Sonja Švec Španjol: Šutnja nije zlato

Napisala: Sonja Švec Španjol

Još za vrijeme fakulteta čula sam kako profesori znaju sebi pripisati zasluge za radove dobrih i ambicioznih studenata, pa ih kasnije uvrstiti u svoje znanstvene studije, kao da su oni sami zaslužni za sve. No, to nas ne treba čuditi, ipak živimo u državi u kojoj se plagiraju diplomski radovi, plaćaju ispiti i kupuju diplome. Takve afere se najčešće otkriju među ljudima koji upravljaju našom državom, kao ” pravim ” nositeljima morala i poštivanja zakona.

Otkad radim u struci, čula sam i za nebrojene primjere kako su predani kustosi pojedinih institucija odradili velike i kompleksne izložbe, koje su zahtijevale višegodišnje pripreme, da bi pred otvorenje došao kustos koji je zadužio pola likovne scene i potpisao se kao koautor ili autor i nositelj projekta, ili bi se osoba na čelu određene ustanove u svim medijima hvalila kako je ponosna na svoj novi megalomanski projekt, koji su ustvari u cijelosti odradili njezini podanici. O izrabljivanju kustosa pripravnika da i ne govorim. Nakon što sam objavila tekst o stručnom osposobljavanju u muzejima, javio mi se velik broj kolega koji su se požalili da su radili cijeli dijapazon poslova, koji uopće nisu u struci ili su, pak, bili maksimalno upregnuti na postavljanjima cjelovitih izložbi renomiranih kustosa, koji bi se udostojili  pojaviti tek nekoliko dana prije otvorenja, kako bi se ” upoznali sa svojim projektom “, pošto bi ipak bio red da na otvorenju znaju nešto reći o izložbi, za koju nisu prstom maknuli, ali koja će itekako biti upisana kao njihovo autorsko djelo u CV.

Nakon toliko odslušanih priča zapravo ne znam zašto sam mislila da se takvo nešto neće dogoditi i meni. Vjerojatno je bilo samo pitanje vremena.

Recimo da sam sve to nadoknadila ovo ljeto, koje je bilo prepuno živopisnih iskustava, koja su, vjerojatno, moguća samo u Hrvatskoj. Prvo iskustvo bilo je na samom početku ljeta, kada smo kolegica i ja odabrane kao kustosice muzeja, uz obećanje o primjerenoj plaći i poslu u struci. Već prvog radnog dana shvatile smo da su sva obećanja pala u vodu i da se od nas traži rad, bez imalo pretjerivanja, u ekstremnim uvjetima deset sati dnevno, bez pauze, sedam dana u tjednu na radnom mjestu, koje za 4.000,00 kuna mjesečno obuhvaća poslove zaštitara, blagajnika, redara-čuvara, kustosa i PR-a ustanove.

Kraj ljeta je, pak, obilježio izuzetno osebujan angažman na ugovor o djelu, na temelju kojeg sam obnašala ulogu kustosa u ustanovi u kojoj nisam zaposlena, sve kako bi se zadovoljila forma na papiru. Od mene je traženo da obavljam praktički sve poslove ravnatelja, jer ih on sam ne zna, niti ih je spreman naučiti, te mi je između ostalog naređeno (!) da u roku od deset dana napišem strateški plan ustanove, jer novoizabrani ravnatelj, po vlastitom priznanju, nije sposoban uobličiti misiju, viziju, poslanje i ostale stavke plana. Uz pojašnjenje ” vi ste više literarni tip “, očekivao je da radim njegov posao, ispod kojeg će se, naravno, on potpisati.

No sve ovo je zapravo bila uvertira u posljednje iskustvo na projektu izložbe, angažmanu koji je trajao preko godinu dana. Svi dosad navedeni primjeri bili su tek mali doticaji s realnošću, koji nisu potrajali duže od mjesec dana.

Slučaj Galženica

U proljeće 2014. godine, pri završetku programa Kustoska platforma, Klaudio Štefančić kao jedan od predavača na programu ponudio je kolegici i meni suradnju na projektu izložbe u Galeriji Galženica, čiji je dugogodišnji voditelj. Predstavio nam je projekt kao jedinstvenu priliku da kuriramo izložbu, u kojoj ćemo ” imati posve slobodne ruke pri osmišljavanju koncepta i postava izložbe, dok će on kao stariji kustos i voditelj galerije biti na raspolaganju za eventualne nedoumice i pomoć pri radu na izložbi “. Prva sumnja u dobre namjere uslijedila je mjesec dana kasnije, kad je kolega Štefančić onako usputno pitao bi li nas smetalo da on bude potpisan kao koautor na izložbi. Odgovorile smo da ne bi, jer kako da osobi koja vas je angažirala i ponudila projekt i prostor kažete ” ne, ne možete “. Godinu dana kasnije postalo je jasno zašto je to usputno postavljeno pitanje bilo ključno.

