Javna polemika i reakcija na intervju novog dekana ALU u Jutarnjem listu: treba li stare kosture zaista ostaviti u ormarima?

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Tomislav Buntak kao novi dekan zagrebačke ALU, te ujedno i novi predsjednik HDLU-a nedavno je dao intervju za Jutarnji list (23. 6. 2018.), koji možemo vidjeti na poveznici. Sama činjenica da je netko ujedno i dekan umjetničke akademije i predsjednik jedne od najvećih strukovnih umjetničkih udruga u Hrvatskoj, daje nam naslutiti da je HDLU kao likovna udruga konačno postao ‘ispostava’ zagrebačke ALU i servis za njezine profesore, prema čemu su stvari neumitno išle zadnjih desetak godina, a sada sa ovim izborom, neki profesori sa ALU dobili su tzv. ”neograničenu moć” da odlučuju o sudbini svojih kolega i istovremeno da posve minimaliziraju utjecaj samostalnih likovnih umjetnika u udruzi HDLU.

Nije to neka tajna u strukovnim likovnim krugovima i o tome se već više puta pisalo: iskusni samostalni umjetnici u udruzi HDLU već godinama bivaju satjerani u kut, neki profesori sa ALU u raznim žirijima i komisijama samostalnim umjetnicima su često onemogućavali izlaganje u prostorima Meštrovićevog paviljona, a kada su neki samostalni umjetnici željeli u svojoj strukovnoj udruzi govoriti o problemima svoje profesije, bili su cenzurirani, čak i ozbiljno sankcionirani od istih tih nekih – profesora sa zagrebačke ALU. Naravno, to nisu radili svi profesori sa zagrebačke ALU, jer u toj ustanovi također ima kvalitetnih i korektnih ljudi, no opet i njihova kronična Šutnja također je doprinjela ovim današnjim problemima na hrvatskoj likovnoj sceni, i zato se Šutnja mora prekinuti ovom javnom polemikom, koja će tako pokušati uspostaviti i svojevrstan dijalog između samostalnih hrvatskih likovnih umjetnika i profesora sa zagrebačke ALU.

Nemamo saznanja da li i u drugim umjetničkim strukama postoji taj veliki raskol između umjetnika koji su odabrali samostalno umjetničko zanimanje i profesora sa umjetničkih akademija, no na hrvatskoj likovnoj sceni taj raskol definitivno postoji već desetljećima i tinja u podzemlju naših strukovnih krugova, a da nikada zapravo o tome nismo otvoreno progovorili, te pokušali rasčlaniti uzroke zbog čega je do tog raskola došlo.

Prije svega je potrebno reći da zagrebačka ALU danas ima 78 zaposlenih nastavnika i 46 vanjskih suradnika, što se može vidjeti na poveznici (ukoliko je uskoro ne uklone sa svim tim imenima zbog GDPR uredbe…). 78 dakle nastavnika, a po riječima novog dekana ALU, godišnje na svim odsjecima, ALU završi između 65 i 70 novih mladih diplomanata. To znači da na zagrebačkoj ALU ima više profesora nego studenata i taj nesrazmjer naprosto zapanjuje i navodi na pitanje – čemu točno služi zagrebačka ALU i je li njezina namjera možda zbrinjavanje svih tih profesora i vanjskih suradnika na stalnoj državnoj plaći, dok se njezina edukativna i umjetnička uloga maknula u drugi plan, obzirom da profesora ima više nego studenata??

Naravno, većina tih mladih diplomanata, njih između 65 i 70 godišnje, neće se uspjeti zaposliti na ALU, a jako teško će naći posla i po osnovnim školama zbog drastično smanjene satnice likovne kulture, te će veliki broj tih umjetnika završiti na Burzi rada, odakle će se onda odlaziti upisivati u HZSU, odnosno u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. A Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, nećemo pretjerati ako to kažemo, postala je danas kao neka ”Kuća izlazećeg sunca” za likovne umjetnike, mjesto gdje nema nikakve nade u nikakav napredak, ni poboljšanja i za takvo mjesto svaka brižna majka trebala bi reći svome djetetu ”pazi da ne završiš u HZSU!”. I na žalost ovo moramo reći i mi, iskusni samostalni umjetnici, jer to mladim diplomantima sigurno neće reći njihovi profesori s ALU, niti njihov novi dekan – kakav je stvarno život samostalnog umjetnika u Hrvatskoj.

