Izložba Hrvatskog likovnog društva u Galeriji Kristofor Stanković

Juraj Jonke: ''Most Hendrix'', ulje na platnu

Juraj Jonke: ”Most Hendrix”, ulje na platnu

U Galeriji Kristofor Stanković (Starogradska vijećnica, Sv. Ćirila i Metoda 5, Zagreb), u četvrtak, 7. lipnja 2018. u 19 sati otvara se izložba slika, skulptura i keramike članova Hrvatskog likovnog društva / HLD-a, pod nazivom ”Želje i mogućnosti”. U programu sudjeluju slikarica Snježana Filipčić, predsjednica HLD-a, kantautor i šansonjer Stjepan Križan te pjesnik i voditelj Milan Ilić.

Iz predgovora prof. Milana Ilića: Želje i mogućnosti

Čovjek je od glave do pete stvoren od svojih želja. (Upanisad)
Pobrinite se da dobijete ono što volite, jer će vas  inače prisiliti da volite ono što dobijete. (B. Shaw)

Čovjek je, gotovo u pravilu, razapet između svojih osobnih želja i objektivnih mogućnosti. Sretna je okolnost ako se ta dva elementa ”poklope”. Uspjeh je tada gotovo zajamčen, naravno uz uvjet da se u realizaciju uloži puno volje, odvažnosti, osobnog odricanja, ali prije svega neizmjerno mnogo rada i ljubavi.

Na primjeru amaterizma, bilo koje vrste, može se vidjeti kako čovjek, unatoč mnogobrojnim preprekama i nepovoljnim okolnostim, uz volju, trud i ljubav, može postići začuđujuće dobre rezultate. Odnos prema amaterizmu, osobito onom umjetničkom, kreativnom, mijenjao se tijekom vremena od pune potpore do marginalizacije, ovisno o društvenim i gospodarskim okolnostima, ali je uspijevao opstati i afirmirati se, zahvaljujući prvenstveno amaterima i njihovoj upornosti i ljubavi.

Možemo bez  lažne skromnosti reći da spadamo u onu grupu  likovnih amatera koja na kulturnoj sceni Zagreba djeluje već punih 37 godina, a u Hrvatskom likovnom društvu okuplja slikare, kipare i keramičare veoma različite životne dobi, različitih zvanja i zanimanja, različitog stupnja likovnog obrazovanja i različitog umjetničkog senzibiliteta. Ta raznolikost vidljiva je na našim mnogobrojnim skupnim izložbama, ali i u tome leži draž i izazov za posjetitelje, koji mogu uočiti nadarenost autora, njihovu likovnu opredijeljenost, ishodište želja i dosegnute mogućnosti. Nalazimo se pred još jednim takvim izazovom.

57 autora izlaže svoje radove u atraktivnom prostoru Galerije ”Kristofor Stanković” u Zagrebu. Kako u pripremi za izložbu nije bilo niti zadane teme, niti ograničenja u izboru tehnike, dobili smo pravi uvid u ono što rade  naši članovi u svojim improviziranim ”atelierima”, kuhinjama, tavanima i podrumima.

Pogledajmo!

Mrtva priroda omiljeni je slikarski motiv, a odabralo ga je četvero autora radeći akrilom. Pavao Antolić svoju Mrtvu prirodu gradi kao zgusnutu tamnu kompoziciju na neutralnoj podlozi. Sličan pristup primjenjuje i Katarina Tamhina u Tulipanima s centralno postavljenom vazom, koja ispunjava gotovo cijelu plohu. U Interpretaciji Đurđice Pirkić, vaza se smjestila u sam desni ugao prozorske daske, dok se na lijevoj strani ”otvara” kroz  prozorsko staklo pogled na drveće s bogatom zelenom krošnjom. Kompozicijski ”najrazigranija” je Intima doma Ines Fabijanić. Autorica nizom detalja insistira na ambijentalnom ugođaju sobe s jasno naglašenom trećom dimenzijom.

