Najava izložbe: Duško Šibl izlaže u Galeriji Kraluš – POU Zelina

U petak, 23. studenoga 2018. u 19 sati u Galeriji Kraluš (POU Zelina, Vatrogasna 3, Sv. Ivan Zelina), otvara se samostalna izložba slika Duška Šibla, pod nazivom ”Pandorin ples”. Izložbu će otvoriti voditelj galerije Kraluš, prof. Danko Merin, a izložba se može pogledati do 19. 12. 2018.

Duško Šibl rođen je 1951. godine u Zagrebu. Godine 1977. diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, grupu komparativne književnosti i povijesti umjetnosti. U Londonu završava studij slikarstva na Byam Shaw Scool of Art 1982., a 1986. godine magistrira na glasovitom Royal College of Art. Od 1982. godine izlaže samostalno. Živi i radi podjednako u Zagrebu, Londonu i Dubrovniku.

Iz predgovora Danka Merina: Pandorin ples u slikama Duška Šibla

Duško Šibl je jednom rekao za svoje slikarstvo: ”Ono što radim vrlo je emotivno i instinktivno. Moje figure meni reprezentiraju čitav svemir, one su simboli i znakovi za sve….Čim sam počeo slikati, počeo sam se baviti pokretom, ljudskim figurama u pokretu, bojom, vremenom, prolaskom vremena – to su moje teme.”

Plesači su glasnici bogova. No prije svega, stvorimo zvučnu kulisu za nastavak predgovora te se oslonimo na izbor glazbe iz kultnog filma Stanleyja Kubricka, 2001: A Space Odyssey. Počinje sa ”Also sprach Zarathustra” Richarda Straussa i uvodi motiv “zore” kao lajtmotiv ljudske evolucije. Zatim nastavlja sa glazbom Requiem: ”Kyrie” Györgyja Ligetija, skladatelja koji je razvio tehniku, koju je nazvao mikropolifonom. Umjesto da sviraju zajedno, svaki glazbenik u orkestru dobiva sitnu, fragmentarnu melodiju ili dugi ton. Tonovi i melodija se nakupljaju naizmjence kako bi napravili disonantne, gusto skupljene akorde koji nisu statični. Oni su puls i pomak. Kyrie (O Gospodine), pojedinačne pjevane melodije se spajaju, tkaju i preklapaju, gradeći vrhunac iz kojeg se izlijevaju vanzemaljski glasovi, poravnavajući se s tajanstvenim artefaktom.

Adagio, Arama Khachaturiana, iz baletne svite Gayane, nosi usamljenu i žalosnu notu traganja za pripadnošću i smislom u trajnoj opasnosti da se utopija ne premetne u distopiju. Glazba iz Ligetijevih ”Atmosphères”, vizualna fantazija, s brzinom, bojom i svjetlom, da se može ići i iznad brzine svjetlosti i zakoračiti u druge dimenzije, gdje “istovremenost” kombinira sjećanja, dojmove i očekivanja budućih događaja. “Emocionalni ambijent” u kojem intuicija povezuje vanjske scene i unutarnje emocije. I na kraju, dah i srca povijesti odjekuju kroz pozadinu nijemog mraka i u tročetvrtinskom taktu valcera ženske elegancije 19. stoljeća, Johanna Straussa II – Donauwalzer, koji najbolje opisuje gibanje svemira. Ovo glazbeno okruženje odražava vjerske i glazbene ideje svoga vremena, ali i strahopoštovanje i kozmički strah od sile izvan ljudskog shvaćanja – prema onom koji može dati milost ili ne.