Ni mojoj generaciji to profesori s ALU nisu rekli, trajno osigurani u udobnom življenju sa pozicija svojih stalnih državnih službi i velikih državnih plaća, sasvim bezbrižno puštali su nas da izlazimo sa akademije i obećavali nam pri tom neke ”velike avanture” umjetničkog poziva, a da nas uopće nisu pripremili za stvarni život na hrvatskom tržištu, i kako je bilo sa mojom generacijom, tako će biti i sa svim kasnijim generacijama umjetnika: oni izlaze sa zagrebačke ALU posve neupućeni i nepripremljeni na radne uvjete i današnji prekarijat umjetničkih profesija u Hrvatskoj.

Logično bi, naravno, bilo za očekivati da onda taj HZSU preuzme brigu o umjetnicima kad se već u njega umjetnici upišu, u tu svrhu HZSU dobija i goleme dotacije od Ministarstva kulture, te kroz godinu skupi i veliki fond sredstava iz članarina samostalnih umjetnika, pa uprkos tome, HZSU nikada zapravo nije zaživio kao neki ”sindikat umjetnika”, već funkcionira kao jedan obični birokratski ured, koji po nalogu Ministarstva kulture razvrstava i popisuje umjetnike, zaprima i odlučuje o njihovim molbama za prijem, provodi strukovne i financijske revizije, ali realne probleme umjetnika ne rješava uopće. I likovni umjetnici danas tako u Hrvatskoj uopće i nemaju nikoga tko bi rješavao njihove probleme, pa će im se svi ti problemi godinama nakupljati nerješeni, dok posve ne rastjeraju veliki broj likovnih umjetnika sa likovne scene – i to je ono što novi dekan ALU, kao i ostale njegove kolege profesori s ALU također izbjegavaju pošteno reći mladim diplomantima. Jer kada bi dekan ALU i ostali profesori sve to pošteno i bez cenzure iznijeli u javnost, o nemogućim i prekarnim uvjetima rada u umjetničkim strukama – na umjetničke akademije nitko se više ne bi ni upisivao, pa bi bilo onda jako teško održati i dalje taj golemi broj od 78 zaposlenih nastavnika, koliko ih danas ima zagrebačka ALU.

O svemu ovome, samostalni umjetnici pokušavali su razgovarati sa današnjim dekanom ALU još dok je bio dopredsjednik HDLU-a, no profesori s ALU iz nekog razloga nisu željeli slušati o problemima svojih kolega samostalnih umjetnika i u pravilu ih i nije bilo previše briga, te je čak u prošlosti u HDLU-u bilo i ozbiljnih pokušaja cenzuriranja samostalnih umjetnika, kao i zastrašivanja i sankcioniranja, izbacivanja umjetnika iz HDLU-a i sl., na što se oglušilo čak i Ministarstvo kulture kada su mu se u više navrata požalili maltretirani umjetnici, i jednako kao i profesori s ALU, i svi ti drugi državni službenici okretali su godinama glavu u stranu pred problemima hrvatskih samostalnih likovnih umjetnika. Jer ovdje ipak vrijedi ona stara poslovica ”sit gladnom ne vjeruje” i državni službenici lagodno uljuljkani na svojim pozicijama, naprosto nikada izgleda nisu uspjeli razviti osjećaje osnovne empatije prema narodu, koji je imao manje sreće od njih. ”Empatija” i ”solidarnost” tako su i u likovnoj struci već odavno postali apstraktni pojmovi, uprkos tome što u svom intervjuu, novi dekan ALU govori da je ”u pozitivnom smislu, socijalna pravda u temelju i kršćanstva i radničkog pokreta.”

