U Galerija Šira ( Preradovićeva 13, Zagreb ), u srijedu, 30. studenog 2016. u 19 sati otvara se prva samostalna izložba Željke Mumelaš.
Željka Mumelaš rođena je u Zagrebu 21. prosinca 1989., završila je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna 2008. i stekla naziv Grafičkog dizajnera, a 2015. na Akademiji likovnih umjetnosti stekla je naziv Magistra grafike. Izlagala je na većem broju skupnih, žiriranih izložbi u Hrvatkoj, te 2014. u sklopu ” Projekta Szymborska ” u Poljskoj ( Galeria Amfilada MOK, Olsztyn ). Živi i radi u Zagrebu. Kontakt: zeljka.mumelas@outlook.com
Među zvijezdama – Predati se svjetlu ili o ljudskome ogoljenju ( predgovor Martina Bratić )
Prva samostalna izložba Željke Mumelaš, osim težine bivanja prvom, bremenita je značenjem i višestrukom simbolikom i na drugim razinama. Izlazak je to koji predstavlja konceptualni i tematski vrhunac jednoga autorskog pisma, a čije su silnice logično sazrijevale i dalje se granale u posljednjih nekoliko godina njezine umjetničke aktivnosti.
Inicijalno središte, iz čijega se prostora razvio i danas predstavljeni rad, jednako se tako ne može promatrati singularno i izolirano, jer ono što ga čini jest zbir odluka, prikupljenih impresija i osobnih pitanja, uokviren neprekinutim procesom učenja. Učenja o umjetničkome radu kao takvom, no još važnije – učenja o vlastitoj osobi, kao i uočavanja veze umjetnikove nutrine i svega što ona generira i može generirati – prema vani. A upravo se to izvanjsko u slučaju Željke Mumelaš pokazalo najsadržajnijim i najrječitijim kanalizatorom za izraziti intimno, skriveno i osobno.
Zvijezde i njihove konstelacije za autoricu predstavljaju upravo onaj prostor koji uokviruje mjesto duboke kontemplacije i poniranja u vlastito sebstvo; takvo uranjanje pretvoriti će unutarnje u vanjsko, skriveno u otkriveno, ali i osobno i intimno – u zajedničko. Jer će, kako umjetnica i sama kazuje, u neizbježnim trenucima otuđenosti i straha, samo sagledavanje i pokušaj poimanja onog vječnog i dubokog, vrijednog, trajnog i esencijalnog, smiriti čovjekov duh i pokazati mu put.
Takva nas osjetilna spoznaja neminovno tjera i na pitanja za koja niti ne slutimo da bi ikada činila dio našega osobnog prostora, gdje izostanak logike i teleološkog ustrojstva – pojedinca guraju na rub. A ta se ivica shvaćanja i prihvaćanja uvijek neizbježno pretvara u novo pitanje koje potiče još jedno novo, i još jedno novo, i još jedno novo….” Pa ipak, postavljanje pitanja i stalno traganje za njihovim odgovorima ono su što nas sve tjera na ostvarenje i postojanje ”, upozorava autorica.
Spomenuto traganje u njezinu je slučaju imalo i dodatnu, snažno konceptualnu potku, gdje je odabir specifičnoga tipa zvijezda označio i specifičnu poruku koju je umjetnica nastojala posredovati. Bijeli patuljici, odnosno, zvijezde koje su završile svoj evolucijski ciklus, utjelovljenje su svakoga pojedinačnog individualnog životnog puta, a u svojoj praksi privlačenja i okupljanja ostalih zvijezda kako bi, njihovom masom, održale vlastiti život i sjaj, dodatno odražavaju simboliku ljudskoga zajedništva i nužnosti suživota. Nadalje, ” takvu zvijezdu i njezin proces nastanka ( i svršetka ) upotrijebila sam kao analogiju prikupljanju i okupljanju znanja, uravnoteženju misli i umnožavanju svih onih elemenata nužnih za začeće i konstrukciju jedne ideje ”, govori autorica.
Ovakav razvojni put neminovno se reflektira i u osobnome razvoju svake umjetničke osobe, što je u Željkinu slučaju prvenstveno podcrtalo njezin formalni i motivički izraz. Diplomiravši na smjeru grafike, tijekom studija je klasična grafička tehnika imala apsolutnu prednost. No, u okvirima njezinih strogo kontroliranih prostornih ( odnosno, višedimenzionalnih ) potencijala, Željka Mumelaš je s vremenom, i kako sama kaže – iznimno logično i hijerarhijski poslušno – odlučila istražiti mogućnosti oživotvorenja ideje napete linije i njome povezanih točaka ( kretanja ). To je propitivanje označilo početak svojevrsne tematske opsesije, a iznimno velik broj radova prošao je put od jednodimenzionalnoga crteža oblika ( i posljedično – tijela ), do svoje trodimenzionalne inačice u vidu instalacija, izrađenih od zabijenih čavala i njihovih končanom linijom otjelovljenih relacija. U konačnici, Mumelaš će reći kako ne vjeruje da će postojati ” ijedan ( njezin ) budući rad koji se, na određeni način, neće nadovezivati na ideju napete linije; linije – što napetije – to više smirujućega učinka. ”
Ideja zvjezdanoga neba, iako krunski završetak jedne konceptualne klice koja je neprekinuto sazrijevala do ovoga trenutka, tek je, stoga, jedan od iskaza motiviranih autorskom poetikom i filozofijom Željke Mumelaš. Nepromjenjiv koliko i promjenjiv: ograničen zatečenim prostornim zakonitostima, ali slobodan da se igra okom ovisno o položaju promatrača, o vlastitoj sjeni ili svojoj svjetlosnoj reperkusiji, motiv zvjezdanoga neba jedinstven je upravo u svojoj višeznačnosti i rječitoj simbolici. U slučaju autorice, ono je označilo intimno zaključenje s jednim minulim vremenom, opipljivu transformaciju linije i oblika, koje su studij i profesionalna budućnost beziznimno predviđali, ali i korporealnu realizaciju pounutrenoga života, stanja i doživljaja.
No, iako snažno osoban, ovaj koncept svjetla koje je sveprisutno, sveprožimajuće i metafizičko, primjenjiv je i na društvo u cjelini. Poput ideje Platonove špilje, to nebo opcrtava činjeničnost ljudskoga zajedništva, tako često združenog u dijeljenju strahova, nemoći i nemogućnosti poimanja, upozoravajući na našu inferiornost svemu onome iznad ili vani. I dok u prvi mah nepobitno zastrašuje i čini naš pogled prema dolje – sigurnijim mjestom, u isto će vrijeme takav izlazak na svjetlo označiti prihvaćanje vlastite nesavršenosti i ranjivosti pred nečim mnogo većim i mnogo važnijim od nas samih.
” Moje su zvijezde najsjajnije tek kada odbace svoje omotače, predrasude i inhibicije; one simboliziraju um koji se otvara, dislocira i raspršuje kako bi privukao i okupio, te naposljetku razdvojio i procijenio – čist um u svojoj snazi, sposoban za reakciju i stvaranje. ” [ Ž. M. ]
Autorica teksta: Martina Bratić