Komentar: O mobingu u hrvatskoj kulturi

K. Gojanović, ''Susret sa tamnom sestrom'', crtež tuš na papiru

K. Gojanović, ”Susret sa tamnom sestrom”, crtež tuš na papiru

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Biti žrtva sustava u hrvatskoj kulturi nešto je o čemu se ne piše puno, znamo za mnoge primjere kršenja ljudskih i radnih prava ljudi u nekim drugim sektorima i profesijama, no kad je kultura u pitanju, rijetko ćemo čuti da netko izlazi u javnost i žali se na mobing, pa se tako stječe pogrešan dojam da mobinga na kulturnoj sceni u Hrvatskoj uopće i nema.

Općenito žrtvama mobinga u kulturi nije lako: čak i oni rijetki pojedinci koji su se odlučili progovoriti, koji su skupili hrabrost da izađu u javnost, obrate se institucijama, raznim ministarstvima, pravobraniteljima za ljudska prava, inspekcijama, sudovima, i sl. – često od svih tih institucija uopće nisu bili shvaćeni, jer iz nekog razloga u Hrvatskoj žrtve nisu uvijek dobro prihvaćene kad razbiju okove šutnje i progovore o svojim problemima, i žrtve, ne samo u kulturi, nego i sve moguće druge – naprosto u Hrvatskoj nisu uvijek podržane na pravi način, a razlog ovome su neki duboko zakopani nesvjesni obrasci u kolektivnom društvenom biću.

Žena nekog dužnosnika koja redovno trpi obiteljsko nasilje u svome domu i odluči se progovoriti o tome, kod nas definitivno neće biti pohvaljena za hrabrost, nego će čak izazvati i veliko negodovanje javnosti, jer se usudila uzdrmati neke duboko zakopane patrijarhalne tabue, usudila se ustati u svoju obranu i samim tim činom razbila je tradicionalnu sliku žene koja šutke i strpljivo podnosi svoje muke, uvijek krotko skrivena iza leđa svoga muža, kojega bi morala bespogovorno podržavati. Ta žena nije bila djelom naše kulturne scene, ali je isto svojevrstan simbol, koji nam zorno pokazuje kako će žrtvu koja javno progovori, ponekad mnogi i otvoreno osuditi, jer se usudila ustalasati društvo oko sebe, iznoseći neke skrivene i sramne istine o kojima domaći malograđanin ne voli ni razmišljati, jer ga uznemiruju u njegovom malom, od realnosti zaštićenom Svemiru.

Na kraju svih tih osuda koje je ta žena doživjela kada je javno progovorila o obiteljskom nasilju, ona se ipak povukla, zaključivši kako je možda najpametnije šutjeti, jer od govora nema nikakve koristi i samo može biti još gore, a taj njezin čin duboko je uznemirio sve one žrtve sustava, koje su se bar na trenutak ponadale da ima neke i najmanje šanse da jednom dođu do svoje pravde, bez obzira na to da li su nasilje trpili u obitelji, na radnom mjestu ili kao nezaposleni i socijalno ugroženi pojedinci, koje je sustav zaboravio.

K. Gojanović, ''Svjetla i tamna Perzefona'', crtež tuš na papiru

K. Gojanović, ”Svjetla i tamna Perzefona”, crtež tuš na papiru

Žrtvama dakle nije lako ni kad šute, ali ni kada progovore: skrivena u svojoj dubokoj samoći, žrtva, iako ništa nije kriva, ponekad će osjećati golemi stid što se našla u takvoj situaciji u kojoj se našla, biti će izolirana od društva i misliti će da s njom nešto nije u redu i da je možda i sama kriva zbog toga što joj se dešava, te se može desiti da pod teretom takvih osjećanja godinama skuplja hrabrost da izađe iz svog mraka i progovori, a paradoksalno, i kad progovori, često puta može doživjeti osudu i zgražanje, dok će njezin mučitelj, sasvim nelogično, hodati ovim svijetom kao Gospodin dignute glave i još će na kraju mnogi i njega početi sažaljevati, jer ga netko tamo proziva i optužuje za nasilje….

Tako je i u hrvatskoj kulturi bilo nekih primjera žrtvi koje je sustav posve napustio, pa iako se radi o prividno ”elitnim” zanimanjima i dobro stojećem srednjem građanskom sloju, te žrtve u jednom trenutku našle su se same i napuštene od sustava kao što bi to bio i bilo koji drugi socijalno ugroženi pojedinac, također napušten od sustava.