Sve to jako lijepo zvuči za čitanje nakon nedeljnog ručka i mise, i sigurno je da će u našem narodu jedan ugledni profesor sa umjetničke akademije uvijek biti oslovljavan kao ”Gospodin profesor”, dok će s druge strane, osiromašeni, ogorčeni i od prekarnog rada izmoreni samostalni umjetnik često biti nazivan ”parazitom na proračunu”, i njega nitko nikada neće ni zvati u visokotiražne tiskovine da priča o svojim profesionalnim tegobama, nego će se za mišljenje uvijek pitati samo oni ‘lijeporječivi’ profesori s ALU, koji su već odavno izbrusili svoj stil i javne nastupe na način da se dopadnu ama baš svakoj vlasti i političkom režimu, što znači da se većina njih već odavno lišila kritičkog mišljenja, pa će tome sasvim sigurno naučiti i većinu svojih budućih studenata.

Novi dekan ALU tako kaže i ovo: ”Dekan ALU i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika osoba je koja bi trebala dati koordinacije, okupiti ljude i pružiti jednu širu frontu da ljudi na njoj zajednički rade.”

No postavlja se pitanje zašto onda brojnim samostalnim umjetnicima u udruzi HDLU kroz sve te protekle godine nije bilo dopušteno da rade, a i kad su nešto radili – zašto ih je HDLU iskorištavao na mukotrpnim, iscrpljujućim, neplaćenim volonterskim poslovima, obzirom da je HDLU sve ove godine dobijao goleme javne dotacije od grada Zagreba i Ministarstva kulture, i zbog čega onda neki profesori sa ALU svojedobno nisu dopustili svojim kolegama samostalcima da na skupštini HDLU-a progovore o tome koliko su bili iskorištavani i potplaćeni pet godina na umjetničkoj likovnoj koloniji na Strossu, koju je organizirao HDLU? Zna li možda odgovor na ovo pitanje novi dekan ALU: zašto je u nas postalo sramota reći istinu o tome kako umjetnici žive i zašto to ne bi smjeli znati i budući mladi diplomanti, koji izlaze sa zagrebačke likovne akademije?

Puno je bilo ”tajni” u Meštrovićevom paviljonu o kojima umjetnici nisu smjeli govoriti, i ovih dana mnogi hrvatski likovni umjetnici zapanjeno su gledali i razbijene, razrovane stepenice ispred zgrade Meštrovićevog paviljona, pri čemu im isto tako ama baš nitko nije rekao da će se izvoditi ti radovi, i nije im to rekla čak ni njihova vlastita uprava udruge HDLU, a čeka nas tu još i nekakva mitska, da ne kažemo i mitomanska proslava od ”150 godina HDLU-a”, gdje će se garantirano sjatiti sva politička elita kad bude zgotovljen betonirani ”Centar pješačke izvrsnosti” sa ogoljenim paviljonom u sredini kompozicije, bez ijednog stabla u blizini, koji će podsjećati na neki novi Mauzolej ili Faraonsku grobnicu režimskih moćnika i njihovih podobnih državnih umjetnika. A pri tom se gura u stranu i činjenica da u Hrvatskoj ima još 9 gradskih i županijskih HDLU-ova, od kojih je nekima prošle godine bio i zabranjen ulaz u Meštrovićev paviljon kada su se provodila savjetovanja o novom Zakonu za umjetnike i općenito se gura pod tepih činjenica da je HDLU već odavno maknuo u pozadinu i sve druge HDLU-ove, iznad kojih se već godinama postavlja kao neka ”nad-udruga”, iako odavno već nemaju status ”krovne” udruge, kojim su se nekad dičili u vrijeme socijalizma.

