Komentar: Umjetnik i Političar – ima li izmirenja?

K. Gojanović: ”Na balu kod Wolanda”, crtež tuš na papiru, 2017.

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Umjetnik i Političar arhetipski su likovi u svim epohama i društvenim sistemima i svaki od njih na svoj način bitan je za društvo, kao i njegove civilizacijske dosege, no ponekad odnos između njih nije niti malo jednostavan, ni za Političara, a još manje za Umjetnika.

Umjetnici su, naime, u različitim vremenima najčešće ovisili od političara, iako su vjerovatno u svim epohama sanjali o slobodi – toj skliskoj i neuhvatljivoj ptici šarenih krila, koja ih je vukla prema skrivenim ponorima duše, zavodila ih idealom nevidljivim za većinu ljudi, nagonila ih da se odreknu sigurnosti dobro uhodanih staza i da se otisnu prema nečemu većem od njih samih – prema nepoznatoj zemlji iz njihovih umjetničkih vizija.

Dok je put političara oduvijek bio drugačiji: tamo gdje je umjetnik riskirao, političar je oprezno kalkulirao, i dok je umjetnik sanjario opijen idealom, političar se učio vještinama diplomacije, ali i manipulacije, pazeći da nikad ne otkrije previše, emocije je ili skrivao ili ih je glumio, uvijek gledajući što ljudi oko njega misle i igrajući na kartu njihovih strahova i žudnji, dolazio je do sve veće i neupitnije vlasti.

Umjetnik je imao problem da se prizemlji i srodi sa svijetom, često mu je bilo ili previše zagušljivo u gomili, ili je bio previše usamljen u svojoj otuđenosti ili nije znao steći obožavaoce, kupce i sljedbenike, jer nije imao takta, niti dara – jednog političara. Političara pak nisu spaljivale žudnje za nepoznatim, on nije gledao za dalekim obzorjima, nego je mravljim koracima, bez ometanja prebujne mašte, prolazio sve te Hijerarhije, koje su se morale proći.

Prvo je kuhao kave svojim šefovim u strankama i trčkarao za njima kao ambiciozni mladac, pazeći ipak da ne otkrije prerano svoju ambiciju, jer u njegovim krugovima vladali su zakoni Negativne selekcije – nitko nije smio znati sve što zna i glavni Šef, nitko nije smio biti konkurencija velikim vođama, jer je Veliki vođa uvijek bio samo jedan, netko tko je vrlo dobro znao kako je bilo teško probijati se kroz bespuća neke partije ili stranke – uvijek se dobro snalazeći i kroz više različitih političkih sistema.

Ili ako je to bila žena, političarka, ponekad je u pozadini bio neki isti takav otac Političar, koji je svojoj Princezi plaćao skupo školovanje u inozemstvu, gdje se ona bavila uzvišenim temama u svojim disertacijama, pa je onda isto tako uz pomoć neke stranke postala tzv. ”ženska kvota”, uvjeravajući nas da je sve u životu postigla sama i da nikakvog ni Tate, ni muža tu nije bilo iza njenih leđa…

K. Gojanović: ”Između svjetova”, crtež tuš na papiru

Umjetnik je sanjario kako će jednom, kad bude zaista slobodan, otputovati daleko i neće morati poznavati nikakve Političare, neće morati od njih tražiti nikakve novce da podrže njegovu umjetnost, nego će se sve to skupa s novcima riješiti kao nekim čudom, kao na slikama ili u avanturističkim romanima, novci će postati nevažni, a nova Sloboda će biti toliko opojna, da njezin sjaj baš ništa neće moći zasjeniti. No što je više sanjao o slobodi, umjetnik je zapravo bio sve manje i manje slobodan, u raznim političkim sustavima čak i ozbiljno cenzuriran i proganjan zbog svojih svjetonazora, koji nisu odgovarali nekoj trenutnoj političarskoj kasti, koja je bila na vlasti.

I vremenom je umjetnik ipak naučio da Sloboda uopće nije tako blistava kao mlada i poželjna nimfa koja nudi svoje draži, već ona prije dolazi u liku ispijenih staraca koji su prošli sav taj put, razbili sve svoje iluzije, uspeli se sami na vrhove planina i naučili voljeti svoju samoću više od ičega, jer je u samoći ta Sloboda bila kao kraljevna u prosjačkom ruhu, vidljiva samo rijetkima sa svojom skrivenom ljepotom. Umjetnik je tako naučio da zbog te Slobode mora postati i isposnik, asketski posvećenik, netko tko se ponekad i samo-bičuje svojom slobodom i proklinje je u grozničavim noćima, imao ju je, ali ona nije bila takva kakvom ju je sanjao u svojoj naivnoj mladosti, nije to bio slobodan let šarene ptice, već prije neka nesretna zmija izbačena iz Raja – iz lažnog raja lukavih Političara i svih njihovih plaćenika i metresa.

Političari su često bili ”pravovjerni” i nepogrešivi, glasnici samih bogova, tumačili su i narodu njihovu volju u raznim epohama, dok je umjetnik često bio i nevjernik i bezbožnik, jer su mu bogovi krutih političara bili dosadni, bez iskre duha u njihovim suhoparnim zakonima. I ti političarski ”bogovi” su uvijek imali i neka svoja provjerena, pravovjerna stada ili klanove, dok Umjetnik nije mogao podnijeti ni stegu vremena, ni prostora, ni konvencija, jer mu je više od svega bila važnija širina nepoznatog Svemira, daljine koje nije upoznao, kao i tajne koje nije otkrio.

