Ljepota je lijek protiv kaosa, a umjetnost univerzalna potreba čovjeka

Ingrid Runtić: Mjesečina iza oblaka

Napisala: Ingrid Runtić, ak. slik.

Estetska kvaliteta i ljepota daje likovnoj umjetnosti najvažniji pečat. Kao što spiljsko slikarstvo ne priziva samo bolji lov, odnosno izobilje hrane kroz godinu, nego i ljepotu životinja, te dramatiku lova, tako i kasnije slikarstvo odlikuje težnja za skladom i ljepotom svakog trenutka, neovisno o tome da li se radi o ljepoti djevojačkog lica, karakteru neke okrunjene i moćne glave ili o seljacima u polju, raskošnoj zabavi ili pak prikazu nekog povijesno značajnog događaja.

Ingrid Runtić: Vrboska

Ono što je na svim slikama i skulpturama, zidnim slikarijama ili reljefima zajedničko je sklad i ljepota u višem, univerzalnom smislu. Kao što su pojedinci iz kamenog doba crtački i rezbarski najbolje znali prenijeti energiju, snagu i ljepotu životinja i atmosfere lova, te upravo tim svojim umijećem postali prvi umjetnici uopće i uvaženi članovi zajednice, tako se i u stoljećima koja su uslijedila, upravo pojedinac umjetnik isticao svojom moći preobrazbe svakidašnjih događanja i naizgled neuglednih trenutaka u apsolutnu, univerzalnu vrijednost, upravo pomoću ljepote umjetničkog djela koje je stvorio. Kako drugačije možemo objasniti tu čarobnu moć i trajnu fascinaciju koju posjeduju umjetnička djela, vremenski stoljećima i tisućljećima međusobno udaljenih umjetnika ?

Sandro Botticelli: The Birth of Venus

Spiljsko slikarstvo je vrhunsko umjetničko ostvarenje koje može stati uz bok Michelangelovom svodu Sikstinske kapele ili Vermeerovoj slici djevojke s perlom. Očito se ne radi samo o usavršenim likovnim tehnikama i vještom majstoru, nego o kreativnom geniju, koji slikovito rečeno – sve što dotakne pretvara u zlato. Pojedinac umjetnik je taj koji postvaruje i materijalizira u svom likovnom stvaralaštvu onu čovjekovu najvišu i najbolju vibraciju: univerzalnu ljepotu kao izraz osjećajne i osjetilne spoznaje sklada, smisla i nevjerojatne ljepote čovjekovog bitka, uklopljenog u svemir.

Michelangelo: David

Ljepota o kojoj ovdje govorim nije ljepota pravilnosti i mladosti, to je ljepota harmonije i istinske spoznaje, u svakom slučaju izraz ljubavi prema životu i svim njegovim pojavnim oblicima. To je i ljepota neviđenog, duhovnog, mitološkog i svetog.

Nasuprot tom najvišem ostvarenju umjetnosti, stoji i ono upotrebno. Vezuje ih estetika, potreba za ukrasnim i dekorativnim koja stvara modu i stilove, koji su opet neraskidivo vezani za društveno-povijesni kontekst, o čemu će još biti govora na drugom mjestu.

Za očekivati je da će čovjek postindustrijalizacije i sveopćeg napretka, u kojem je dosegao brzo ispunjenje svih svojih egzistencijalnih i bioloških potreba, usmjeriti višak svog vremena i mogućnosti boljem zadovoljenju i onih drugih, duhovnih potreba, onih potreba koje ga osim inteligentnog sisavca čine izuzetnim, duhovnim bićem; onih koje ga – osim rada – zaista istinski oplemenjuju i produhovljuju.

Međutim, uprezanjem suvremene umjetnosti u ulogu kroničara suvremenog potrošačkog društva, ispraznog aktivizma i kritičara društvenih pojava, dogodio se neočekivani i nespretni obrat: umjetnost kao da gubi svoju uzvišenu ulogu oplemenjivanja duše svakog od nas. Publika ostaje gladna ljepote i umorna od neprekidne terapije šokom. Car je odavno gol, no to nikog u posvemašnjoj duhovnoj gladi više ni ne zanima. Stvaranje umjetnosti oduvijek je bila zadaća malobrojnih talentiranih pojedinaca, a na korist čitavom društvu.

