Vlasta Pastuović Aleksić: Zrak, zemlja, voda, vatra

Tekst i radovi: Vlasta Pastuović Aleksić, dipl. slik.

Keramika je priča o zemlji. Identičan je to grumen zemlje od prapočetka. Zemlja priča svojim oblicima. Ćupovi za mlijeko, za žito, keramika kao ukras. Pečena zemlja glasno upija vodu i to se može lijepo čuti. Obožavam taj zvuk. Grumen gline tako snažno miriše. Obožavam taj miris.

Što je glina ? Glina je najgornji sloj zemljine kore. Sastoji se od 90 % silikata, koji je ujedno i najvažniji kemijski element u keramici. Glina u svojim kristalima sadrži i vodu ( nazivamo je ” kristalom vode ” ) i otuda potječe njezina podatnost za oblikovanje. Jeste li znali da glina sadrži i bakterije, koje povećavaju njezinu plastičnost ? Ove bakterije razvijaju specifičan plin, pa mokra glina stoga ima poseban miris. Što glina dulje odleži, to postaje plastičnija za rad.

Vlasta Pastuović Aleksić: Keramika iz ciklusa ” Zimski vrt ”, bijela šamotirana glina, engobirano, prozirna sjajna glazura

Razlikujemo više vrsta gline: crvena, bijela, siva, smeđa, zelena. Boja gline ovisi o kemijskom sastavu, odnosno o postotku željeza, kroma, kobalta, mangana ili bakra koji se u glini nalaze. Svi znamo kako izgleda crveni crijep. Ovoj vrsti gline crvenu boju daje veliki postotak željeznog oksida, a pali se na temperaturama od 900°C ili 1000°C. Gline koje se danas proizvode, kontrolirana su mješavina raznih vrsta glina, tako da svaka glina ima svoja vlastita svojstva kod modeliranja, svoju boju i raspon temperature na kojoj se pali.

Što je keramika ?

Riječ ” keramika ” dolazi od grčke riječi keramos ”, što znači glina. Keramika je zajednički naziv za sve proizvode koji su napravljeni od gline. Za nju se puno puta govorilo kako najvidljivije sjedinjuje one mitološko – filozofske elemente, za koje su stari Grci pretpostavljali da grade svijet: zrak, zemlju, vodu i vatru.

Keramika je tvrda i krta, što se postiže porastom temperature paljenja. Prve keramičke predmete nalazimo već u prethistoriji, a suvremena keramika predstavlja spoj drevnih tradicija, koje potječu iz različitih civilizacija i kultura. Kod izrade keramike razlikujemo nekoliko faza rada: ručno modeliranje ( ili vrćenje na lončarskog kolu ), ukrašavanje ( glinom ili slipom, sgraffito tehnikom ), sušenje, brušenje, nanošenje boja, priprema glazura, glaziranje i konačno paljenje u keramičkoj peći.

Ručno modeliranje gline

Prva faza kod rada s glinom je da prepariranu glinu ( što znači na nema nečistoća, kao što su vapno, kremen ili željezni oksid, koji joj smanjuju plastičnost ), te je modeliramo rukama. Oblike možemo graditi izvlačenjem prstima, izvaljanim trakama koje slažemo u redove jednu iznad druge, a glinu možemo utiskivati i u gipsani kalup. Možemo modelirati iz velikih ploča izvaljane gline, koje potom režemo i povezujemo glinenim ljepilom ( slipom ), a možemo raditi i reljefne oblike. Postoji poseban alat za rad s glinom. Glina se može oblikovati i na lončarskom kolu, ali tada nam se nameću samo kružni oblici, stoga je modeliranje rukama puno veći izazov i užitak.

Čuvanje gline

Glina se čuva u plastičnim vrećama, kako se ne bi osušila. Prilikom modeliranja, glina mora biti dovoljno mekana da se može lako oblikovati, ne smije biti previše mokra kako se ne bi lijepila za ruke i podlogu, ali ne smije biti niti previše suha, jer tada gubi svoju elastičnost. Sve to svladava se praksom. Najbolje se obrađuje glina kada je tvrda poput kože, tada nam se naša forma neće urušiti ili deformirati, a u takvom stanju pogodna je i za rezbarenje.

Sušenje na zraku

Kad je predmet gotov, ostavljamo ga da se osuši. Prebrzo sušenje uzrokovat će pucanje predmeta, zato se sušiti mora postepeno. Kad gotov rad stavimo u peć, on još uvijek u sebi sadrži vodu, jer kod sušenja na zraku neće ispariti sva voda. Ostatak pare izlazi postupnim zagrijavanjem u peći i tek na 500° C isparit će sva voda. Ovdje leži glavni uzrok zbog kojeg predmeti znaju u peći eksplodirati.

