svladavanje vještine gledanja, a gledanje je proces koji se uči i ima dugoročne blagodati. Gledanje otvara oči zatvorenom umu i mijenja ga da vidi stvarnost kakvom ona zaista jest, a ne kakvom mu se servira. Umjetnost je uvijek bila ta koja je kroz stoljeća budila svijest ljudi, ukazivala na laži sustava, skidala maske prijetvornosti, kritizirala ili ismijavala rigidna državna ustrojstva.

Pitam se, zašto je u našim školama smanjena satnica likovnog odgoja. Možda se odgovor može naslutiti iz prethodno rečenog. Možda to smanjivanje satnice govori upravo o tome koliko su satovi likovne kulture sustavu važni, a ne koliko su mu nevažni, kao što se obično misli. Od najmlađe dobi djecu treba poučavati kreativnosti i stvaralačkom radu, što je temelj za pronalaženje novih rješenja u odrasloj dobi, a ne za ponavljanje istog.

Ljudi preferiraju kič, samo onda ako nisu naučili što nije kič. Pa se svi skupa čudimo kako to da se kič najbolje prodaje. Školski sustav njeguje konvergentno mišljenje, a upravo je divergentno mišljenje ono koje vodi ka novim idejama, eksperimentiranju i istraživanju. Kreativnost je opći ljudski potencijal koji se može poticati, ali se isto tako može i sustavno onemogućavati. Osobe koje posjeduju konvergentno mišljenje ne prihvaćaju tvrdnje autoriteta bez kritičnog razmišljanja i njihovo je mišljenje fleksibilno, takve osobe ne prihvaćaju stereotipe. Kod nas se ne provode testovi divergentnog mišljenja, već samo testovi konvergentnog mišljenja. Mislim da je zadatak udruga profesionalnih likovnih stvaraoca, obrazovnih institucija i svih pojedinaca koji se bave edukacijom iz područja likovne kulture, kao i svih samostalnih umjetnika u našoj zemlji, da zajedničkim radom potaknu zakonske promjene.

I za kraj, tvoji budući planovi: planiraš li neke nove projekte, suradnje, stvaranje umjetničkih ciklusa, izložbe…. ?

Na Arthouseu sam upisalai magistarski studij. Ovu školsku godinu bit će dosta posla, jer se na 5. godini traži da osmislimo vlastiti javni projekt. Znači, predstoji mi samostalna izložba, a u lipnju već počinju predavanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s