Kolegica i ja smo preko godinu dana aktivno radile na projektu. Pročitale smo dvadesetak knjiga, stručnih časopisa i znanstvenih radova na temu kulturnih centara, istražile građu i sistematizirale rezultate istraživanja, iskomunicirale i dogovorile suradnju s kulturnim centrima, odabranim za predstavljanje na izložbi, te pred kraj dogovorile posudbu materijala i eksponata za izložbu. Sve je teklo glatko do kraja ljeta, kada je period istraživanja završio i trebalo se krenuti u realizaciju i rad na izložbi. Nakon iscrpnog istraživanja i pisanja teksta za katalog od ukupno 27 kartica teksta, kolegica i ja smo se veselile radu na kreativnijem dijelu projekta, u kojem smo sva istraživanja trebale materijalizirati i prezentirati kroz oblikovanje postava izložbe. Tada je kolega Štefančić naglo promijenio priču. Prvo je u mailu najavio, a onda na sastanku početkom rujna i potvrdio kako smo mi, ustvari, većinu svog posla obavile, te kako će on i grafička dizajnerica, koju je sam odabrao, finiširati izložbu.

Na nekoliko mojih uzastopnih molbi i sugestija da nam dopusti da sudjelujemo u osmišljavanju postava zajedno s njim i grafičkom dizajnericom, jer smo kolegica i ja maksimalno upoznate s građom koju smo proučavale i dogovarale u proteklih godinu dana, voditelj galerije je odgovorio da ” možemo sugerirati, ali da je zapravo na grafičkoj dizajnerici odluka kako će postav izgledati “. Takvom izjavom ostala sam krajnje zatečena, pogotovo zato jer osnove muzeologije potvrđuju kako su najbolje izložbe one, koje se temelje na interdisciplinarnosti. O tome koliko ni kolega Štefančić, ni grafička dizajnerica nisu ušli u materiju i upoznali se s građom izložbe, svjedoče svakodnevni mailovi, koje sam dobivala s pitanjima o pojedinom kulturnom centru.

U početku sam na njih uredno odgovarala, a kada su mi počeli oduzimati previše vremena i kada sam uvidjela da tome nema kraja, odgovorila sam kolegi Štefančiću da sve piše u dokumentima koje sam mu poslala. To je bila kap koja je prelila čašu, jer kako se ja usuđujem ” njega vraćati na stranicu br. 3, jer nije dobro pročitao lekciju “. Od tog trenutka nadalje, kolega Štefančić je rezolutno zahtijevao da mu predamo apsolutno sve materijale, koje smo prikupile, rezultate svih istraživanja, sve tekstove koje smo napisale, pritom se pozivajući na ” pravne osnove ” kojih zapravo nije ni bilo, jer je on uporno tvrdio da se ugovor ne može ranije potpisati i da ćemo ga potpisati nakon otvorenja izložbe. Danas mi je puno jasnije zašto, jer bismo u slučaju pravovremenog potpisivanja ugovora kolegica i ja imale pravne osnove tražiti da sudjelujemo na projektu, onako kako je obećano na početku suradnje i kako je navedeno u ugovoru.

Obzirom da nismo imale potpisan ugovor, predaja materijala značila bi da nam preuzimaju cijeli projekt. Bez potpisanog ugovora, ne bismo imale nikakvih pravnih osnova za potvrdu našeg rada. Cijela izložba je praktički bila kod nas, jer smo nas dvije prikupile i obradile sve materijale, osim Doma kulture u Đurđevcu koji je obradila grafička dizajnerica, jer je ona rodom iz Đurđevca, te materijala iz Pogona, Splita i Laube, koje je kolega Štefančić odlučio preuzeti na sebe. Nakon što sam shvatila da nas je voditelj galerije de facto skinuo s projekta, jer nismo prihvatile njegovu novu podjelu uloga, inzistirala sam da prije predaje materijala potpišemo ugovore, kako bismo osigurale pismenu potvrdu o tome što smo, kako i u kojem opsegu radile na ovom projektu.

