Vlaho Bukovac i Frano Kršinić u postavu Galerije Remek – djela

Vlaho Bukovac: '' Žena poslije kupanja, 1904., crtež olovkom na kartonu, 458 × 380 mm

Vlaho Bukovac: ” Žena poslije kupanja ”, 1904., crtež olovkom na kartonu, 458 × 380 mm

Postav Galerije Remek – djela obogaćen je radovima dvojice velikana hrvatske umjetnosti, a to su Vlaho Bukovac i Frano Kršinić.

Vlaho Bukovac ( 1855. – 1922. )

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu. Vlahov djed, talijanski mornar Giuseppe Fagioni, sklonivši se jednom prilikom od nevremena u cavtatskoj luci, odlučio je tu i ostati. Kupio je malu kuću i oženio se Anom Kličan. Najmlađi od njihovo troje djece, Agostino, nadogradit će kasnije očevu kuću u kojoj će živjeti sa svojom ženom Marijom Perić i djecom Jozom, Vlahom, Anom i Gjorgjom. Rano djetinjstvo i mladost Vlaho proživljava daleko od obiteljskog doma. Već sa 11 godina odlazi sa stricem Franom u New York. Nedugo nakon dolaska u Ameriku stric umire, a Vlaha stričeva supruga, umjesto u školu smješta u popravilište na Hearts Island.

Nakon četverogodišnjeg boravka u tuđini, vraća se u Cavtat. Kako ne bi roditeljima bio na teret, petnaestogodišnji Bukovac odlučuje plovidbom zarađivati za život. Nakon kraće nautičke naobrazbe, parobrodom Osmi dubrovački, kao mornar putuje na relaciji Carigrad — Liverpool — Odesa. Pomorski život ubrzo je okončan nesretnim padom u štivu broda. Upravo za vrijeme oporavka nastaju prvi slikarski radovi na zidovima rodne kuće u Cavtatu, a u mjestu se razglasilo da je Vlaho slikar.

Ubrzo ponovo odlučuje potražiti sreću u svijetu. 1873. godine s bratom Jozom odlazi u Peru. Zarađuje oslikavajući željezničke vagone, međutim, već nakon godinu dana odlazi za boljim poslom u Kaliforniju. U San Franciscu započinje njegovo ” amatersko ” bavljenje slikarstvom, kao i prve poduke iz slikanja. Izrađuje portrete po narudžbi, a pozitivne kritike ohrabruju njegovu odluku da se vrati u Europu i studira slikarstvo. Za vrijeme kratkog boravka u Cavtatu priprema se za studij, slikajući portrete svoje obitelji. 1877. godine pod utjecajem dubrovačkog pjesnika Meda Pucića, obiteljsko prezime Fagioni pohrvatio je u Bukovac. Umire 23. travnja 1922. u Pragu. Ispraćen je uz najveće počasti i pokopan u svom rodnom Cavtatu.

Frano Kršinić: '' Akt ( Meditacija ) '', oko 1970. mramor 21,5 × 40,5 × 14,0 cm

Frano Kršinić: ” Akt ( Meditacija ) ”, oko 1970. mramor 21,5 × 40,5 × 14,0 cm

Frano Kršinić ( 1897. – 1982. )

Kršinić, Frano, hrvatski kipar ( Lumbarda, 24. 7. 1897. – Zagreb, 1. 1. 1982. ) Prve pouke iz kamenoklesarstva dobio je u obitelji u rodnoj Lumbardi. Kiparstvo je učio na kiparskom odjelu Zanatske škole u Korčuli i klesarsko – kamenarskoj školi u Hořicama u Češkoj ( 1913. – 17. ), te na Akademiji u Pragu 1917. – 21. ( J. V. Myslbek, J. Štursa ). Kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1924. i voditelj Majstorske radionice od 1947. odgojio je naraštaje mladih kipara. Bio je jedan od osnivača umjetničke skupine Zemlja ( iz koje je istupio 1930. ) i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Član JAZU ( danas HAZU ) od 1949.

Dobio je Nagradu ” Vladimir Nazor ” za životno djelo ( 1961. ). Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma, ornamentalnim oblicima secesije i nacionalnom romantikom ” Medulićevaca ”, kojoj je glavni predstavnik bio I. Meštrović. Oslobodivši se Bourdelleova dinamizma i Meštrovićeva utjecaja, izgradio je vlastiti izraz, bez naglih skokova i iznenadnih obrata. U nizu ostvarenja uspio je stvaralački asimilirati elemente Štursine umjetnosti u zamisli i kompoziciji motiva, te Maillolovu sintezu oblika, blisku klasici i duhu mediteranske tradicije.

Radio je u bronci, kamenu i mramoru. Modelirao je kipove, kojima su oblici i pokreti povezani u harmonične plastičke cjeline, a najviše domete postigao je u lirskim ženskim aktovima i figuralnim kompozicijama ( Dijana, 1928.; Majka i dijete, 1940.; Njegovateljica ruža, 1940. i 1953.; Majčina igra, 1942.; Pleti me, pleti, majčice, 1950.) Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika iskazuje blagost materinstva, ljepotu mladosti i erotičnost ženskoga tijela ( Majka kupa dijete, 1958.; Kupačica, 1960.; nekoliko inačica Sputane, od kojih je najpoznatija ona iz 1957. )

U kamenu i bronci izveo je mnogobrojne reprezentativne spomenike ( F. Bulić, Zagreb, 1935.; N. Tesla, Gospić, 1981. ), memorijalne spomenike ( u Sisku, Grubišnome Polju, Dubrovniku, Bakru, Zagrebu ), nadgrobne spomenike ( u Zagrebu i Dubrovniku ), portrete, autoportrete, poprsja ( A. Starčević, J. Kljaković ), likove kazališnih umjetnika u predvorju HNK u Zagrebu ( V. Lisinski, D. Demeter, I. Zajc ) i reljefe ( Ribari, 1947. ) Zajedno s A. Augustinčićem izveo je Spomenik Etiopskoga narodnoga oslobođenja u Addis Abebi, 1955. Na spomenicima je zadržao snažniju, ekspresivniju gestu odsječene i ravne površine bliske bourdelleovskom oblikovanju i Meštrovićevoj patetičnosti. Njegova osjećajnost došla je do izražaja i na kompozicijama u terakoti ( Djevojka s vrčem, 1925.; Torzo, 1938. )

/ Prenešeno sa Galerije Remek – djela i iz njihove rubrike Biografije /

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s