U međuvremenu, u Hrvatskoj su se neki gradski i županijski HDLU-ovi odvajali od HDLU-a kao samostalna i ravnopravna strukovna društva likovnih umjetnika, regularno registrirana po svim zakonskim propisima, pa uprkos tome ti drugi HDLU-ovi nemaju prava na ravnopravno korištenje Meštrovićevog paviljona, dapače, neki umjetnici koji su to predlagali da paviljon pripadne svim hrvatskim likovnim umjetnicima i svim strukovnim likovnim društvima proizašlim iz bivšeg ULUH-a – bili su ozbiljno sankcionirani od uprave HDLU-a pod mandatom bivšeg predsjednika. A današnji dekan ALU nastavlja sa istom politikom, ističući samo HDLU kao glavnu udrugu koja posjeduje pravo na korištenje Meštrovićevog paviljona, zaboravljajući pri tom spomenuti da im je u HDLU-u stari ugovor o zakupu zgrade sa gradom Zagrebom prestao vrijediti po sili zakona još 2016. godine i da je danas to državna zgrada, a državne zgrade trebale bi se udrugama dodjeljivati putem javnog natječaja, pri čemu bi po svim normalnim kriterijima, na taj javni natječaj trebale imati pravo pristupa i sve druge hrvatske udruge, pogotovo i one sa statusom strukovnih udruga u kulturi. Jer mi smo se u Hrvatskoj već odavno izborili za višestranačje i sad je konačno nastupilo vrijeme i da se izborimo za tzv. ”višeudružje”, barem kad je likovna struka u pitanju, i da HDLU konačno prestane, kao ispostava zagrebačke ALU — isključivati i samostalne hrvatske likovne umjetnike i druge HDLU-ove iz tih procesa odlučivanja o sudbini Meštrovićevog paviljona i o ostalim pitanjima, važnim za likovnu struku u Hrvatskoj.

Ono što dekan ALU još ne spominje u svom intervjuu, jest i činjenica da će većina mladih diplomanata koji danas izlaze sa ALU, kroz pet godina sasvim nestati sa likovne scene, ili će se početi baviti nekim skroz desetim zanimanjima, pa tako danas ima, i to nije nikakva tajna – puno magistara umjetnosti koji rade po dućnima, na štandovima, po skladištima, čuvaju djecu kao dadilje, obavljaju poslove tajnica ili nižih tehničara na raznim fizičkim poslovima, neki su i na socijalnoj pomoći, mnogi i desetljeća provedu na Burzi rada, a neki su se zaglavili i u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, nadajući se da će uspjeti poživjeti do kakve – takve i minimalne penzije. Rijetkog posla u struci ako i nađu, na njemu će biti potplaćeni ili će više mjeseci čekati honorare za odrađeni posao, s kojima neće uspjeti platiti ni minimalne mjesečne troškove.

Pri tom ti mladi umjetnici nemaju baš nikakvu strukovnu podršku, jer se HDLU već odavno ne želi baviti sa radnim i socijalnim problemima umjetnika, nego se bavi isključivo sa provođenjem projekata članova njihove uprave, raznim Spektaklima za masovnu publiku i pri tom još prodaju ulaznice u državnoj zgradi, za koju se usput uopće trenutno i ne zna tko im je dao dozvolu da budu unutra, nakon što im je istekao stari ugovor o zakupu sa gradom Zagrebom? Na više upita i insistiranja da se to razjasni, upućenih prema različitim institucijama, do dana današnjeg nismo dobili neke odgovore ni od Ministarstva kulture, ni od Ministarstva državne imovine: kako HDLU može koristiti državnu zgradu bez nekog novog ugovora o zakupu, također i bez javnog natječaja, istjerujući pri tom druge gradske i županijske HDLU-ove iz te zgrade, kao i umjetnike koji su članovi drugih HDLU-ova, koji su isto tako bili slijednici bivšeg ULUH-a, povijesnog slijednika starog Društva umjetnosti?