On je, međutim, uporno inzistirao da prvo predamo materijale, a da ćemo kasnije potpisati ugovore. Uzimajući u obzir sve što se do tada dogodilo, te nakon konzultacija s drugim kolegama, nije mi palo na pamet pristati na tako nešto. Potom je kolega Štefančić cijelu priču podigao na višu instancu i predao svoj problem voditelju Centra za kulturu, uz obrazloženje kako mi ne želimo potpisati ugovor. Štoviše, otišao je toliko daleko da je počeo tvrditi da mu opstruiramo izložbu. Čini mi se da je takvim stavom ustvari iskazao svoju prvotnu namjeru: predočio nam je idiličnu priču o tome kako će nam pružiti jedinstvenu priliku da samostalno kuriramo izložbu, bio je vrlo komunikativan i susretljiv dok smo odrađivale najteži i najnezahvalniji dio posla, koji uključuje beskrajno hodanje po knjižnicama i arhivima, te istraživanje građe, a kada je došao trenutak da započne rad na izložbi, onda nas je grubo odlučio iz svega isključiti.

No, voditelj Centra za kulturu nas je primio i saslušao našu priču. Prvo što je rekao bilo je da se ugovor mogao i trebao potpisati prije šest mjeseci, a ako se radi i duže na projektu, mogli smo ga potpisati i prije godinu dana, uz napomenu kako je inače uobičajena politika Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica na samom početku suradnje potpisati ugovor, kako bi se obje strane obavezale i zaštitile. Nikako mu nije bilo jasno zašto nam kolega Štefančić nije ponudio ugovor. Rezimirajući sve događaje do tada, svjesne činjenice da nam voditelj galerije vjerojatno neće dozvoliti sudjelovanje u postavu izložbe, kolegica i ja smo odlučile potpisati ugovor, te predati materijale koje smo napravile, ali inzistirajući da na izložbi budemo potpisane isključivo kao stručne suradnice, a ne kustosice, jer nismo htjele biti navedene kao kustosice tuđeg rada. Tim više što smo bile uvjerene da će, prema našim kriterijima, to biti krajnje površno odrađeno, jer mjesec dana nije dovoljan rok da se uđe u problematiku, istraživanje i znanje apstrahirano u godinu i pol našeg rada.

Tko šuti, odobrava

Pitat ćete me zašto sve ovo pišem i zašto s ovim izlazim u javnost ? Smatram da se takav način djelovanja ne smije tolerirati, nego se o njemu treba progovoriti, kako bi se spriječilo ponavljanje obrasca. Mislim da se mladi kolege trebaju osvijestiti i zauzeti za sebe. Pritom ne mislim samo na povjesničare umjetnosti, već i na umjetnike i ostale djelatnike u kulturnom i umjetničkom sektoru. Područje našeg djelovanja očito je previše zatrovano lažima, obmanama i manipulacijama starijih kolega, koji imaju tu sreću da rade u instituciji, uz sigurnu plaću i neopravdano veliki utjecaj, radi čega paraju nosom nebo, misleći da su Bogom dani i da imaju pravo manipulirati mlađe kolege koji, nesretni zbog situacije u zemlji i nemogućnosti stalnog zaposlenja, nisu spremni prodati svoj integritet i poštenje, te pristati na amoralne ponude, kako bi došli do željene pozicije.

O ovakvim stvarima se treba javno govoriti. U suprotnom se pojedince potiče na izrabljivanje mladih i neiskusnih, jer znaju da će svi šutjeti ” za svoje dobro “. Hrani se njihovo uvjerenje da su nedodirljivi i da im nitko ništa ne može. Kolega Klaudio Štefančić vjerojatno kipi od bijesa, jer nisam šutjela i nisam pognula glavu. Iz tog razloga i želje da potaknem druge kolege da ne šute kada im se ovako nešto dogodi, te da ne pristaju na ovakav oblik ponižavanja, odlučila sam javno progovoriti i preuzeti sve negativne posljedice koje to može uzrokovati. Svoje iskustvo dijelim u nadi da će se ovakve stvari konačno prestati događati, te da će na rukovodeće pozicije u kulturnom sektoru napokon doći ljudi, kojima je prioritet dobrobit hrvatske kulture i umjetnosti, te koji svoje visoke pozicije u struci vide kao mogućnost razvoja naše zemlje i njezinih stanovnika, a ne kao oruđe za samopromociju, uz dobru i sigurnu plaću. U nadi za bolje sutra, koliko god to naivno i idealistično zvučalo… ( Sonja Švec Španjol )

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s