Umjetnik čijoj je obitelji nakon dugih godina borbe nepravedno oduzet stambeni prostor i uništena obiteljska imovina i umjetnička kolekcija, ravnateljica jedne kulturne ustanove koja je doživjela nezapamćeni mobing od osobe koja je putem političkog kadroviranja došla raditi u njenu ustanovu, povjesničar umjetnosti koji je isto tako doživio veliki teror od jedne strukovne udruge samo zato jer je zbog profesionalnog integriteta upozorio na jedan plagijat, samostalna umjetnica koja je godinama bila šikanirana u još jednoj strukovnoj udruzi, jer je pitala koliki su honorari predsjednika te udruge, grupa umjetnika koji su preko noći izbačeni iz jedne strukovne udruge samo zato jer su se usudili učlaniti u drugu strukovnu udrugu, i još jedna umjetnica, čije dijete su maltretirali u školi, a nitko joj nije htio pomoći, tako da se na kraju morala odseliti sa svojim nedužnim i maltretiranim djetetom u drugo mjesto, u drugu školu.

I svi ovi ljudi u jednom trenutku svog života našli su se, posve nepripremljeni, u poziciji žrtve, prepušteni sami sebi, jer sustav nije pokazivao dovoljno senzibilnosti da shvati njihove nevolje, kao ni dovoljno sposobnosti da se ti problemi pokušaju riješiti dosljednim poštivanjem već postojećih zakona, ili pak donošenjem novih i efikasnijih zakona, koji bi spriječili sve oblike mobinga i šikaniranja nad nedužnim građanima.

Društvo koje ne pomaže svojim žrtvama, koje okreće glavu od njihovih problema, pokušavajući natjerati žrtve da se vrate nazad u svoj mrak i šutnju, samo zato da se ne bi ustalasao sebični komoditet nekih vladajućih struktura – u osnovi je duboko bolesno društvo, a njegove žrtve samo su zoran simptom te bolesti, i zato te žrtve mnogi ne vole ni čuti kada one javno progovore, jer bacaju neke istine u lice čitavom društvu, kao i svim onim ignorantskim i ne-empatičnim birokratima, koji na državnom proračunu radije brinu o svojim osobnim interesima, umjesto da pokušaju pomoći građanima zbog kojih su i dobili sve te fino plaćene poslove po raznim državnim službama.

No vratimo se na žrtve mobinga u hrvatskoj kulturi: ovdje se situacija još dodatno komplicira za samostalne hrvatske umjetnike, jer zakon za njih uopće nije ni predvidio neku ”zaštitu dostojanstva radnika”, jer samostalne umjetnike nitko izgleda i ne smatra ”radnicima”, i za razliku od umjetnika i kulturnjaka redovno zaposlenih po raznim ustanovama, koji se imaju pravo učlaniti u neki sindikat koji bi bar teoretski štitio njihova radna prava, samostalni umjetnici takvog sindikata nemaju, pa su u toj tzv. ”tržišnoj utakmici” prepušteni sami sebi i realno gledano – može ih posve mirno i nekažnjeno u okviru njihove profesije maltretirati tko god hoće i kome god to padne na pamet!

Ovu zastrašujuću istinu kad su shvatili, neki samostalni umjetnici pokušali su saopćiti svom resornom Ministarstvu kulture, no doživjeli su samo muklu šutnju, nije se desio nikakav prosvjetljujući ”klik” koji bi potaknuo nadležne institucije da razmotre sve te primjere šikaniranja u okviru umjetničkih profesija, a o kojima su pojedini samostalni umjetnici ipak progovorili i govore još uvijek, uprkos tome što se nadležne institucije prave da ih ne čuju.

Tako dolazimo do strukovne udruge Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), koja se za 300 kuna godišnje članarine brine o registriranju samostalnih umjetnika i da se uredno provodi zakon i pravilnik koji za njih vrijedi. A taj zakon (stari), jednako kao i novi pravilnik za samostalne umjetnike, ni u jednom trenutku i ni na jednom mjestu nisu predvidjeli ama baš nikakve ni radne probleme, ni potencijalna rješenja, i nikakve etičke komisije, niti povjerenstva za samostalne umjetnike, koji bi rješavali moguća kršenja njihovih radnih i ljudskih prava. Po odnosu koji HZSU ima prema samostalnim umjetnicima, kao njihova vlastita strukovna udruga, tako se čini da samostalni hrvatski umjetnici uopće i nemaju nikakvih radnih problema i rekao bi neupućen čovjek koji to gleda iz vana, da u HZSU među umjetnicima vlada pravi raj……a ništa nije dalje od istine od toga. Nego je stvar u tome da HZSU ignorira probleme svojih članova, samostalnih hrvatskih umjetnika, jednako kao što te probleme ignoriraju i sve druge nadležne institucije.

K. Gojanović, ''Venera u 12. kući'', crtež tuš na papiru

K. Gojanović, ”Venera u 12. kući”, crtež tuš na papiru

Žrtve sustava u kulturi tako se mogu suočiti i sa pojavom da će ih, kada progovore – često puta osuđivati i njihove vlastite kolege, koji su, paradoksalno, iste takve žrtve, ali trpe šuteći i onda nesvjesno kad netko progovori, osjećaju nelagodu i nervozu spram toga koji je progovorio, zato jer se oni sami to nisu usudili!

