Drugi dio javne polemike Buntak – Gojanović: o lijenim i marljivim studentima ALU…

K. Gojanović: ''Iskrivljeni odrazi'', digital art

K. Gojanović: ”Iskrivljeni odrazi”, digital art

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Dekan Buntak dao je neke odgovore na javnu polemiku novinarki portala Studentski.hr, što se može vidjeti na poveznici. Dekan zagrebačke ALU tako kaže slijedeće u vezi svojih studenata i budućih mladih diplomanata likovne akademije: ”Kolege, a i ja osobno, upozoravamo ih na teškoće te im govorimo da je jedini sigurniji način da to prežive puno rada i stjecanje različitih znanja iz našeg područja koja mogu upotrijebiti, a za koje ostali koji ne završavaju akademiju nemaju mogućnost savladavanja. Upozoravamo ih da samo predan i uporan rad donosi rezultate.”

Naravno, rad i stjecanje znanja jako su bitni, stoga je i vrlo začudno zbog čega 2010. godine udruga HDLU na inicijativu nekih samostalnih umjetnika, nipošto nije željela napraviti kompjutersku radionicu u Klubu tadašnjeg Doma likovnih umjetnika u Meštrovićevom paviljonu. Ideja je bila da se za članove HDLU-a nabavi par kompjutera i nekoliko samostalnih umjetnika ponudilo se da volonterski radi sa kolegama, u svrhu premošćivanja tzv. ”digitalnog raskoraka” između mlađih i starijih generacija umjetnika, te da se različitim likovnim umjetnicima pomogne da savladaju neka znanja, koja će im kasnije koristiti u njihovom poslu. Napisati molbu za neki natječaj, poslati molbu sa pratećim fotografijama likovnih radova u mailu na natječaj, pretraživati fokusirano internet u svrhu pronalaženja zanimljivih natječaja, korisno upotrebljavati društvene mreže, i sl. – to su bila neka osnovna znanja koja su trebala većini članova HDLU-a, a ponuđene su i kompleksnije vještine izrade virtualnih prezentacija, blogova i virtualnih galerija umjetnicima iz HDLU-a, kako bi se njihov umjetnički rad plasirao široj javnosti na internetu.

No tadašnja uprava HDLU-a, predsjednik i dopredsjednik, bili su posve nezainteresirani za ove prijedloge i čitavo jedno dugo desetljeće, članovi HDLU-a nisu u toj udruzi imali niti jedan kompjuter koji su mogli koristiti za svoje potrebe, ali su im zato neki članovi uprave uredno mijenjali prijenosna računala i mobitele svakih nekoliko godina – na trošak udruge, dakako. Iako se o tome isto nije smjelo pričati u udruzi HDLU i postavljati pitanja tko sve od članova uprave HDLU-a profitira u toj udruzi i na koje sve načine, dok im istovremeno veliki broj članstva ostaje digitalno nepismen, i posebno kada su bile u pitanju starije generacije umjetnika, od kojih nisu svi uspjevali pratiti brzi razvoj novih tehnologija.

Nadalje, dekan Buntak jako dobro zna da su mu pet godina na likovnoj koloniji na Strossu radile vrlo vrijedne akademski obrazovane kolegice, magistrice umjetnosti, profesorice likovne kulture, i sl., te su često puta kroz tri ljetna mjeseca te žene radile vrlo zahtjevne fizičke poslove, nekad i po deset sati dnevno u ljetnim mjesecima na 35 stupnjeva vrućine, jer je kolonija bila cjelodnevno otvorena za građane i njihovu djecu, no HDLU kao organizator kolonije iskorištavao je te umjetnice do krajnjih granica, ne želeći ih pošteno platiti za njihov rad ugovorima o djelu, uprkos milionskim javnim dotacijama, koje je ta udruga svake godine dobijala i dobija iz više javnih izvora! Dakle, škrtost nekih muškaraca u tadašnjoj upravi HDLU-a, koji nisu htjeli pošteno platiti naporan rad svojim jednako akademski obrazovanim kolegicama, bila je upravo zapanjujuća, pa se postavlja pitanje gdje su to uopće naučili tako postupati prema svojim kolegicama – u rodnom kraju, obiteljskom domu, ili čak možda – i na samoj zagrebačkoj ALU, gdje je oduvijek pomalo strujao ‘pritajeni’ dah patrijarhata??

Bilo je puno primjera i mladih volontera i stažista u udruzi HDLU, također akademski obrazovanih, ambicioznih, zainteresiranih, a koji su po čitave dane i bez plaćenog obroka ostajali raditi za HDLU, gonjeni nezajažljivim ambicijama nekih njihovih starijih kolega i članova uprave HDLU-a, i pri tom su ti mladi volonteri i stažisti ostajali neko vrijeme u HDLU, ali uglavnom nitko se nije uspio stalno zaposliti, jer su redovno bili zamjenjivani sa novim mladim volonterima i stažistima, znači, bili su zamjenjiva i jeftino plaćena radna snaga mladih umjetnika, koji su uglavnom morali raditi na iscrpljujućim i teškim poslovima, koje su im ispostavljali neki članovi uprave HDLU-a.