Uglavnom, sadašnji dekan ALU i predsjednik HDLU-a nikada nije želio pričati o ovim pitanjima podjele zajedničke imovine između 10 današnjih HDLU-ova, još ni dok je bio dopredsjednik HDLU-a, a o tome ne želi pričati ni Ministarstvo kulture sa našom novom Ministricom, iako su se sadašnji problemi između HDLU-ova odavno već mogli riješiti, samo da je Ministrica kulture ravnopravno pozvala na sastanak svih deset današnjih HDLU-ova, plus i predstavnike Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika – da popričamo konačno svi zajedno o velikim problemima na hrvatskoj likovnoj sceni, što je posebno i iznimno danas važno pred donošenje novog Zakona o umjetnicima. Naime, novi Zakon o umjetnicima je već u startu krenuo pogrešno: nisu sve strukovne likovne udruge imale pravo demokratskog i transparentnog predlaganja kandidata za ulazak u Radnu skupinu Ministarstva kulture i Ministrica kulture ovaj problem ne bi trebala ignorirati, jer ako nema prave demokratske procedure kod izbora predstavnika Radne skupine za donošenje novog Zakona o umjetnicima, tada ta činjenica baca neprijatno svjetlo na čitav budući Zakon u pripremi i nagoni mnoge umjetnike da pomisle kako će o našim pravima u budućnosti odlučivati neki novi tzv. ”kulturni komesari”, isti oni koji su i nekim svojim kolegama prošle godine zabranili da dolaze na sastanke likovnih udruga u Meštrovićev paviljon.

Isto tako, i novi dekan ALU, ujedno i novi predsjednik HDLU-a, ali i član Kulturnog vijeća za vizualne umjetnosti pri Ministarstvu kulture, ne bi smio okretati glavu u stranu od kršenja demokratskih prava nekih samostalnih i ostalih likovnih umjetnika, kao i ostalih likovnih udruga, a za što je bila odgovorna isključivo uprava udruge HDLU, koja je cenzurirala brojne likovne umjetnike u njihovom pravu na izražavanje.

Nadalje, dekan ALU u svom intervjuu najavljuje nam i suradnju, koju će ALU uspostaviti sa brojnim galerijama i muzejima po Hrvatskoj, kako bi promovirali profesore s ALU i opet je i tu vidljiva još jedna ‘ekspanzija profesora’, koja potpuno isključuje samostalne umjetnike i uvodi jednu apsolutnu neravnopravnost između umjetnika, koju moramo pobliže objasniti: profesori s ALU okupirali su već odavno naše strukovne udruge i u njima su imali prvenstvo izlaganja svoga rada ispred samostalnih umjetnika, profesori s ALU imaju i sva moguća radna prava, velike plaće, velike mirovinske osnovice, dobijaju velike ateljee od grada Zagreba, dok samostalni umjetnici ništa od toga nemaju, na svojim brojnim izložbama rade volonterski i besplatno, nemaju redovne mjesečne prihode i žive u vječitoj neizvjesnosti svakog mjeseca hoće li zaraditi za hranu i režije, a kad budu odlazili u mirovinu, mirovina će im biti na razni socijalnih slučajeva, i uza sve to, neki profesori s ALU i dalje nikako da se dosjete da konačno pozovu svoje kolege samostalne umjetnike na neku suradnju, nego ih i dalje planiraju iz svega isključivati, tako što će samostalnim umjetnicima preotimati i izložbene prostore po Hrvatskoj, kao što su im izložbene prostore desetljećima preotimali i u udruzi HDLU, u Meštrovićevom paviljonu.

I tu je onda neophodno da se poruči i našoj Ministrici kulture da stvari tako više ne idu dalje i da treba pošteno upozoriti sve te mlade umjetnike šta ih čeka ako odaberu Status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj. Treba im reći pravu istinu: na likovnoj sceni danas dobro žive samo profesori s ALU koji su sebi sve prisvojili i koji praktički imaju sva prava u odnosu na svoje kolege samostalne umjetnike, a uz profesore s ALU, još će dobro živjeti i oni umjetnici koji su djeca bogatih roditelja, pa će svoju struku moći živjeti kao neki zabavni hobi, te će još dobro živjeti i djeca raznih stranačkih dužnosnika, jer njima nikad ništa nije falilo ni pod jednim političkim režimom. No većina drugih umjetnika iz prosječnih, radnih hrvatskih obitelji, kroz najviše pet godina nakon ALU završiti će u neimaštini i bez nade u budućnost.