Političari su gradili svoje dvorce, oni najveći vladali su i čitavim gradovima, u kojima su imali more podložnih poslušnika, dok je Umjetnik u svojoj igri neprestano nekim Političarima stajao na žulj, govorio je šta je mislio ili vidio pred sobom, želeći zadržati čistoću percepcije, želeći se proširiti izvan svojih granica, uvijek iznova se spoznavati i otkrivati, upoznati široki svijet i definirati ga kroz svoja djela. I Političar je često želio posjedovati ili čak i kupiti umjetnika, jer je duboko u sebi osjećao da mu fali taj žar, zanos na granici sa ludošću ili bezazlenost Lude iz Tarota, koja na rubu ponora lovi leptira….Političar takvo nešto nije mogao, čak i ako je nekad u mladosti imao neke umjetničke talente, politička ambicija je utišala glazbu u njemu, nježni zvuk violine pretvorila je u sivilo ustajalih kancelarija, kroz koje se Političar svakodnevno morao probijati u svojim klanovsko – stranačkim borbama ili da bi nadzirao svoje niže službenike.

Političar je nekad bio u zatvoru od vlasti, njegova vlastita vlast postala bi tamnica njegovog duha, i zato je Umjetniku ponekad čak i zavidio, istovremeno mu se diveći i mrzeći ga, a ponekad je i kupovao umjetnikova djela, i to ne iz nekog posebno dobrog ukusa, kao i želje da u njima uživa, nego je želio posjedovati skupocjene zbirke umjetnina, da bi se sa njima mogao hvaliti i natjecati sa drugim Političarima. Umjetnik, ako baš nije bio onaj ”prodani”, ipak je prezirao taj osjećaj da ga netko kupuje, a opet mu je trebao novac, i vječito je balansirao između neimaštine i želje da se nekako zbrine, ne toliko iz pohlepe, koliko iz žudnje da dobije bar još malo tog mira na Zemlji da može stvarati svoja djela, jer mu se život činio kao neprekidna borba za golo preživljavanje. I dok se moćni Političar često valjuškao u obilju, Umjetnik u stalnom rascjepu i sukobu sa svijetom materije, materijalna bogatstva često je mijenjao za svoju divljinu, čak i ako je ta divljina značila da će biti posve odmetnut od svijeta, neshvaćen i ponekad u svađi sa svima koji su ga pokušavali sputati.

Naravno da nisu svi umjetnici uvijek bili ovako romantični ili beskompromisni, bilo je i onih koji su se sasvim prirodno stisnuli uz skute nekog Političara, pišući mu ode zahvalnosti i spjevove o njegovoj veličini. Zbog svog dara da lijepo laskaju, takvi su onda znali zauzeti posebno mjesto u srcima onih Političara koji su voljeli laskavce i takvima je život u svakom slučaju bio puno lakši, nego umjetnicima koji laskati nisu htjeli nikome, pa ni sebi.

U životu umjetnika tako su se periodi radosti smjenjivali sa melankolijom, no umjetnik je iz svake emocije crpio svoje slike, pričao je sebi priče i pričajući ih samome sebi, shvatio je jednom da ga i svijet voli poslušati u tim trenucima kada bi ga obasjala sloboda njegove kreacije, u tim rijetkim razdobljima kad nije bio ni gladan, ni usamljen, nego je zaista nadrastao sebe, prestajući biti sluga svoga ega i postajući svoja vlastita vizija, slika uklesana u stijeni, riječ protkana slikama. Političar to često i nije mogao, on svoju strast nije usmjeravao na isti način, pa ipak je u obojici bila jedna žudnja, čak i fanatizam, samo što je Političar žudio za ovozemaljskim, da zavlada nad ovim postojećim svijetom, dok je umjetnik isto bio u tom svijetu, a teško je s njim izlazio na kraj i zato je morao graditi nove svjetove u sebi.

Da li su se njih dvojica ikada mogli izmiriti, da li su mogli na trenutak zamjeniti svoja mjesta, spoznati i razumjeti jedan drugog? U pravilu ne, pravi umjetnik uvijek mora biti oprezan prema mnogim političarima, a najoprezniji mora biti onda, kad je prisiljen ovisiti o njima radi vlastitog preživljavanja, jer pravi umjetnik ne podnosi vezanost, ni ovisnost svoga duha, a pravi pak političar osjeća tu ‘tihu pobunu’, osjeća da umjetnika nikad neće moći posjedovati, čak i ako ga nagradi sa novcima – oni jedan drugome nikada neće do kraja vjerovati.

Njih dvojica, Umjetnik i Političar često su se sretali u različitim epohama i režimima, i sve ovo ispričano za muške likove vrijedi jednako i za žene da bismo bili do kraja ‘politički korektni’, sretali su se dakle često, svatko na svojoj strani rijeke, ponekad bi se most izgradio, a ponekad i srušio kad se nisu mogle izmiriti velike razlike između njih, jaz različitih vremena, prostora i najdubljih unutarnjih motiva. No zapravo, i dobro je da je tako, da svatko na svojoj strani stoji, umjetnik u vječnoj žudnji za slobodom, a političar kao Zakon i ”glasnik bogova” izaziva umjetnika da se za tu Slobodu uvijek iznova bori i da se nikad ne pokori nijednom političaru ovoga svijeta.  (K. Gojanović, 2018.)