Mladi volonter bi tako nekad i dobio neke ‘nagrade’ za svoj rad, možda prostor za izložbu, provođenje nekog svog projekta ili preporuku za upis u HZSU, ali uprkos tome, mladi umjetnici u pravilu su uvijek više radili za HDLU, nego što je HDLU bio spreman da plati njihov rad. Mnogi volonteri tako tamo nikad nisu dobili ni neke potvrde o volontiranju, koje bi im mogle koristiti kod kasnijeg traženja posla – njihov naporan volonterski rad za tu udrugu ostao je posve nepriznat i neplaćen, ali se mladi umjetnici u pravilu isto nisu usudili o tome javno progovoriti, jer je uprava HDLU-a imala običaj sankcionirati i cenzurirati sve one umjetnike, koji su u toj udruzi ukazivali na razne nepravilnosti.

Dekan Buntak kaže i ovako: ”Što mislite tko gura studente, posebno one koji se ističu radom na početku karijere, ponajviše profesori, i mene su pogurnuli moji profesori. Cijeni se i očekuje rad. Naravno da je teško, pa svugdje je teško, posebno kod nas.”….

Ako su dekana Buntaka gurali njegovi profesori, to je baš zanimljivo, jer većinu samostalnih umjetnika koji drže do sebe, nije ‘gurao’ nitko, odnosno, išli su sami na razne natječaje i temeljito su gradili svoju karijeru, ulažući godinama u svoj rad svoje vrijeme, energiju, talente i financije. Postoje naravno umjetnici, koji su bili ”gurani” i od strane raznih stranaka, iz Mladeži HDZ-a, SDP-a, i sl., i postoje čak i slučajevi potpuno osrednjih umjetnika, koji su se jako visoko dignuli zahvaljujući tom stranačkom ”guranju”, no većina poštenih hrvatskih umjetnika koje nitko nigdje nije gurao, uprkos tome što su puno radili, u pravilu su uvijek zaostajali za onim umjetnicima, koji su bili ‘gurani’ od nekih moćnih struja, bilo političkih, bilo strukovnih.

Što ipak znači da sam rad nije dovoljan, i da su zapravo tu puno bitnije bile neke druge stvari, koje sa samom strukom nisu imale nikakve veze. Mladim umjetnicima ovo mora biti jasno: politika se duboko uvukla i u umjetničke krugove, neki političari imali su svoje umjetničke zbirke i od nekih umjetnika dobijali su slike na poklon za svoje zbirke, a za uzvrat su onda političari takvim umjetnicima davali razne prilike i pogodnosti i to isto nikakve veze nije imalo sa nečijim radom ili neradom – zašto se u našoj struci pravimo da nismo vidjeli ove pojave, kad svi jako dobro znamo da su one i te kako postojale na hrvatskoj likovnoj sceni??

Bilo kako bilo, ova javna polemika i dalje će se nastaviti, iako je njezina autorica, vjerovali ili ne – već počela dobijati neke prijetnje, nakon prvog dijela polemike. :)) No svim našim ‘junačkim’ momcima, koji se vole prijetiti ženama kad progovore o nekim patologijama naše kulture, možemo samo poručiti da će se polemika i dalje nastaviti na relaciji samostalni likovni umjetnici i profesori sa zagrebačke ALU – sve dok i zadnja ‘tajna’ ne bude rasvijetljena u Meštrovićevom paviljonu i dok javnost ne bude saznala i sagledala posve realnu sliku o tome kako danas zaista živi većina hrvatskih likovnih umjetnika i koji su sve realni problemi koji ih muče.

Također svi vi koji čitate ovu polemiku na relaciji ”Buntak – Gojanović”, zastanite na trenutak, razmislite o napisanom i prema osobnom uvjerenju i željama, potpišite peticiju koju su pokrenuli samostalnih hrvatski likovni umjetnici, a koja se može vidjeti na donjoj poveznici:

Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima

 

U Zagrebu, 6. 7. 2018.
mr. art Krešimira Gojanović

2 misli o “Drugi dio javne polemike Buntak – Gojanović: o lijenim i marljivim studentima ALU…

  1. Kolegica Krešimira Gorjanović je svakom riječju u pravu kritizirajući upravu HDLU-a na čelu s Tomislavom Buntakom, a do nedavno s Josipom Zankijem koji godinama ne upravljaju, već besramno vladaju društvom. Teško je sresti ljude s takvim đon-obrazom kakvi su ljudi iz uprave HDLU-a. Krešimirii čestitke na hrabrosti i upornosti. D,
    Sokić

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.