Intuitivno u ovaj glazbeni slijed možemo uklopiti i slikarstvo Duška Šibla, iako je ovo jedna od mnogih subjektivnih interpretacija njegovih slika. Zaplesati sa Pandorom uz ove zvukove boja i pokrete linija, fascinantan je izazov. Činjenica je da bogovi nisu kakvima nam se čine da jesu, da ponekad ne znamo tko je bog, a tko čovjek, tko koga mrzi ili voli. U grčkoj je mitologiji Pandora (“obdarena svim darovima”) bila prva žena stvorena od strane bogova. Zeus joj je naredio da se pojavi na zemlji kao dio kazne čovječanstvu za Prometejevu krađu tajne vatre. Prema mitu, Pandora je otvorila staklenku (često pogrešno prevedena kao “Pandorina kutija”), koja otpušta sve zla: kugu, tugu, siromaštvo, zločin, očaj, pohlepu, starost, bolest, ludost, prkos, glad, prijevaru…, ostavljajući unutra samo nadu (očekivanje), nakon što je ponovno zatvori. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima dobilo malo nade.

Druga verzija mita govori da je nada bila zapravo najgore od svih zala, jer je bila jednaka strašnom predznanju. Pandora je tako, zatvorivši kutiju prije nego što je nada izašla van, spasila svijet od najgore štete. Naime, sama bi se riječ “nada” (grč. Ελπις) bolje mogla prevesti kao “predviđanje nesreće”. Mit o otvaranju Pandorine kutije, zapravo je, teodicejsko pitanje: zašto postoji zlo u svijetu? Sumnje i nadanja, borbe i zamori, traganja, nalaženja i gubljenja nisu bila drukčija u doba drevnih Grka nego što su danas ili što će biti u budućnosti – oni pripadaju ljudskoj sudbini. U svom kreativnom zanosu čovjek mora biti spreman patiti. Odnosno, mora biti spreman na “elpis”, na loše otkriće, ako uopće nešto želi otkriti. Zato sreću možemo nazivati i “konformističkom kategorijom”.

U karakterističnom simultanitetu kretnji i obrisa tijela, Duško Šibl gradi svoj slikarski opus. Njegovo slikarstvo je i relikt akcije; to je zapis izvođenih gesta; to je estetski dokaz nečega ozbiljnog, intuitivnog i slobodnog. Osnovno pitanje koje se posljedično nameće jest je li u smislu prisutnosti mitske matrice u Šiblovom slikarstvu riječ o transformacijama površinskog ili dubinskog plana. Artikulirajući svoje izražajno uvjerenje, on koristi podebljane, gestualne poteze kistom i obrube boje, stvarajući djela koja zrače pokretom. Taj pokret može upućivati na postojanje četvrte ili nedokučive dimenzije u svojoj preobrazbi, širenju i stezanju.

“Istovremenost, stanja uma … gdje slika mora biti sinteza onoga što se sjeća i što se vidi”, ova djela se mogu prilagoditi Apollinaireovoj izjavi da slikar mora “jednim pogledom obuhvatiti prošlost, sadašnjost i budućnost”. Sposobnost da se igra s vremenom, da ga se odgodi, da ga se ubrzava, izrazito je suvremen fenomen. Umjetnost postoji u vremenu kao i u prostoru. Vrijeme podrazumijeva promjenu i kretanje; kretanje podrazumijeva prolazak vremena. Pokret i vrijeme, bilo stvarni ili iluzija, ključni su elementi u umjetnosti.

Prostorni i vremenski odnosi u ovim slikama se kontinuirano mijenjaju, s beskrajnim mogućnostima. Jedan od užitaka doživljavanja takvog umjetničkog djela je element promjena i iznenađenja. Kao da svaki put gledamo / vidimo nova umjetnička djela. U pojmu linearnog vremena postoji početak (prošlost) i kraj (budućnost). Između njih je sadašnjost, koja se uvijek kreće naprijed. Nasuprot tome, u kružnom ili cikličkom vremenu ponavlja se proces, poput ciklusa i godišnjih doba, što stvara stalne i beskonačne različite ishode. I na kraju, motiv oka čest je na slikama Duška Šibla kao simbol i podsjetnik da stvarnost kakvom je vidimo nije sve što postoji.

U vrtlogu pokreta pronađimo i mi svoje oko i prepustimo se ritmu Pandorinog plesa.

Danko Merin, prof.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.