Duboko sam uvjerena da se u samim temeljima svih etičkih sustava, kao i velikih religija nalazi postulat ”Istina će nas osloboditi”, no ta Istina ne može se živjeti kroz uljepšane režimske reklame o našem pozivu, kao i kroz ignoriranje činjenice da danas mladi diplomanti u velikom broju izlaze sa četiri hrvatske akademije u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, te dio studenata iz Hrvatske odlazi i na Akademiju u Široki Brijeg, odakle se po završetku studija opet vraćaju nazad u Hrvatsku. Dakle, malo i siromašno, te posve neregulirano tržište za umjetnike u Hrvatskoj preplavljeno je mladim umjetnicima, za koje ne postoje nikakve realne šanse da nađu posao u struci, a ono malo posla što ima, radi se u izuzetno nehumanim i prekarnim uvjetima rada, i dekani umjetničkih akademija već su se odavno trebali zabrinuti zbog ovih činjenica, a ne da nam svima skupa uljepšavaju realnost sa sanjarskim ružičastim iluzijama, i sa pozicija svojih sigurnih državnih službi.

Također, još je jedan problem o kojemu dekan ALU govori u svom intervjuu, a to je tužba koju je HDLU izgubio svojom krivnjom, vezana uz radni spor koji je udrugu HDLU koštao milijun i 100 tisuća kuna, pa kaže dekan ovako: ”Snalazili smo se kako smo znali, Ministarstvo i Grad su nam izašli u susret. Dopustili su da novac koji smo dobili za programe, a koji nam je ovršen sudskom odlukom, nadoknadimo i u nešto duljem vremenu od dogovorene realizacije ostvarimo te programe. Usput smo pokušavali naći novac, preko suradnje s privatnim sektorom ili izložbi koje su privlačile publiku…….Držali smo glavu iznad vode i zahvaljujući projektima EU.”

I ovdje se mi moramo opet zapitati: kraj toliko drugih urednih i pristojnih hrvatskih udruga bez ikakvih dugova, zbog čega su Grad Zagreb i Ministarstvo kulture tako dobrodušno podržavali višegodišnju ‘dužničku krizu’ u HDLU i da li bi i druge hrvatske udruge imale ista ta prava da im institucije izlaze u susret, u slučaju izgubljenih tužbi za koje su same bile krive??

Mnoge hrvatske udruge u kulturi rade u teškim i nemogućim uvjetima rada sa minimalnim sredstvima, mnoge kvalitetne projekte Ministarstvo kulture je u prošlosti odbijalo financirati i brojnim samostalnim umjetnicima i hrvatskim udrugama u kulturi, a s druge strane su se financirale neke prezadužene udruge, koje su gubile tužbe svojom krivnjom i koje k tome nikad nisu pozvale na odgovornost krivce za tu tužbu, nego su ceh tih dugova morali plaćati nedužni umjetnici i članovi tih udruga! Jer HDLU nije ”držao glavu iznad vode” samo zbog suradnje sa privatnim sektorom, uz pomoć EU fondova i sl., nego je HDLU dugove vraćao tako što je umjetnicima godinama sve živo počeo prodavati, iznajmljivao im je mjesta za štandove u zgradi paviljona, prodavao im sve moguće potvrde, pa čak i potvrde za porezne olakšice!! – naplaćivao im kotizacije na brojnim izložbama, koje su već dobile velike javne dotacije i članovi HDLU-a su se godinama bunili protiv tih financijskih nameta, ali su svi okretali glavu u stranu od činjenice da nedužni umjetnici plaćaju tuđe dugove, i ovo se mora reći: okretalo je glavu u stranu i Ministarstvo kulture i grad Zagreb i neki tzv. režimski umjetnici u HDLU, koji su praktički bili zaštićeni i nedodirljivi sve ove godine kao neke ‘rijetke zvjerke’, uprkos tome što su sa svojim neurednim poslovanjem i loše vođenim sudskim sporovima tu udrugu skoro doveli na rub propasti.