Nakon svega ovoga rečenog, može se pojaviti jedan osjećaj gorčine i beznadnosti, pogotovo kod onih žrtvi sustava u našoj kulturi, koje su sve to dobro upoznale i prošle na svojim leđima, pri čemu su probleme ignorirale čak i njihove vlastite strukovne udruge i resorno Ministarstvo, no na kraju je i taj osjećaj ogorčenja posve prirodan i baš kao i svaka druga emocija, može se konstruktivno transformirati u neke poticajne uvide i pitanja: treba li ipak i uprkos svemu – nastaviti govoriti?

Žena s početka naše priče je zašutjela o obiteljskom nasilju koje je trpila, jer je izgubila nadu i hrabrost da se nešto može promjeniti. A opet, neka druga žena ne bi se predala, nastavila bi govoriti, napustila bi i tog muža koji je ugrožava i rezolutno bi nastavila tražiti od institucija da je zaštite, čak i onda kad bi joj i njeni najbliži okrenuli leđa zbog toga što je progovorila. I nije to laka borba, ne moramo se ni pretvarati da jeste, jer žrtve su u nas često puta ugrožene ne samo od nasilnika koji im oduzimaju pravo na normalan život i rad, nego također i od sve one ignorantske hrpe neupletenih posmatrača u našim institucijama, a koje u osnovi uopće nije briga za ljude oko njih i svi ti birokrati ponekad bi najsretniji bili da se građani nikad ni na šta ne žale, a kad je kultura u pitanju – da umjetnici budu tihi, skromni i nezahtjevni kao sivi miševi u svojim rupama, zahvalni za male mrvice koje dobijaju.

No je li to društvo u kojem želimo da odrastaju naši mladi, je li to društvo za koje su se borili svi oni mladići po frontovima, ostavljajući svoje živote, zdravlje i mir svojih obitelji, je li to bila sloboda o kojoj smo sanjali, je li to bio sustav koji smo htjeli, a koji zbog vlastitog komoditeta okreće glavu od ugroženih i obespravljenih građana?

Slobodan govor je zadnja granica naše slobode koja se ne smije pregaziti i pravo svake žrtve jest da se zakonitim i legalnim sredstvima odupre nasilju koje trpi, a ako je društvo u tome ne razumije, onda treba pozvati i institucije na odgovornost i jasno postaviti pitanje: šta uopće rade svi ti ljudi po raznim Ministarstvima na državnim plaćama, ponegdje ih ima i po par stotina zaposlenih! – šta rade naši pravobranitelji za ljudska prava, naši zakonodavci, razne etičke komisije, vladini uredi i sl. – zašto svi ti ljudi koji žive na našim doprinosima, ponekad radije vole vidjeti šutljive žrtve, umjesto da ih ohrabre da slobodno govore, iznesu probleme na svjetlo i dobiju neku zakonsku zaštitu?

U tom smislu, umjetnici nisu izuzetak, jednako mogu biti ugroženi u svojim radnim i ljudskim pravima kao i svi drugi ljudi, no za razliku od zaposlene birokracije po raznim državnim institucijama, umjetnici nemaju čak ni svoje sindikate, a nemaju novaca ni za skupe sporove po sudovima. I ova realistična životna činjenica mora biti jasna svim hrvatskim umjetnicima, pogotovo i specijalno ove godine pred najavljeni rad na novom Zakonu za umjetnike, kojega planira donijeti Ministarstvo kulture.

Pitanje mobinga u kulturi i umjetničkim profesijama ovoga puta ne smije se ignorirati, a svi oni umjetnici koji su do sada bili žrtve nepravednog sustava, trebaju postepeno napustiti tužnu poziciju žrtve, ojačati sebe, ujediniti se u solidarnosti i postati borci za svoja prava – jer to je jedini način uz pomoć kojega će preživjeti u prekarnom radu, trenutno bez mnogih radnih prava kakve imaju druge profesije. Jer ipak, časnije je boriti se, pa čak i izgubiti svoju borbu, nego nikad i ne pokušati izaći iz svog mračnog skrovišta za ušutkane žrtve sustava.

Krešimira Gojanović

Jedna misao o “Komentar: O mobingu u hrvatskoj kulturi

  1. Ovaj tekst o mobingu je vise nego odlican . Napravila si pravi presjek slika nase stvarnosti.
    Poltronstvo je zacepilo sve mislece pore drustva , al’ sreca je nasa da umjetnici ,unatoc svemu , zive svoj unutarnji svijet i iznjedruju prekrasna djela.
    P.s. Prelijepe slike Kresimira!
    Marija

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.