A. F. Krupa: Misli iz slikareva dnevnika (izbor zabilješki)

”Nedavno preminuli ak. slikar Željko Senečić jednom je kazao da je danas nestala kultura dijaloga, da su se razgovori sveli na izmjene monologa. Misli Alfreda F. Krupe koje su pred nama oživljavaju jednu drugu, manje zahtjevnu, no u žurbi današnjice također gotovo izgubljenu komunikacijsku formu – solilokvij, u ovom slučaju u formi slikarevih dnevničkih zabilješki, koje čitatelja podsjećaju na duhovni ”carnet de croquies”, crtaći blok u kojem se nižu jednostavne studije, naprosto zato jer je neke misli i situacije vrijedno zabilježiti, otimljujući ih time zaboravu. Riječ je međutim o dvojbenoj mjeri, jer ”nikada čovjek ne može dva puta zagaziti u istu rijeku; njome teče druga voda, ali ‘drugi’ je i on“.

Obzirom na datosti ”svijeta koji je stalno u pokretu” (Burckhardt) u kojem se nalazimo, vjerujem da će ovaj izbor misli iz njegova dnevnika biti zanimljiv prvenstveno slikarevim mlađim kolegama, koji će povremeno shvatiti da stoje u istim stopama, a nama ostalima da odahnemo, uviđajući kako se nadrealna svakodnevica koju živimo, nastojeći poboljšati ovaj svijet, i na koju tako često gledamo s nevjericom, ipak eto, ne događa samo nama. (Ante Vranković, povjesničar umjetnosti)

***
Dosta radim vani, u prirodi. Najviše me može obradovati uspjeh u takvom poslu. Ali ipak sam više orijentiran na portrete. To je najteža specijalizacija u slikarstvu. Portretiram članove obitelji i prijatelje – po želji, te na akademiji – po zadatku. Portret djeluje kao najčvršća vrijednost. Tu nema pogreške, potrebna je maksimalna koncentracija. (1992.)

 Foto: Danko Fajt                                                                   Iz monografije 90. godina ALU u Zagrebu

Volim slobodu stvaranja, što je (nadam se) vidljivo u mojim djelima, a slobodu si može priuštiti samo onaj koji ima dovoljno znanja. Ne možete se baviti visokom matematikom ako niste savladali osnove, zbrajanje i oduzimanje, tako je otprilike nešto slično i sa slikarstvom. (2000.)

Od umjetnosti se jako teško živi, zato se radi same životne egzistencije pored umjetnosti moram baviti i drugim poslovima. Naše društvo je marginaliziralo umjetnost i umjetnike, i mogu se samo nadati da će se taj stav promijeniti. (2000.)

Danas sam povodom nagrade u Kini dobio poruku predsjednika države sljedećeg sadržaja: Poštovani gospodine Krupa, Iskrene čestitke! ”Bodovi u gostima” cijene se barem dvostruko, a kada je riječ o najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, uspjeh se svakako dodatno potencira! Srdačno, Ivo Josipović. (2013.)

Sad ću 43. godine, a cijeli život sam podstanar. Prvo kod dede i bake, onda roditelja, a od krađe roditeljskog doma kod stranaca…i da ne govorim o atelieru, to zaista nikad nisam imao (uvijek neki stol u kuhinji, pod u spavaćoj sobi, ormar….) (2014.)

Ja sam umjetnik i ja sam (“po svojim zadanim postavkama”) protiv bilo kakve cenzure prikaza ljudskog tijela, pogotovo onog prikazanog u umjetničkim djelima, uključujući fotografiju. (2015.)

Foto: Dinko Neskusil

Foto: Dinko Neskusil

Uvijek volim pogledati tamo gdje se rijetko pogleda. Ne volim tabu teme i olaka odbacivanja. Volim nešto samostalno saznati, provjeriti, zaključiti… upoznavati ”strane” kulture i različite civilizacije, globalni pogled. Iz tog mi razloga ništa nije strano. Ne smatram se vezanim za jednu kulturnu tradiciju. Svaka ljudska tradicija je ujedno i moja. Pokušavam se odrediti kao građanin svijeta, jer tako vidim i budućnost, a ne u razdvajanjima temeljem rase, nacije ili vjere. Suvremeni umjetnik nužno mora biti slobodni mislilac, a za slobodnog mislioca nema dogme ili tabu teme. (2015.)

Kad je deda umro, o tome je izvijestila Televizija Zagreb u svome Dnevniku, a danima je zvono na vratima bilo užareno od stalne zvonjave dostavljača telegrama. Danas na TV Kalendaru niti ”notica” o njegovom rođenju. I to je jedna situacija koja duže traje. Prvi prospekt Turističke zajednice Karlovačke županije u slikovnom popisu znamenitih osoba ima Alfreda Krupu. U sljedećim izdanjima….puf!…nestao čovjek. (2015.)

Nekidan gledam kako Banija avetinjski djeluje, koliko je praznih lokala u Radićevoj koji se iznajmljuju….Karlovac bi se mogao zvati ”Iznajmljuje se”. Jedino prosperira industrija proizvodnje oružja. (2015.)

Jedan od puno prozora na pročelju Doma za djecu ”Vladimir Nazor”. Međutim, ovaj se razlikuje od svih ostalih. Pod njim sam stajao (i pričao) sve studentske/ratne godine i gledao jednu žensku glavicu. Gotovo svaku večer. ”Bog” zna zašto…. 😉 (2015.)

