Trebamo li razumjeti sliku ? ( 2. dio )

Pablo Picasso: Guernica, 1937., ulje na platnu, 349,3 x 776,6 cm, Madrid, Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofia

Napisala: Vlasta Pastuović Aleksić, dipl. slik.

Picasso je imao stajalište da ” slika može priopćiti neku poruku samo u onom slučaju, ako sadrži ulomak prepoznatljive vidljive stvarnosti. ” ( Horvat Pintarić, 2012., 255. ) Bio je uvjeren ” da je prisutnost vidljivog i raspoznatljivog svijeta u slici, znak za raspoznavanje prisutnosti drame čovjeka ”. ( Horvat Pintarić, 2012., 256. ) ” Njegovo djelo ostaje neshvatljivo gotovo u istoj mjeri, kao i djela suvremene apstraktne umjetnosti. “ ( Horvat Pintarić, 2012., 256. )

” Guernica “ je prikaz Picassovog osjećaja jeze na strahote španjolskog građanskog rata. ” Guernica ” predstavlja Picassovu osobnu interpretaciju bombardiranja. ” Krikovi djece, krikovi žena, krikovi ptica, krikovi cvijeća, krikovi drveća i kamena, krikovi cigli, namještaja, kreveta, stolaca, zavjesa, lonaca, mačaka, papira, krikovi pomiješanih mirisa, krik dima koji vas hvata za gušu, krici kuhaju u velikom kotlu, krici ptica koje padaju kao kiša u more. “ ¹– Picassov je komentar na građanski rat. ” Guernica ” je bila napadana sa svih strana, nazivana ‘ degenerativnom slikom ‘ i dehumanom umjetnošću. Jednako tako, Picassova defigurirana figura trećeg, četvrtog i petog desetljeća izazvala je i još izaziva nakaradne komentare širokih krugova muzejskih i galerijskih posjetilaca. Razumijete li kineski ? – tako odgovara Picasso na primjedbu neke ljubiteljice njegova slikarstva – da ne razumije jezik njegove umjetnosti.

Ako je, dakle, njegova namjera bila priopćiti ” dramu čovjeka ” i učiniti je u slici ” vidljivom ” za širi krug suvremenika, onda se ovaj ” najveći genij stoljeća ” morao poslužiti i najvećim izumom stoljeća: tehnikom filma, što neposredna i dramatična događanja, kao i njihova značenja, priopćava najefikasnijim i najkomunikativnijim jezikom, novim i najjačim izražajnim sredstvima našeg doba, pokretom i vremenom. Stvarna je drama, naime, u tome da su najveća, najtipičnija i najelitnija djela štafelajnog slikarstva i atelijerske skulpture našeg doba već odavno izgubila svoga masovnog korisnika i potrošača. ²

Robert Rauchenberg: ” Monogram ”, 1955. / 59., 42 x 62 x 65 cm, Stockholm, Moderna Museet

Robert Rauschenberg, američki slikar i grafičar, bio je među prvima koji je stvarao svoja umjetnička djela u kombiniranim tehnikama i to od otpada gradske civilizacije. Rauchenbergova bizarna kombinacija slike i skulpture pod nazivom ” Monogram ” sastavljena je od daske, uljane boje, tkanine, novinskog papira, komada metala i drveta, gumene pete od cipele, gumenog obruča i teniske loptice, preko koje je prebačeno angora krzno.

Postavlja se pitanje da li smo sa ovakvim djelima izgubili umjetnost ? Veliki dio današnje publike ovakva umjetnička djela ogorčeno odbija. Pretpostavka je da je upravo upotreba drugačijih sredstava jedan od razloga toga odbijanja.

Zajedno s onima koji ovakva i slična umjetnička ostvarenja ne priznaju, i koji zbog njih dovode u pitanje i samo prisustvo umjetničkog u sadašnjem vremenu, moramo se upitati jesu li takve promjene bile neizbježne i da li se odista zamjenom sredstava poništavaju svojstva stvaralačkog, pa i budućnost vizualnog stvaralaštva općenito……Je li istina da se ” slikarstvo zadovoljava montažom posve tehničkih predmeta, ulomcima umjesto značećom cjelinom “ ? ³Je li, na kraju umjetnost time stvarno zdrobljena pod teretom tehnološkog svijeta, i da li još postoji “ ? ⁴

Umjetnost koja neprekidno dovodi u pitanje postojeće, preispituje stvarnost i stvara neki novi poredak, nazivamo revolucionarnom umjetnošću. Oslobođena bilo kakvog služenja, u potpunoj slobodi, umjetnost razmišlja o sebi samoj, preispituje, mijenja i iznosi na vidjelo posljedice izmijenjenog. U razmaku između Picassovog kolaža s novinama i Rauschenbergovog ” Monograma ”, umjetnost je izgubila slikanu sliku ( naravno, već s Duchampom ), ali nije napustila (…) svojstvo otuđenosti. “ ⁵