Motivi Zagreba pronašli su svoje interprete, primjerice u lirski intoniranom, suhim pastelom rađenom Jezeru Savišće Vesne Erceg Töpfer. Akrilom rađeni, koloristički bogat je Botanički vrt Vere Huber, a Rada Tonković uljem slika Maksimir gotovo na granici apstraktnog. Zanimljiv pristup poznatom motivu Kamenitih vrata ima Božena Havlik koja, zanemarujući ”realističnost”, uljem slika ”ugođaj prostora” Zaštitnice grada Zagreba. Na uskom, izduženom formatu, prepoznajemo žuto-zelene i plave namaze ulja na veoma uspjeloj kompoziciji mosta Hendrix Juraja Jonkea.

More i mediteranski motivi kao da najavljuju skori dolazak ljeta. Prozračni akvarel s Jedrilicom na valovima rad je već afirmiranog akvarelista Mire Cimera. Povukavši akrilom jednu tamnu dijagonalu kroz plavetnilo uzburkanog mora, Vilka Krešić vjerno dočarava Jugo. U već osvjedočenoj maniri stilizacije, Mirjana Nosal slika akrilom svoj Otočić kao kamenu plitku vazu ispunjenu zelenim krošnjama i postavljenu na tamnu površinu mora, sa znatno svjetlijom pozadinom plavog neba. U potrazi za ”taktilnošću” slike, Davorka Borić razdvaja, akrilom rađeni prvi plan mora s jedrilicama i pozadinu neba s oblačićima, horizontalno povučenom linijom ”kopna” ispunjenog ”nalijepljenim”, glinom rađenim i veselo obojenim oblicima kućica i drveća, stvarajući svoju Dalmaciju u snovima. Za razliku od njene ”taktilnosti”, mogli bismo se sasvim izgubiti U zagrljaju magle, u prekrasno rađenom ulju Ludmile Milice Biželj.

I mediteranski gradovi dio su tog ljetnog ugođaja. S jednostavnim nazivom Na moru, Boris Turić akrilom slika ”zbijenu” primorsku arhitekturu u nekoj lučici s nizom privezanih barki. Idilično djeluje akrilom na kartonu rađeni Istarski gradić Nine Ladike Čangalović, s vrlo dobro organiziranom kompozicijom u kojoj elementi arhitekture s oba kraja slike dijagonalno idu ka središtu prema crkvici, stvarajući izvaredan osjećaj dubine prostora. Akvarelistica Lidija Brajon Sudarević  vraća se svom omiljenom motivu Lubenica, koja u svojoj prozračnosti kao da lebdi u nekom nestvarnom prostoru. Ante Marušić je inače bio sklon čistim crtačkim geometrijskim formama, pa nas je iznenadio svojim Konavoskim brdima, suprotstavljajući tamne ”relističke oblike” stražnjeg plana s koloristički veselim geometrijskim (uglavnom apstraktnim formama) u razigranom prednjem planu.

Korak dalje ka apstrakciji načinila je u akrilu Suzana Gajdek u veseloj i intenzivnoj kolorističkoj igri, u kojoj su tek neke ”naznake” realnih predmeta poslužile za stvaranje ”ljetnog ugođaja” – Summertime. Sličan postupak primijenila je i Višnja Peter u akrilu Crveni put, profilirajući se sve više u autoricu koja gradi apstraktne kompozicije na izvorištu ”viđenih predmeta”, ali propuštenih i preoblikovanih kroz osobni likovni senzibilitet. I Božica Sušac u enkaustici gradi svoju apstraktnu kompoziciju, zadržavajući pri tome jednu sasvim realističnu svijeću kao Plamen nade. Vladimir Njunjić već dugo ”pliva” u vodama apstrakcije, unoseći u svoje kompozicije velikog formata snagu i intenzitet boje i pokreta širokih poteza. Koristeći se upravo tim elementima, nastalo je akrilom rađeno Usijanje.

Lirski intonirani pejzaži, u kojima se poseban naglasak stavlja na ljepotu vodenih površina, slikani su uglavnom u maniri realizma. Nježni akvarelistički Pejzaž Katarine Knezović, s naglašenom ljepotom i snagom riječnog toka. Romantična atmosfera uljem slikane Logarske doline Mirjane Dolenčić, s već prepoznatljivom pedantnošću autorice u preciznim sitnim potezima kista. Potpuno drugačiji ugođaj neke ”razbarušenosti”, u impresionistički intoniranim, svjetlom ”razgrađenim” formama akrilom rađene slike Kraj jezera Višnjice Kruhak Štefić.

