Zašto ne treba žaliti za zagrebačkom galerijom Karas

K. Gojanović: ” Stockholmski sindrom – da li smo svi postali taoci ? ”

Ovih dana saznali smo za vijest da je Zagrebačka banka odlučila prodati zgradu u svom vlasništvu u Praškoj ulici u Zagrebu, gdje se na adresi Praška 4 nalazila i galerija Karas, u kojoj je godinama svoje izložbene programe održavao HDLU ( Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ), a zadnjih godina HDLU je galeriju Karas djelio sa ULUPUH-om – Udruženjem likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske ( link ). Među dijelom likovne publike zavladalo je pomalo nelogično ogorčenje, koje ipak proističe i iz nepoznavanja prave situacije kakva zadnjih godina vlada u HDLU-u, udruzi opterećenoj brojnim starim dugovanjima i minusima, a najveći teret tih dugovanja pao je na leđa članstva HDLU-a, hrvatskih i zagrebačkih likovnih umjetnika.

Ironično je i da je sadašnji predsjednik HDLU-a 2008. u jednom svom intervjuu obećao javnosti da će HDLU ” u svom poslovnom savjetu imati bankare i menadžere ” ( link ), i bankari su sad stvarno došli po svoje, ali na ponešto drugačiji način nego što je bilo obećano.

No trebaju li zagrebački likovni umjetnici uopće žaliti za izgubljenim prostorom galerije Karas ?

Naime, još od kad je izgubio tužbu u sporu sa bivšom ravnateljicom i dobio golemu ovrhu na računu, HDLU zadnjih godina sve više očekuje od svog vlastitog članstva da financiraju te minuse, a za koje članovi nisu bili niti malo krivi, pa se tako i galerija Karas počela zadnjih godina umjetnicima iznajmljivati za novce, odnosno, očekivalo se od umjetnika da plate prostor za izložbu u galeriji Karas, uprkos tome što je galerija Karas već bila dotirana za svoj program i od grada Zagreba.

Uza sve drugo što se umjetnicima počelo naplaćivati u HDLU-u poput raznih kotizacija za učestvovanje na strukovnim natječajima, raznih potvrda, kotizacije za učestvovanje na sajmu Artomat, itd., i Karas se počeo naplaćivati za izlaganje u velikim iznosima, ali na način koji nije bio transparentan, jer zagrebački likovni umjetnici nikad jasno nisu saznali odgovore na ova pitanja: tko točno iznajmljuje galeriju Karas umjetnicima, po kojim kriterijima, gdje i kad je bio raspisan taj natječaj za najam Karasa sa točnim cjenovnikom i troškovnikom, zašto su jedni umjetnici plaćali, a drugi nisu plaćali, i gdje je točno odlazio taj novac od najma Karasa ?

Također ne treba zaboraviti i da je Karas bio priznata galerija i uvjet umjetnicima za upis u HZSU ( Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika ), pa onda ispada da su neki umjetnici čak možda i kupovali taj strukovni status, samom činjenicom da su kupovali i izložbeni prostor priznate, relevantne galerije za HZSU ? O ovome naše strukovne udruge uglavnom šute, a prošle godine kada su se ova pitanja pokušala razriješiti na Skupštini HDLU-a, neki članovi uprave HDLU-a uskraćivali su umjetnicima pravo govora i pravo da postavljaju pitanja u svojoj udruzi, uprkos tome što je rad udruga po zakonu javan, i članovi bilo koje udruge imaju pravo nadzirati rad udruge.

Sada se pak pokušava prikazati da bankari valjda uzimaju umjetnicima njihovu galeriju, no galerija je umjetnicima bila oduzeta već puno, puno prije, i to ne od banke – nego od njihove vlastite strukovne udruge ! Na kraju krajeva, banka ima pravo da sa prostorom u svom vlasništvu radi šta hoće, ali neprofitne udruge financirane od grada Zagreba i države sa novcem poreznih obveznika ipak nemaju pravo raditi šta hoće, a da pri tom nisu transparentno upoznale javnost i svoje članstvo sa svim financijskim i ostalim podacima o radu udruge.

