Trebamo li razumjeti sliku ? ( 1. dio )

Pablo Picasso, Gitara, 1913., ugljen, olovka, tinta i kolaž, New York, Museum of Modern Art

Pablo Picasso, Gitara, 1913., ugljen, olovka, tinta i kolaž, New York, Museum of Modern Art

Napisala: Vlasta Pastuović Aleksić, dipl. slik.

” Svi žele razumjeti umjetnost. Zašto ne pokušamo razumjeti cvrkut ptica ? Zašto volimo noć, cvijeće, sve oko sebe, a ne pokušavamo ih razumjeti ? Ali, kad je riječ o slici, ljudi misle kako je moraju razumjeti. Kad bi samo znali da umjetnik radi prije svega iz nužde, da je on sam beznačajan djelić svemira, i da mu ne treba pridavati više važnosti, nego bilo čemu drugom što nam se na svijetu sviđa, iako ga ne možemo objasniti. Oni koji pokušavaju objasniti slike, mlate praznu slamu. “ ( Picasso )1

” Svi mi primjećujemo da znanstvenoj literaturi nerijetko još i danas nedostaju slikovni materijali i da su mnogi visokoobrazovani ljudi ” vizualno nepismeni ”, jer pripadaju generaciji čije se obrazovanje sastojalo u čitanju tekstova. ( Peter Burke, 2003. )2

Postavlja se pitanje, je li jedini razlog needuciranost u korištenju slike ili se moguće ipak radi o strahu da bi vizualnost mogla uništiti pismenost, o strahu od gubitka pisane riječi ? Vrlo vjerojatno se to može smatrati razlogom otpora slici. Postoje, dakako, i brojni drugi razlozi zbog kojih se govornom jeziku pridaje toliko značenje. Povijesno gledano, to je jezik koji ne služi samo komunikaciji, on je služio i još uvijek služi npr. kulturnim i političkim ciljevima. Njegova je uloga iznimno velika u vrijeme stvaranja nacionalnih država u Europi 19. stoljeća. Jezik se smatra najvažnijim elementom kulturnog identiteta jedne zemlje.

Diana Crane ( 1994 : 30 ): ” Jezik je fundamentalni ljudski masovni medij. To je medij preko kojeg govore svi drugi mediji. Ni jedan drugi medij nije tako duboko ukorijenjen, tako emocionalno obojen, tako postojana osnovica za političke aspiracije ili takova prepreka svakom pokušaju države da upotrijebi medije u svrhu hegemonističke kontrole. “ 3

Danas, međutim, stojimo pred zadatkom da osmislimo i cijenimo snagu simboličkog načina mišljenja i da stanemo u obranu njegovog povratka i širenja. Valja se suočiti s činjenicom da svaka valjana socijalna integracija zahtijeva potpun razvoj oba sustava komunikacije: verbalnog i slikovnog. Da bi to mogli prihvatiti kao činjenicu, prvo moramo shvatiti da je jezik umjetnosti simbolički jezik i da likovna umjetnost / vizualna umjetnost može prenositi informaciju ili ocijeniti neku situaciju s istom preciznošću, kao i govorna deskripcija neke situacije. Glazbom se isto tako može prenijeti informacija o nekoj situaciji ili o nekom raspoloženju. Valja nam shvatiti činjenicu da je umjetnost kognitivna aktivnost, da umjetnost nije samo ukras….Rijetki su, međutim, koji na takav način shvaćaju ulogu umjetnosti. To je logično, uzmemo li u obzir da je govorno-slušnom jeziku oduvijek veliki rival bio vizualni jezik, a rascjep između slike i riječi jedna je od fundamentalnih kontradikcija naše kulture.4

Česti prigovori suvremenoj umjetnosti idu u tom smjeru da je izgubila svoja ikonička svojstva, o čemu piše Vera Horvat Pintarić u knjizi ” Od kiča do vječnosti ”.

Pablo Picasso, Mrtva priroda s gitarom, 1922., ulje na platnu, Luzern, Kolekcija Rosenberg

Pablo Picasso, Mrtva priroda s gitarom, 1922., ulje na platnu, Luzern, Kolekcija Rosenberg

Umjetnost više ne prikazuje ono što je svima dobro poznato. Stoga se stvorio rascjep između onih koji stvaraju i onih kojima bi to stvaralaštvo moralo biti namijenjeno. S tim u vezi, često se spominje kako je pojava apstraktne umjetnosti uvjetovala i zaseban, novi položaj umjetnosti u društvu: ona se od njega odvojila, otuđila, pa je time izgubila ono što je stoljećima nosila u sebi, a to je sposobnost da saobraća sa cijelim društvenim zajednicama.5

Istina je da je moderna umjetnost izgubila neka svojstva koja je imala u prošlosti, među ostalim ona više ne stvara slike koje su lako prepoznatljive i koje su zasićene prikazivačkim. Pri razmatranju te činjenice, obično se upozorava na promjene, koje su u likovnim umjetnostima nastajale usporedno s razvitkom novih vizualnih medija, koji su smijenili nekadašnju društvenu ulogu likovnih umjetnosti. Oslobođena služenja zajedničkom naručitelju, razumljivo je da je umjetnost, u novoj slobodi, tu slobodu počela potvrđivati: svaki pogled na vidljivi svijet počeo je bivati pogled upućen na taj svijet iz potpune slobode stvaralačke ličnosti.6

