Komentar o poništenim natječajima, samostalnim umjetnicima i čudnovatim spomenicima

1. nagrada za spomeničko rješenje poginulim braniteljima u Zadru: Tomislav Ostoja, foto HDLU

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Povod ovome pisanju je nedavno završen natječaj za umjetničko rješenje spomenika poginulim braniteljima u Zadru, te članak naše suradnice ak. slik. Ingrid Runtić, kojega možete vidjeti ovdje, a u kojem ona upozorava javnost na činjenicu da je i ovaj natječaj u Zadru – kao i onaj za spomenik Tuđmanu u Kninu ! – prvobitno bio poništen i ponovo raspisan, s tom razlikom da ovoga puta ni sami hrvatski likovni umjetnici i članovi HDLU-a nisu znali da je zadarski natječaj poništen i ponovo raspisan, dok to nisu saznali iz medija. Na linku se nalazi članak, iz kojega možemo vidjeti da ” nakon neuspjelog natječaja za spomenik Pobjedi u Domovinskom ratu, kojeg je Grad Zadar morao poništiti, u gradskoj upravi sprema se novi natječaj za spomenik poginulim braniteljima. ”

Sada možemo postaviti pitanje: zašto se ti natječaji stalno poništavaju ? I koji je smisao u tome da umjetnici bivaju pozvani na neki natječaj, mukotrpno rade i trude se napraviti kvalitetno spomeničko rješenje, nakon čega se natječaji poništavaju, a da uopće nismo imali priliku vidjeti sve radove sa tog prvog, poništenog natječaja – nije li to ipak svojevrsno maltretiranje hrvatskih likovnih umjetnika, i tko je točno odgovoran za ovu praksu poništavanja natječaja ? A zatim nije zanemarivo ni pitanje koliko to uopće košta hrvatske porezne obveznike, kad se ti natječaji tako površno prvo raspisuju, pa poništavaju, pa se ponovo raspisuju ?

Ovoga puta u komisiji za spomenik poginulim braniteljima u Zadru u organizaciji HDLU-a, nalazili su se prof. Mirko Vuco, akademski kipar – pobjednik natječaja za spomenik Tuđmanu u Kninu, te uz njega i izv. prof. art Daniel Kovač, profesor likovne kulture, obojica zaposleni na zagrebačkoj ALU. Postala je to već ustaljena praksa da se profesori sa likovne akademije pozivaju u razne natječajne komisije, u kojima ćemo pak jako rijetko vidjeti hrvatske samostalne umjetnike, i to već toliko upada u oči, da se o ovoj temi mora ozbiljnije progovoriti.

Za sve one koji to ne znaju, hrvatski samostalni umjetnici su oni umjetnici, koji su učlanjeni u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika / HZSU, te profesionalno obavljaju umjetničku djelatnost u Hrvatskoj, kao svoje jedino i glavno zanimanje sa kojim zarađuju za život. Pri tom članovi HZSU-a imaju i prilično stroge selekcijske revizije i profesionalne uvjete koje moraju ispuniti, da bi mogli održati svoj umjetnički i profesionalni Status. S druge strane, profesori sa likovnih akademija u svojoj karijeri odabrali su pedagoški rad – vrlo zahtjevan i potreban za edukaciju budućih mladih umjetnika, ali profesori sa akademija za svoj rad dobijaju i redovne državne plaće, dok samostalni umjetnici danas, kao i prije, vrlo nesigurno žive u državi koja gotovo i nema umjetničkog tržišta, te rade na kratkoročnim autorskim projektima, honorarno, povremeno, u neprekidnoj neizvjesnosti svakoga mjeseca svog života, sve do mirovine –  hoće li biti dovoljno posla, kojega je ipak svake godine sve manje i manje.

Tu dakle vidimo veliku neravnotežu moći: umjetnici zaposleni na akademijama sa sigurnim državnim plaćama s jedne strane i profesionalni likovni umjetnici sa nesigurnim i rijetkim, povremenim poslovima, pa uprkos tome – profesori s ALU i dalje neprekidno i neprekidno pokušavaju, uz svoje redovne plaće – preotimati posao svojim kolegama samostalcima iz HZSU-a ! Zašto o ovome konačno netko jednom ne progovori javno i postavi pitanje: čemu uopće služe Samostalni umjetnici u Hrvatskoj, ako oni gotovo nikad nemaju priliku pokazati svoje znanje i veliko profesionalno iskustvo u različitim strukovnim i natječajnim komisijama, nego se umjesto njih u te komisije uporno guraju umjetnici zaposleni na fakultetima, koji se većinu svoga vremena uopće i ne bave sa umjetničkom djelatnošću, nego sa onom pedagoškom ?