No to je možda i neki prešutni običaj u našem narodu: oni koji poštuju zakone i struku, vrijedno i uredno radeći, na kraju završavaju iscjeđeni, ogorčeni, pokradeni i prevareni od sistema, dok veliki Gubitaši i krivci za brojne dugove imaju tretman kao Gospoda i svi im izlaze u susret i podržavaju ih, jer su valjda fascinirani tim velikim novcem koji su Dužnici okrenuli, u svojim nerazumnim financijskim eksperimentima??

Da je bilo imalo pristojnosti u toj udruzi HDLU, njeni predsjednici i dopredsjednici kod prvog velikog duga trebali su pošteno priznati svome članstvu kako stvari stvarno stoje, a ne da traže godinama od umjetnika da namiruju njihove dugove, što je na kraju dovelo i do toga da se od HDLU-a u Zagrebu 2015. odvojila nova udruga, HDLU Zagreb, jer nismo više htjeli trpiti te netransparentne financijske namete, koji su se ispostavljali likovnim umjetnicima u HDLU-u.

Robert Štimec: ''Umjetnost je vječna...''

Robert Štimec: ”Umjetnost je vječna…”

Dakle, na kraju svega da sumiramo: u likovnoj struci u Hrvatskoj neće biti ama baš nikakvog pomaka na bolje dok se neki ključni i gorući problemi budu gurali pod tepih, a jedan od gorućih problema je i odnos nekih profesora sa zagrebačke ALU prema njihovim kolegama samostalnim likovnim umjetnicima, zbog čega je nedavno i pokrenuta peticija ”Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima”, koja se može vidjeti na donjoj poveznici. Neki profesori sa ALU bili su u prošlosti odgovorni za brojne probleme u udruzi HDLU i počinili su neke loše stvari, koje danas ne žele priznati: zabranjivali su svojim kolegama dolazak u Meštrovićev paviljon na strukovne sastanke, ispostavljali su svojim kolegama brojne financijske namete da bi uprava HDLU-a vratila svoje dugove, cenzurirali su svoje kolege samostalne umjetnike i sve one sa kritičkim mišljenjem, i čak su i izbacivali umjetnike iz HDLU-a, te su svoje kolege neutemeljeno klevetali i po imenima prozivali na portalu udruge HDLU, što su sad nedavno morali ukloniti zbog GDPR uredbe.

Neki profesori s ALU danas će nam se možda pokušati prikazati kao ”borci za pravdu”, maltene i kao neki ‘kršćanski sveci’ zbog svog samoprijegornog rada za struku, no ispod tih, za javnost uljepšanih svjedočanstava, čuče neke puno mračnije istine i priče, koje moraju izaći na svjetlo i tek kad u Meštrovićevom paviljonu očistimo stare laži i krenemo u jednu temeljitu katarzu sa postulatom ”Istina oslobađa”, možemo se onda nadati da će biti nekih pomaka u likovnoj struci za brojne generacije likovnih umjetnika, koji nisu zaslužili da im se nudi nekakva falsificirana povijest Meštrovićevog paviljona, nego su zaslužili da stvarno znaju sve o svemu što se dešavalo u toj zgradi, da bi mlade generacije mogle nešto i naučiti na greškama svojih prethodnika, i da se te greške više ne ponavljaju.

Stoga i svi vi koji mislite da vas je ova javna polemika u nečemu potaknula na razmišljanje, možete potpisati i ovu dolje peticiju i podržati samostalne hrvatske likovne umjetnike, da im u budućnosti bude bolje i da se neki problemi konačno rasčiste pred donošenje novog Zakona o umjetnicima.

U Zagrebu, 1. 7. 2018.
mr. art Krešimira Gojanović
predsjednica HDLU Zagreb

 

Peticija za potpisivanje :

Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.