Kad se glina suši i pali, steže se za oko 10 posto. Gline koje imaju veliku stopu stezanja vrlo je teško oblikovati. Šamotirana glina odličan je odabir za rad, jer se pretjerano ne steže i ne savija kod sušenja. Šamot ili pijesak je mljevena glina, koja se pali na visokoj temperaturi, a potom se dodaje glinenoj masi, kako bi joj se povećala otpornost na stopu stezanja. Šamotna zrnca velika su od 1 do 3 mm.

Prvo paljenje

Gotov, osušen rad podvrgava se visokoj temperaturi u keramičkoj peći. U procesu paljenja nastaje oksidacija, gdje se ugljik iz gline miješa sa kisikom iz zraka. Prvo paljenje naziva se još i biskvitno paljenje i to je na otprilike 980° C – 1100° C. Tek na toj temperaturi, predmet postaje porozan i dovoljno čvrst za daljnje glaziranje. Vrijeme paljenja ovisi o vrsti gline i vrsti glazure, a traje nekoliko sati. Nakon što je proces paljenja završen, peć se isključuje, a predmeti se ostavljaju u peći dok se potpuno ne ohlade. Današnja tehnologija nudi vrlo kvalitetne električne peći, sa automatskom kontrolom temperature paljenja.

Drugo i treće paljenje

Ukoliko na ohlađeni biskvit ( pečenu glinu ) nanesemo glazuru, tada ćemo glazirani predmet morati paliti još jedanput. Ako pak na već glazirani predmet nanosimo dodatni sloj, napr. nadglazurne boje ili ga ukrašavamo zlatom, uslijediti će treće, odnosno dekorativno paljenje.

Što je glazura ili ocaklina ?

Glazura je sloj stakla ili silikata, koji se sa površinom gline u biskvitnom stadiju spaja pomoću vrućine u keramičkoj peći. Glazure mogu biti prozirne ili neprozirne, sjajne ili mutne, rijetke ili žitke. Potrebno je puno eksperimentiranja da bi se željeni učinak u potpunosti postigao, upravo zbog toga što različite glazure imaju različitu ” napetost površine ”, pa se na visokim temperaturama ili prilikom hlađenja različito šire ili pak skupljaju. Što bolje znamo na koji način sirovinski sastojci pojedinih glazura utječu na njezine osobine, to smo bolji poznavaoci glazura i možemo upravljati konačnim ishodom bez iznenađenja. Keramičari vrlo dobro znaju šta znači kad iz peći izvade svoj rad i vide pukotine na glazuri ili se glazura čak ljušti ili cijedi. Glazura će se cijediti ako se pali na nižoj temperaturi nego što je predviđeno, s obzirom na vrstu glazure. Pukotine pak nastaju kad glazura ima veće toplinsko istezanje od biskvita na koji je nanešena. Kao što vidite, postoji jako puno faktora koji utječu na izgled konačnog proizvoda.

Još malo o bojama

Osim standardnih glazura, razlikujemo podglazurne i nadglazurne boje, keramičke pastele, keramičke akvarele, redukcione, solne, raku glazure i metalne okside ( koji su dostupni u prahu i koriste se kod bojenja svijetlih glina, slipova ili se dodaju standardnim glazurama ).

Engobe su zemljane boje, odnosno pigmenti metala koji su pomiješani sa mljevenom glinom. Nanose se u lazurnom sloju na još mokru glinu i u tom slučaju dovoljno je samo jedno paljenje. Sušenjem, engoba se stapa sa površinom i više ne mijenja svoju konzistenciju. Na keramiku koju smo oslikali engobama, obično se nanosi prozirna sjajna glazura. U tom slučaju postupak paljenja se ponavlja.

Kreativni susret sa zemljom

Rad sa glinom iziskuje jako puno strpljenja, predanosti i eksperimentiranja. Keramika nije za one koji na brzinu žele ovladati ovim umijećem.

Osobno najviše volim raditi sa šamotiranom glinom, zbog njezine niske stope stezanja prilikom sušenja i paljenja. Posebno mi je draga bijela glina, jer vedre boje koje na nju nanosim, tada posebno dolaze do izražaja. Najčešće izrađujem pladnjeve, zdjele, ploče, ali i skuplturalne forme. Motive rasprostirem na površinu predmeta ili ih stješnjujem u udubljenje forme. Za mene, modeliranje u amorfnoj glini predstavlja kreativni susret sa zemljom.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s