Foto: Danko Fajt

Foto: Danko Fajt

Jučer sam bio na otvorenju izložbe fotografija tri pokojna karlovačka fotografa (Žunić, Subotičanec i Neskusil). Ta izložba bi se s lakoćom mogla nazvati i ”majstorska siva”, pri tome referiram na izvrsnost crno bijele fotografije koju smo imali prilike vidjeti. I zaista ako bilo koji student fotografije želi vidjeti istovremeno dokumentarnu i umjetničku fotografiju (a pri tome mislim na majstorski kadar, suverenu kompoziciju i igru crno-bijelog), obavezno bi trebao razgledati postav ove izložbe. I ne zanemarimo, ovo su klasične, nedigitalne fotografije, za neke i jedine prave fotografije. (2016.)

Jesam li ja učenik učitelja svog učitelja tj. da li je učenik mog učenika i moj učenik? (2016.)

Danas sam vodio ”kreativnu radionicu” na Foginovom kupalištu (tradicionalna likovna kolonija za Dom za odgoj djece i mladeži Karlovac). Došla je i K. M. s ostalom ekipom. Kao uvijek odmah me ”uzela pod svoje”. Hoće najveće platno i komplet akril boja. Ja sam joj to dao i otišao raditi s ostalim učesnicima. Ona se popela na skakaonicu. Kako sam i očekivao, malo je to bio preveliki zalogaj za nju. Pa je ”prof” morao ”hitno” uskočiti i sve se na kraju svelo na moju demonstraciju ”fa presto” načina rada. Ali OK. I to je učenje. K. je jednojajčana blizanka od M., profinjeno lijepa, pametna i zainteresirana (stalno moram biti ”na raspolaganju i prisutan!” 😊 ). Svi ih znaju, a ja ću uvijek pamtiti doslovno bezbroj puta izrečeno ”Prof! Možete doći malo?”. Nadam se da će obje uspjeti, bez obzira na vrlo loše materijalne okolnosti obitelji. (2016.)

Danas je žalostan dan. Umro je slikar Branko Vidović u 70. godini života.. Gradski ”dečko”, ”Banijanac”, gradska legenda. Nismo bili generacija, dijelilo nas je nekoliko desetljeća života, ali smo bili i ostali pravi prijatelji. Branka sam bolje upoznao kao student, a pogotovo nakon akademije. Našli smo se. Na priloženoj fotografiji zajednički radimo na jednom crtežu, negdje sredinom devedesetih na koloniji na Orlovcu (Branko stoji desno na fotografiji, lijevo je Ladislav Silvaši). Poštovao sam ga kao izvornog umjetnika, nepatvorenog, brutalno iskrenog. Ustvari jednog od rijetkih PRAVIH slikara!! Čovjeka koji je bez formalne likovna naobrazbe prešao put od originalne socijalne naive do gotovo nefigurativnog ekspresionizma…..svojevrsnog ”krika” na Brankov način. Srce me boli. To je ujedno i čovjek koji kao i moja obitelj nije dobio od ovog grada ono što je neupitno zaslužio – a to je jednostavno svoj mali kutak života u rodnom gradu Karlovcu. I potpuno ga sada razumijem kada je, u trenutku saznanja da mora otići iz grada, uništio dobar dio svojih radova: međutim to je bila presofisticirana demonstracija za primitivu na vlasti. Bez ikakvog učinka. Oni su i dalje davali poslove i stanove ”kamenjarima”…..A Branko je prebrzo prekinuo svoj slikarski put, itekako vrijedan(!), a za ovu sredinu i izniman. Danas je ovaj rođeni ”fighter” završio i svoj životni put. Uvijek ću ga se sjećati kao pravog čovjeka, prijatelja i umjetnika. (2017.)

I ne postoji tako daleki trenutak gdje se ne sjećam mirisa terpentina i boja, razgovora o umjetnosti, ali i o filozofiji, povijesti, društvenoj kritici…kod nas nikad nije bilo ”gotovih istina”. Imam 45 godina i definitivno još uvijek rastem, formiram se i učim. Imao sam kao i svi, svoje iluzije, dvojbe i godine lutanja. (2017.)

Jedna od mojih mana je ta da sam užasno loš sljedbenik. I vrat i kičma su mi napravljeni bez preklopnog mehanizma. (2017.)

I tako ja dežuram na svojoj izložbi, kad dođe jedan moj prijatelj. Gleda on radove i komentira ”ja ovdje ništa ne vidim i ništa ne razumijem”, a ja mu odvraćam ”vidiš, ja vidim sve i sve razumijem”. Nakon tih izmijenjenih rečenica, ”ostadošmo” šuteći gledajući jedan u drugoga. On u čudu kako ja tu sve vidim i sve razumijem, a ja u čudu kako on tu ništa ne vidi i ništa ne razumije….Poanta ovog susreta? Svatko vidi i razumije stvarnost sukladno tipu i stanju svojeg uma. (Ali mi smo i dalje prijatelji! 🙂 ) (2017.)

Sjećam se godina 1988./1989. Tu sam bio još (ja mislim) u 3. razredu srednje škole i imao 17 godina. Eksperimentirao sam s dedinim starim harmonika fotoaparatom (Zeiss Ikon Nettar 515/2 Derval /proizveden oko 1937./), formatom filma 6×9 cm i dugim ekspozicijama. Snimao sam sa našeg balkona u JNA/Domobranskoj 8 i na drvenom mostu na Korani. Filmove sam razvijao u “Foto Medenica” na Korzu. (2018.)

Na nadolazećoj izložbi “International Mail Art Exhibition” u Budimpešti (7. – 22. 9. 2018.) Hrvatsku predstavljamo samo Kristina Muc i ja. Njezin osobni ”debut”. (2018.)

Svaka umjetnost ima svoju pseudo-umjetnost. (2019.)

A. F. Krupa

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.