Andy Warhol: Marilyn, 1964., sitotisak na platnu, 101,6 x 101,6 cm, privatna zbirka, Zürich

Umjetnost je silazila na ulicu, nadahnjivala se trivijalnim i običnim, i to ne samo u temi, nego i u postupku. Nije li i Corot ( kao i mnogi drugi slikari u 19. stoljeću ) uzimao gotove slike, fotografije, radeći svoje krajolike ? Tako su u naše doba postupali Warhol i mnogi drugi. Corot i Warhol prerađuju gotovu sliku na način svog vremena, kao i na vlastiti način. Warhol i Lichtenstein uzimaju fotografiju, oglas ili sliku stripa, pa otiskivanjem, laganim prerađivanjem isto tako samo ” pojačavaju ” svojstva gotove slike ( obrub, ploha, ispuna plohe, boja) . Naravno, to ” pojačavanje ” u oba primjera znači i preobražavanje ” sirove ” slike. ⁶

Možda je put umjetnosti našeg vremena put razvitka dvostruke subverzije: same sebe i svijeta koji tumači. U tome i jest razlika između umjetnosti našeg stoljeća i prethodnog doba: nekad je svako vrijeme stvaralo vlastiti vizualni poredak, (…) a u 20. stoljeću svaki stvaralac istaknute osobnosti gradi osobni vizualni poredak. Osobnost i vizualnost iskazuje se ne samo u načinu predočavanja, u viđenju, (…) nego i u izboru sredstava, građe kojom se oblikuje i načina kako se oblikuje. Odatle i tolika raznovrsnost i raznorodnost u svijetu umjetničkog, odatle i tolike brze promjene i toliki pluralizam (…) Sada se susrećemo sa individualnim i grupnim ” stilovima ”, umjesto s jednim stilom i njegovim izvedenicama. “ ⁷

” Iako je umjetnost našeg doba još zadržala prikazivačko, iako ona još posjeduje i narativna, pripovjedačka svojstva kao i umjetnost prošlosti, ipak je u 20. stoljeću najzanimljiviji razvitak individualnih, osobnih jezika i apstraktne umjetnosti. “ ⁸

Prisustvo ili odsustvo predmeta čini da ju klasificiramo ili u figurativne ili u apstraktne umjetnosti. U jednoj umjetničkoj slici koja prikazuje neki predmet ( drvo, nebo, ljudsku figuru ) također su prisutna i organizacija vizualnih fenomena, kao što su linija, boja, svjetlo-tamno. Prepoznajemo dvojstvo figurativnog i apstraktnog u jednoj slici. Kod apstraktne slike nema podražavanja predmeta, već samo stapanje vizualnih fenomena. U tom pretapanju konkretnog u apstraktno i apstraktnog u konkretno (…) jeste istovremeno tragedija i veličina figurativne umjetnosti. Tragedija zato što mnogi, umjesto da vide to dvojstvo, jednostavno vide samo predmet, dio materijalnog svijeta, priču, anegdotu. Tako struktura vizualnih činilaca – koja u stvari, predstavljajući fenomenalni plan, uslovljava i idejni, emocionalni plan – ostaje često neprimijećena. ⁹

” To prelijevanje jedne strukture u drugu donekle se može usporediti sa velegradskim svjetlosnim reklamama. Na njima čas vidimo cjelinu – geografsku kartu, na primjer – čas samo ocrtane saobraćajne linije, čas rijeke, kanale. Slično je i na slici. Prvo vidimo temu, predmete, a zatim slijedimo ono što joj daje život: ritam obojenih površina, svjetlosti i sjenke, sazvučje raznih oblika, i sl. ” ¹⁰

Svaki slikar svoje osjećaje i strasti izražava formama i bojama, a ne putem lica i pokreta tijela. Ova činjenica nam govori da umjetnost ne predstavlja stvari, već ideje i umjetnikove osjećaje. Svoj individualni osjećaj, umjetnik izražava prvenstveno psihičkim likovnih elementima, kao što su: linija, boja, forma… Paul Klee je jednom rekao da ” umjetnost ne služi ponoviti viđeno, već da nevidljivo učini vidljivim. ”

Upravo zbog ovakvog stava gdje se u umjetnosti ignorirala ideja da su bitni upravo ovi likovni fenomeni ( likovni elementi ), a ne ono što je na slici prikazano, nagnalo je apstraktnog slikara Kazimira Maljeviča ” da iz svog svijeta isključi predmet i stvori svijet bez njega. “ ¹¹

( op.: prvi dio eseja ” Trebamo li razumjeti slku ? ( 1 ) ” – možete pročitati ovdje. )

________________________