Za HDLU već znamo da kao strukovna likovna udruga zadnjih godina drastično smanjuje upliv i utjecaj samostalnih umjetnika na likovnu struku, do te mjere da samostalni umjetnici puno puta bivaju izbacivani i sa raznih likovnih natječaja u organizaciji HDLU-a, pa čak i sa običnih sajmova, uprkos tome što su u svojoj karijeri prošli brojne i zahtjevne strukovne revizije i ispunili profesionalne kriterije, često puta u puno većem opsegu, nego umjetnici koji se bave pedagoškim radom na fakultetima.

Nadalje, i u ovim natječajnim komisijama – i za Knin i za Zadar – u pravilu nema žena iz struke, poput akademskih kiparica, a jako rijetko ćete vidjeti i da akademska kiparica na nekom takvom natječaju za javnu spomeničku plastiku dobije i neku od nagrada, što je ipak vrlo zabrinjavajuće, jer mi u Hrvatskoj imamo izvrsne akademske kiparice i samostalne umjetnice, ali im njihove muške kolege iz nekog razloga postavljaju ” stakleni strop ” u struci, barem kad su u pitanju ovakvi natječaji.

O samim spomeničkim rješenjima ne bih puno: za prvonagrađeni rad Tomislava Ostoje, komisija je napisala: ” Rad je strukturiran u obliku kocke i samom tom simbolikom odaje snagu odlučnosti i stabilnost….Simboli vezani za Domovinski rat i stradanje lokalnog kućanstva ostvareni su suptilno i diskretno, pomalo šifrirano. ”…… Kocka sa šiframa, dakle.

2. nagrada za spomeničko rješenje poginulim braniteljima u Zadru: Marko Gugić, foto HDLU

Za drugonagrađeni rad Marka Gugića, komisija daje još čudnije objašnjenje: ” Ocjenjivački sud kao specifičnu kvalitetu istaknuo je sam motiv drveta ili čak cvijeta, kao motiv nepresušnosti života, rasta i optimističkog cvata. Rad se odlikuje oblikovnom elegancijom, prozračnošću i suptilnošću. Od svih predloženih radova, Ocjenjivački sud istaknuo je ovaj rad kao jedino ostvarenje koje simbolizira optimizam i nepredanost i na taj način komunicira natječajem traženu simboliku. ”

Zaista se moramo zapitati: da li ovo ” optimistično drvo ” ili čak cvijet stvarno komuniciraju sa traženom simbolikom natječaja ? Natječajnoj komisiji netko bi ipak trebao reći da je nekad možda bolje i šutjeti, nego se rasipati sa viškom optimizma, onda kad se po svaku cijenu pokušava opravdati umjetničko rješenje, koje u osnovi i nema previše veze sa traženim zadatkom, nego bi više odgovaralo kao rješenje instalacije na nekom Flower Power festivalu, i sl.

3. nagrada za spomeničko rješenje poginulim braniteljima u Zadru: Josip Bosnić, foto HDLU

Kod trećenagrađenog rada autora Josipa Bosnića, komisija obrazlaže: ” Ocjenjivački sud posebice je honorirao snažnu simboliku rada, koju je u formi žile ili korijena, očitao kao simbol neprestanog rasta svega u pojavnom i duhovnom svijetu, koji uvijek završava plodonosno. ”

I tako dalje, i tako dalje: rasplesala se naša komisija sa kićenim i lepršavim tumačenjima, kao da su bili na nekom Doručku na travi, a iz čega prosječnom promatraču ipak neće biti jasno zašto su baš ova rješenja proglašena najboljima – i gdje su sakrivena ona rješenja iz prvog, poništenog natječaja ?

Glavni organizator ovoga svega je HDLU, no našim čitaocima mora se dati na znanje da ove natječaje nisu provodili obični članovi HDLU-a i hrvatski likovni umjetnici, jer njih već godinama nitko ništa uopće i ne pita, nego su ove natječaje – i onaj u Kninu i ovaj u Zadru – organizirali i provodili ljudi iz uprave HDLU-a, a koji su se izgleda već odavno otuđili i od svoga članstva i od svoje struke, pa i od hrvatske realnosti, te u nekom svom ” nepresušnom rastu i optimističkom cvatu ”, kreiraju nam kako moraju izgledati skulpture u javnom prostoru – po njihovom ukusu.