Tu su i tri, po izboru tehnike i načinu rada, potpuno različita pejzaža. Uvijek crtački i kompozicijski korektni Franjo Kovačić i Veliki Tabor izveden tušem. Akrilom rađeno polje makova Božice Žirović pruža zanimljivo kompozicijsko rješenje s podjelom u tri horizontalne plohe. I dok prvi plan ispunjava u cijelosti crvenilo makova, drugi plan je vješto ”razgrađen” i oživljen ruralnom arhitekturom u svjetlim plohama ”ograđenim” tamnim zelenilom, da bi se sve ”prelilo i utopilo” u plavičasto, oblačićima prošarano nebo zadnjeg plana. Željko Pevec je uvijek Na pravom putu. Prepoznajemo sve elemente njegovog rukopisa – podravske naive. Svi elementi su tu, slikani pedantno, s mnogo detalja koji čine čvrstu i jasnu kompozicijsku cjelinu.

Stablo je uvijek zanimljivo samo po sebi. Svako nosi neku osobnost, gotovo poput čovjeka, a uz mnoga su vezane i različite priče i legende. U kombiniranoj tehnici Rubina Abramović je, uz određenu stilizaciju, naslikala dvije dugovječne Masline, koje ovako postavljene podsjećaju na dvije posvađane ”nonice”, što nakon svađe odlaze svaka na svoju stranu. ”Pjesničko drvo” – Breze – dobilo je svoju likovnu interpretaciju u akrilu Nevenke Dragičević. ”Bijele ljepotice” izvučene su u prvi plan kao zbijeni drvored, ”štiteći” košmarnu kolorističku podlogu. Kompozicijski vješto riješeni akvarel Višnje Jakšić donosi nam Borove, drvo u našoj podsvijesti čvrsto vezano za ugođaj blagdana Božića. Premda se akrilom rađena slika Danke Šalek službeno zove Lavanda, središnji i najnaglašeniji element  je snažno i razgranato osamljeno drvo koje, izrastajući iz svijetle podloge prvog plana, ”prerasta” i tamna brda drugog plana, ulazeći krošnjom ravno u plavetnilo neba. Drvo može postati i neka vrsta simbola. Tako Biserka Konečny na plavoj podlozi neba slika akrilom preko cijele površine tek dio krošnje nekog drveta, sugerirajući bojom da idemo Ususret jeseni. Snježana Filipčić je još jednom pokazala svoje akvarelističko umijeće na velikom formatu. Neka ”začarana šuma” što izrasta na krvavo crvenoj rijeci (putu) postala je Moć ljubavi. Efektno i impresivno.

Čovjek i društvo mogao bi biti naslov ovog ciklusa. Čovjekovu religioznost izrazila je uspješno Jelena Pavković, slikajući uljem glavu Krista na Veronikinom rupcu. S druge strane, čovjekovu seksualnost snažno je naglasila Dajana Budovac u ”uznemirenom“, uljem slikanom aktu žene pod nazivom – Stisak. Davorko Ruff posegnuo je za poznatom povijesnom ličnošću žene, naslikavši uljem portret Jeanne d’ Arc (Ivane Orleanske). Smirena ljepota lica s izražajnim plavim očima i neobičnom frizurom crvene kose mora privući pažnju gledatelja, pa i ako ne zna mnogo o tragičnoj sudbini ove heroine. Ljepotu žene potvrđuje i odnjegovani, profinjeni crtež olovkom Tijelo – fragmenti, rad Ivane Jančiković.

Da i obični prozor ili vrata mogu biti povezana s čovjekovom sudbinom, svjedoče dva rada. Slikajući po Mediteranu otvorene i zatvorene ”škure”, Ksenija Talijančić je  pronašla stare zidine s već dotrajalim prozorom iza kojeg više nema nikoga i ničega, i s puno nostalgije ”ovjekovječila” ga je uljem, nazvavši to – Uspomenom prošlosti. A u suvremenom svijetu, u kompjutorskoj grafici Gordane Perić, neka nesretna, ili nezadovoljna mlada žena, ostala je zgurena ispred modernih, ali Zatvorenih vrata.