U suvremenom dobu počev od ready madea, pa sve do selfmadea ili make it yourself ( kod nas bolje poznato kao sam svoj majstor ) i potpuno krivom interpretacijom demokracije, i sami umjetnici su nakon postmoderne uspostavili načelo samoproglašenja umjetničkog djela, bez ikakve provjere vrijednosti, te uveli čudno, aktivističko i potpuno nastrano načelo koje govori: to je umjetnost ako ja kažem da jest. Reakcija suvremenih teoretičara umjetnosti većinom je zakazala, te podržala trend pretvorbe umjetnosti u aktivistički pokret i isključivi društveno-politički angažman, odnosno u brand koji na jeftin način proklamira navodnu slobodu mišljenja. Time je suvremena umjetnost izgubila kompas i svoju drevnu, izuzetno važnu ulogu povezivanja čovjeka s univerzalnim idealima ljepote, lišavajući ga tako svega onoga što ljudski život čini življenja vrijednim.

Mato Celestin Medović: Kuna

Sama riječ UMJETNOST na svim europskim jezicima, pa i na hrvatskom dolazi od umijeća, od umjeti, kao što i na njemačkom Kunst dolazi od können ( isto značenje arte ima na talijanskom, kao i na francuskom – l´art ). Dakle, pojedinac umjetnik mora prvo moći, umjeti, što znači prodrijeti u sve mogućnosti medija, obrazovati se, opismeniti se umjetnički. Sve to naravno nije moguće bez talenta kao osnovne predispozicije.

No budući da obje struke ( i umjetnička praksa, kao i teorija ) danas sustavno poriču talent, zamjenjujući ga trikom i dosjetkom, dolazi do gomilanja i odlaganja umjetnički neoplemenjenih emocija u javni izložbeni prostor, koji tako postaje skladište nesuvislih emocija samozvanog umjetnika, koji to ustvari i nije. Emocije imamo svi, no samo pravi umjetnik ih je u stanju pretvoriti u svima prepoznatljiv ideal ljepote, koji vibrira u skladu s našom duboko ukorijenjenom duhovnom i moralnom potrebom za lijepim, za idealnim.

Također, estetika ružnoće je kao pojam novovjeka laž, jer vrhunskoj umjetnosti ružnoća ili patnja nikada nisu bile strane kao tema, ona i nju, kao i sve ostalo koristi kao inspiraciju ili motiv i transponira ju u ljepotu, u višu sferu sklada.

Po svemu rečenom, teško je vjerovati u bilo kakvu trajnu vrijednost suvremene, angažirane i alternativne umjetnosti koja uvodi kult ružnoće i slučajnosti, umjesto principa univerzalne ljepote i sustava vrijednosti koje zastupa konzervativna umjetnost. Jer, kao što je rekao jedan od najvećih konzervativnih filozofa današnjice, koji se sustavno bavi ulogom umjetnosti u životu čovjeka, Roger Scruton: ” Ljepota je lijek protiv kaosa i patnje čovjekovog života. Ljepota umjetničkog djela donosi utjehu u tuzi i potvrdu u radosti. Ljepota je više nego samo subjektivni doživljaj, to je univerzalna potreba. ” ( Ingrid Runtić, akademska slikarica )

www.runtic.net

Članak je prvobitno objavljen na hop.hr, na linku:
http://hop.hr/ljepota-je-lijek-protiv-kaosa-a-umjetnost-univerzalna-potreba-covjeka/

Još članaka autorice koje možete pratiti:

Podjela na figuraciju i apstrakciju u likovnoj umjetnosti ne postoji, osim kao društveno-politička laž i manipulacija

Povjesničari umjetnosti uzurpiraju autorstvo – umjetnicima !

Besmrtnost likovne umjetnosti nasuprot trenutku konceptuale i performansa

Tajna vječne čarolije umjetnosti 1

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s