Trenutna ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka ovako se izjašnjava po pitanju rada galerije Karas: ” Program će se odvijati i dalje kontinuirano u drugim galerijskim prostorima, sve dok se ne realizira dugoočekivano iseljenje dijela fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja iz Doma hrvatskih likovnih umjetnika, a nakon dovršetka nove zgrade toga muzeja. Tada će se u Meštrovićevom paviljonu, gdje trenutno djeluju galerije Prsten, Bačva i PM, uspostaviti i djelovanje Galerije Karas. ” ( link )

Pri tom Ivana Andabaka kao da potpuno zaboravlja na činjenicu da osim tzv. krovnog HDLU-a, od prošle godine u Zagrebu imamo i novo zagrebačko društvo – HDLU Zagreb – koji je nedavno uvršten i na popis umjetničkih strukovnih udruga Ministarstva kulture RH, što se može vidjeti ovdje, pa o raspolaganju sa prostorima u Zagrebu i dotacijama od grada Zagreba, krovni HDLU više uopće ne bi trebao samovoljno odlučivati, dok se prethodno nije konsultirao sa zagrebačkim društvom likovnih umjetnika – HDLU Zagreb.

Naime, pomalo je nelogično da krovni HDLU financiraju porezni obveznici grada Zagreba i grad Zagreb im daje prostore, a ne financira ih napr. Osijek, Split, Zadar, itd. Sada kada postoji zagrebačka udruga likovnih umjetnika HDLU Zagreb, grad Zagreb bi možda trebao i smanjiti dotacije krovnom HDLU-u i da se povede javna rasprava o raspodjeli prostora u Meštrovićevom paviljonu, koji bi djelom trebali pripasti i novoj udruzi HDLU Zagreb.

Također, u Meštrovićevom paviljonu ima jako puno mjesta i za više strukovnih likovnih udruga, i ako samo pogledamo Klub HDLU-a, on je većinom godine potpuno prazan, bez ikakvih sadržaja i programa, uprkos tome što su mnogi zagrebački likovni umjetnici godinama predsjedniku krovnog HDLU-a i njegovoj upravi predlagali različite zanimljive programe poput likovnih radionica, tribina, predavanja, izložbi, druženja umjetnika, itd. Sve te prijedloge Zankijeva uprava ignorirala je svojim članovima, zagrebačkim likovnim umjetnicima sa dugim stažem u svojim strukovnim udrugama, HDLU-u i/ili HZSU-u.

Sada bi se te stvari trebale promjeniti, i da krovni HDLU počne uvažavati i druge strukovne udruge likovnih umjetnika – gradske i županijske, te da grad Zagreb nakon gubitka galerije Karas razmisli o tome da se dio prostora u Meštrovićevom paviljonu dodjeli na korištenje udruzi HDLU Zagreb, a koja isto tako ima puno ideja za bogat umjetnički i izložbeni program. Time bismo onda počeli na demokratičan način uvažavati i rad zagrebačkih likovnih umjetnika, i to ne tako da se umjetnicima izložbeni prostori iznajmljuju za novce, nego tako da više likovnih udruga u zdravoj suradnji sjedne za stol i rasčiste razna pravno – imovinska, i ostala strukovna pitanja, pri čemu svakako ne treba isključivati ni udrugu ULUPUH.

U tom smislu, nemojmo žaliti za galerijom Karas – možda iz svega ovoga što se sa njom dogodilo, izađe i nešto dobro: transparentniji rad strukovnih likovnih udruga, veće uvažavanje vlastitoga članstva od strane tih udruga, te prekidanje sa destruktivnom praksom guranja problema pod tepih, jer akademski obrazovani likovni umjetnici definitivno moraju imati pravo na svoje kritičko mišljenje i moraju ga iznositi onda kada treba riješiti različite strukovne probleme na hrvatskoj i zagrebačkoj likovnoj sceni.