Izložba Jasminke Bukvić ”Portretirani i portretist” u Galeriji Oblok

U utorak, 17. siječnja 2017. u 19 sati u Galeriji Oblok (Knjižnica Sesvete, Trg D. Domjanića 6, Sesvete), otvara se samostalna izložba slika Jasminke Bukvić. Izložba se može pogledati do 6. veljače 2017.

Jasminka Bukvić rođena je i živi u Zagrebu. Diplomirala je i specijalizirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Ljubljani, u klasi doc. mag. art Mladena Jernejeca, diplomirala je i magistrirala s temom ”Autoportret u art terapiji i selfie stvarnost”, na petogodišnjem prediplomskom i diplomskom studiju slikarstva, pri Šoli za risanje in slikanje – College of Visual Arts, te stekla zvanje mag. lik. um., MFA. Uz aktivan liječnički rad, art terapiju kao svjež i učinkovit terapeutski alat prepoznaje kao prirodni slijed i spoj dosadašnjih  interesa i iskustava. Članica je HDLU Zagreb.

Petra Jalšovec: ”Portretirani i portretist”

U pozadini proučavanja povijesti razvoja portretnog slikarstva kao vizualne forme, stoji upravo razvoj samopoimanja pojedinca, odnosno razumijevanje pojma identiteta. Portret kao ekspresija unutarnjih psiholoških stanja svojih subjekata, proces je samotkrivanja i propitkivanja identiteta, uvijek ovisan o umjetnikovoj interpretaciji, koju će izraziti na temelju njegova interpersonalnog odnosa i ostvarene komunikacije sa portretiranim subjektom – modelom.

Još od prapovijesti, čovječanstvo je slikom opisivalo, komuniciralo, stvaralo uspomene, stoga pojava portreta predstavlja kontinuiran, logičan slijed tih zbivanja. Period renesanse označio je vrhunac fotorealističnog portretnog slikarstva u okviru ozračja humanističko – intelektualnog duha, u kojem se umjetnik othrvao dotadašnje reputacije obrtnika i ostvario svoju trajektoriju prema punopravnom statusu umjetnika. Portretiranim subjektima postaju prominentni individualci, koji su bili zaslužni za akviziciju portreta – članovi različitih akademskih elita, plemstvo, vladari kao utjecajni patroni umjetnosti, rastući sloj trgovaca koji je uživao status više srednje klase, te institucije.

Portret je transcendirao pojam identiteta u trenucima kada je, pod pokroviteljstvom navedenih naručitelja, bio u službi različitih funkcija – ideološke, socijalne, i dr., honorirajući i ističući subjektovo mjesto u društvu. Ambivalentan karakter portreta očituje se u njegovoj tendenciji da s jedne strane reprezentira identitet kroz subjektivnu interpretaciju umjetnika, dok je s druge strane rezultat umjetničkih i socijalnih konvencija svog vremena.

Kao direktna posljedice promjene umjetnikova statusa u društvu, simultano razvoju samosvijesti o identitetu, razvio se i autoportret, s jedne strane interesantan, jer je pritom i sam umjetnik postao subjektom prikazivanja. S druge pak strane, tradicija autoportreta je nadasve intrigantna, jer je mimetički autoportet direktno vezan uz interes za optička dostignuća i izum ogledala (stoga do 15. stoljeća nije postojao izvan Venecije, koja se između ostalog, profilirala kao centar proizvodnje stakla). Naposlijetku će poznavanje tehnoloških dostignuća svog vremena biti preteča razvoja revolucionarnog otkrića fotografije. Pozitivan ishod pojave fotografije u svom početku nije uzrukovao pad potražnje slikovnih potreta, već je fotografija tijekom 19. stoljeća slikarima poslužila kao dobar ‘alat’ pri izradi portreta, dok ju je njena mogućnost jeftinog multipliciranja učinila popularnom, naročito kod pripadnika srednje klase. No, napretkom tehnologije fotografskog portreta u 20. stoljeću, pao je interes za portretno slikarstvo.

Kontekstualizacija portreta u njegovu prostorno-vremenskom kontinuumu, bitna je za pozicioniranje rada umjetnice Jasminke Bukvić, u sustavu vrijednosti u suvremenom svijetu umjetnosti. Njena studija portreta afirmacija je činjenice da je portretiranje kao vizualna forma ostala aktualna pojava u suvremenom svijetu digitalnog doba, ali je usavršavanjem medija transformirala svoju morfologiju. Razvoj samosvijesti o vlastitom identitetu najbolje se može pratiti na primjeru pojave tradicionalnog autoportreta, pa sve do danas, kada smo fenomenom zvan selfie zakoračili u promjenu paradigme vizualne kulture. Analogiju možemo povezati s razdobljem renesanse, kada su prvi prikazi karikature započeli promatranjem subjektove pozicije u društvu, a hipertrofiranim izražavanjem facijalnih ekspresija prerasli su u satiru, pa bi se i pojava selfija mogla nazvati estetikom narcizma.

Na prikazanim portretima, u fokusu interesa umjetnice Jasminke Bukvić i njene inspiracije za likovnim izražavanjem uvijek je bilo lice. Koliko je njen interes tradicionalan, upućuje fiziognomija, tumačenje koje je nastalo ponovnim oživljavanjem antičkih rasprava u renesansi, u pokušaju pomirenja unutarnjeg i vanjskog života subjekta. Prema navedenom tumačenju, na temelju fizičkog izgleda zaključivalo se o karakeru osobe, štoviše o licu kao odrazu duše.

Neopterećena eksternalnim karakteristikama ljudskog lika, poput odjeće, umjetnica je usredotočena na komuniciranje njenih modela očima, kao najeksplicitnijem dijelu ljudskog tijela koji ima sposobnost izraziti emocije. U djelu vješta umjetnika, sam pogled može prodrijeti u srž karaktera portretirane osobe. Elizabeth Peyton, američka suvremena umjetnica koju je obilježio povratak figuraciji u ’90-ima, jedna od utjecajnih izvora umjetnice Jasminke Bukvić, istaknula je izražavanje ”individualnosti u ekspresiji lica”. Za razliku od Peyton, protagonisti Jasminkinih portreta nisu poznate ličnosti, već ljudi iz njene bliže okoline, stoga je njen odnos prema portretu intimniji, a specifičnost ličnosti portretiranih izražena je upravo govorom lica.

Energija pozitivnih vibracija i prenesenih emocija portretiranih subjekata, istaknuta je pastelnim tonalitetom boja na kojima oči izviru poput emanacije vrlina ljudskog duha. Povratkom figuraciji i tematici portreta u suvremenom svijetu kapitalističkog spektakla u kojem vizualnom kulturom vlada selfie, umjetnica je ukazala na potrebu povratka slikarstvu kao manualnom radu za koji je potreban trud, vrijeme i promišljanje, koji nedostaju ”kulturi selfija”. Portret je reprezent specifičnog trenutka u kojem je nastao, stoga je umjetničin odabir izričaja u formi portretnog slikarstva nostalgična želja za oživljavanjem neponovljive interakcije između dvoje ljudi u stvarnom prostoru i vremenu u prošlosti.

Petra Jalšovec, kustosica, petra_88@live.com

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s