Ali, je li se pritom taj svijet izgubio, je li nestao iz slike ? Ni u kojem slučaju. Ostavimo li zasad po strani pitanje o razumljivosti i dostupnosti apstraktne umjetnosti širem krugu korisnika i pogledamo li unatrag što se sve dogodilo u slikarstvu i u kiparstvu od početka moderne umjetnosti do danas, moramo priznati da je u njima stvoreno pravo obilje novih slika, novih predodžbi, novih vizija baš na temelju vidljivog, izvanjskog svijeta što nas okružuje.7

U prilično velikoj količini prisutna je tu i figura čovjeka, krajolici, prirodni i urbani, ” mrtve prirode ”, ukratko najčešće teme slikarstva i kiparstva prošlih vjekova. Kad bismo napravili antologiju umjetnosti dvadesetog stoljeća samo sa stajališta ikonografije, pa pritom izvršili izbor po temama, proveli razvrstavanje po tematskim grupama, sigurno bi mnogi bili iznenađeni koliko tu, usprkos razvitku apstraktne umjetnosti, još ima ” vječnih ” tema i motiva likovnih umjetnosti…..Nitko, dakako ne može poreći da komad novina što se našao u slici, analitičara kubizma ne pripada svijetu vidljivog i dobro poznatog svim suvremenicima. Sva je razlika u tome što je sad umjesto ” mrtve prirode ” naslikane na slici, pravi komad novinskog papira nalijepljen na sliku. Ali upravo tu negdje, u toj zamjeni između slikanoga i pravoga, kistom dočaranoga i stvarnoga, počinju razlike između prošlosti i sadašnjosti, ali i prigovori umjetnosti današnjice.8

Pablo Picasso, Harlekin, 1915., ulje na platnu, New York, Museum of Modern Art

Pablo Picasso, Harlekin, 1915., ulje na platnu, New York, Museum of Modern Art

Kubizam se ne razlikuje od drugih slikarskih pravaca. Svima su zajednički isti principi i isti elementi. Činjenica da kubizam nije naišao na razumijevanje, da i danas postoje ljudi koji u njemu ništa ne vide, ne znači ništa. Ja ne znam engleski, pa je knjiga na engleskom za mene prazna knjiga. To onda znači da engleski jezik ne postoji i zašto bih krivio bilo koga, osim sebe, ako ne razumijem ono o čemu ništa ne znam. “ ( Picasso )9

Picasso je rušio ” zastarjelo ” poimanje umjetnosti. Predmet je promatrao iz više uglova. Uvodio je više izvora svjetlosti za svaki predmet i razarao unaprijed stvorene predodžbe o vlastitoj umjetnosti. Proučavao je arhaične oblike afričke skulpture i stvarao vlastite stilizirane oblike. Radikalna deformacija forme, Picassova je glavna odlika. Koristio je prepoznatljive predmete koje je nalazio u vlastitom ateljeu, mijenjao im proporcije i razbijao oblik, kao što vidimo na slici ” Mrtva priroda s gitarom ”, ali je postigao to, da nam ti predmeti i dalje budu prepoznatljivi.

Slika ” Harlekin ” iz 1915., sastavljena je od obojenih fragmenata na crnoj podlozi. Razaznajemo da se ovdje radi o klaunu, premda nema tragova realizma. Znak koji identificiramo i koji čini da razaznajemo klauna,  je romboidni kostim.

____________________________________________

– 1  Walther, I. F.: Pablo Picasso, Zagreb. Taschen, 2006. str. 62.
2 Turković, V.: Komunikacija putem vizualne umjetnosti u međunarodnoj suradnji, str. 328.
( Soc. ekol. Zagreb, Vol. 15 ( 2006 ), No. 4 ( 325-337 )
3 Turković, V.: Komunikacija putem vizualne umjetnosti u međunarodnoj suradnji, str. 328.
( Soc. ekol. Zagreb, Vol. 15 ( 2006  ), No. 4 ( 325-337 )
4 Turković, V.: Komunikacija putem vizualne umjetnosti u međunarodnoj suradnji, str. 327.
( Soc. ekol. Zagreb, Vol. 15 ( 2006 ), No. 4 ( 325-337 )
5 Horvat Pintarić, V.: Od kiča do vječnosti. Zagreb: EPH Media, 2013., str. 227.
6 Horvat Pintarić, V.: Od kiča do vječnosti. Zagreb: EPH Media, 2013., str. 227.
7 Horvat Pintarić, V.: Od kiča do vječnosti. Zagreb: EPH Media, 2013., str. 227.
8 Horvat Pintarić, V.: Od kiča do vječnosti. Zagreb: EPH Media, 2013., str. 227./228.
9 Walther, I. F.: Pablo Picasso, Zagreb. Taschen, 2006. str. 41.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s