Koloristički bogatom, nadrealističkom kompozicijom u akrilu, Ilja Ećim progovara o monotoniji svakidašnjice, o zatvorenom krugu kojim se krećemo – Kuća – posel – dom. Autorica Martina Mihaljević je ljubitelj grafita i murala, naravno, ne besmislenog šaranja i vandalizma, a ove poruke na koje nailazi svaki dan, hodajući kroz grad, iskreno joj izazivaju pažnju, smijeh i radost, a donekle su i duša pojedinih vizura. Naziv foto-kolaža Kritika odnosi se na političku situaciju trenutno u državi, gdje na svoj subverzivan način pokušava dati komentar. Što se tiče samog kolaža, poruke se mogu čitati zasebno, ali i spojeno kao jedna pomalo filozofska rečenica, za one spremne čitati između redaka. U ovom svijetu tehnike i tehnologije, ljudi, često ne svojom željom, postaju Zarobljenici zvučnog zida, zaglušujućih decibela, kako u svom kompozicijski i koloristički uspjelom fotoshopu sugerira Vedran Klemen. Vesna Zvonarević  je svoju uljem rađenu sliku stisnute gomile ljudi, koji visoko drže svoje mobitele i ”fotkaju selfije”, nazvala Festival boja, a možda bi se mogla nazvati i Festival narcisoidnosti.

Animalisti pronalaze izvor inspiracije u čarobnom svijetu životinja. Tatjana Hlavaty slika akrilom Boškarina, autohtonu istarsku vrstu kojoj je prijetilo istrebljenje. Zec je veoma dragi kućni ljubimac djece, a često ga povezujemo i s blagdanom Uskrsa, naročito u reklamama. Akrilom rađena Karla i Ronny – djevojčica s bijelim zecom na podlozi crvenog licitarskog srca, u interpretaciji Karoline Utović, djeluje gotovo ”plakatno” – promidžbeno. Mnogoznačna je, kombiniranom tehnikom rađena slika – Majmun Marije Škorić. U apstraktnoj kompoziciji, koja predstavlja kaotični suvremeni svijet, javlja se u samom središtu pomalo začuđeni majmun. Je li to, prema našoj ”ljestvici inteligencije”, niže biće, koje se naprosto ne snalazi, ili smo mi ljudi ”visoke inteligencije” svijet doveli do ponora, pa se majmun začuđeno pita – tko je u ovom kaotičnom svijetu pametniji – čovjek, ili majmun.

Izložbu su svojim radovima značajno obogatili  kipari i keramičari. Na originalnom notnom zapisu kao postamentu, Nedeljko Frane Erceg je postavio sjedeću skulpturu žene, jednostavnih linija u čvrsto zatvorenom volumenu tijela pod nazivom – Skladba za glasovir. Slikarica Marija Hohoš Novaković sve češće se okreće kiparstvu, postižući u kombiniranoj tehnici izvanredne rezultate u oblikovanju ljudskog tijela, u različitim društvenim aktivnostima. Ovog puta ponudila je svog Vikendaša koji cijepa drva. Vrlo dobro izbalansiran stav tijela s nizom uspjelih detalja načetog i već nacijepanih komada drveta. Pjesnik metalnog otpada Miroslav Prikratki potvrdio je svoju inventivnost i zadivio nas svojom metalnom konstrukcijom Radnika. Pomalo nostalgično, ali vrlo uvjerljivo djeluju skulpturice seoskih pralja pod nazivom Sjećanja, rad Katice Trumbetaš u tehnici terakote.

Keramičarke su se potrudile da pokažu raznolikost u izboru materijala i tehnike. Marita Burić Teskera ponudila je Žuku, zdjelicu rađenu od smeđe gline s brnistrom. Lidija Krmpotić radi Kameni cvijet u tehnici rakua. U raku tehnici izvedena je i Peludna prognoza Mirjane Marenić. Sanja Matovina Lulić oblikovala je keramičku mirisnu lampu Tri u jedan. U porculanu izvedeni Valovi 2 rad je Jadranke Vilus. A Sandra Vitez  je keramički tanjur izvela u obliku fine, prozirne Čipke.

Mislim da smo još jednom pokazali da se i u krilu amaterizma stvaraju solidna i zanimljiva djela, a da njihova raznolikost može pobuditi interes publike. Zahvaljujemo svima koji nam u tome pomažu na bilo koji način.

Milan Ilić, prof.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.