U Galeriji Kraluš otvorena je samostalna izložba slika Zlatka Crneca

U petak, 24. svibnja 2019. u Galeriji Kraluš (POU Zelina, Vatrogasna 3, Sv. Ivan Zelina), otvorena je samostalna izložba slika Zlatka Crneca pod nazivom ”Slike s rubova sna”, koja će se moći pogledati do 13. 6. 2019. Izložbu je otvorio likovni kritičar Ante Vranković.

Zlatko Crnec hrvatski je pjesnik, slikar, urednik i novinar. Rođen je 24. svibnja 1936. u Donjoj Zelini (Bukovec). Gimnazijsko školovanje je započeo u Virovitici, a završio u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu i Varaždinu povijest umjetnosti i informatiku. Pjesme su mu zastupljene u nizu pjesničkih antologija: Antologija novije kajkavske lirike (1975.), Ogenj reči (1986.), Hrvatski Pariz (1986.), Sakupljena baština (1993.), Zrcalo horvacko (1999.), Rieči sa zviranjka (1999.) i dr.

Slikarstvo je učio kod Dinka Vrankovića i kasnije Zlatka Price. Priredio je više od dvadeset samostalnih izložbi slika (akvarel, gvaš, ulje na platnu) i objavio četiri zbirke pjesama: Vetrec zgorec žmahen griz (1976.), Zagrebačke španciracije (1994.), Nakrivljeni krajolik (2007.) i Agramerski valcertango (2019.). O njegovu slikarstvu su pisali Juraj Baldani, Josip Škunca, Ivo Kalinski, Ernest Fišer, Ante Vranković. Član je Društva hrvatskih književnika.

Iz predgovora likovnog kritičara Ante Vrankovića: Slike s rubova sna

Zlatko Crnec 1

Zlatko Crnec 1

Izložba slika Zlatka Crneca koja je pred nama, pruža nam panoramski pogled na njegovo slikarstvo u rasponu od preko 30 godina. Kada se sredinom 1980-tih latio kista, Crnec je iza sebe imao pjesnički staž dug četvrt stoljeća, pa nije neobično da je svoj pjesnički pristup stvarnosti prenio i u likovnu umjetnost. Prvi njegovi ciklusi akvarela bili su u potpunosti posvećeni ženi, temi koja ga je cijeloga života najviše zaokupljala i u pjesništvu. Bila su to snolika viđenja ”daleko od želje za deskripcijom”, materijalizirana u ”kolorističkim bljeskovima”, koji su ostvareni tek laganim dodirima kista o površinu papira, da bi se potom ”bojama prepustilo njihovo slobodno razlijevanje i miješanje” (Juraj Baldani).

Impostacija slike bila je vođena prvenstveno likovnom logikom, a tema akvarela – lik žene – dana je toliko suptilno da se svojom prozirnošću i krhkošću često stapala s bjelinom papira, stvarajući tako dojam siluete, koja nam pred oči izlazi iz neke maglice jutarnjega sna, što je vrsta privida koja nerijetko prožimlje i autorove pjesme.

Sredinom devedesetih Crnec će akvarelom, u svojoj specifičnoj vrsti poetskog realizma pristupiti i temi pejsaža, no opet vrlo suptilno, pa će ponajbolja ostvarenja tog ciklusa biti prikazi krajolika pod snijegom, dakle ona na kojima bjelina papira ima ključnu ulogu. Autorov prijelaz s teme žene na temu pejzaža je bio logičan i spontan, jer on zapravo i ljepotu zemlje shvaća poput tijela žene: družice, suputnice, ljubavnice (pa je tako u jednoj njegovoj pjesmi ´Medvednica raskošna kao metresa´), te joj stoga akvarelom prilazi ”osebujnim poetizmom i lirskom osjetljivošću” (Ernest Fišer), koja i dalje, kao i u njegovim prvim radovima, balansira na granici jave i sna.

Zlatko Crnec 2

Zlatko Crnec 2

Širenjem vlastita slikarskog izričaja u medij ulja na platnu, Crnecov se izraz sredinom devedesetih dijelom bitno mijenja. Boje u ulju koje koristi su intenzivne i žarke, gotovo divlje, kao i teme, koje možda najbolje sumira stih njegove pjesme ”Na Kvatriću”, koji glasi: ´Vjetar se kurvanjski igra pod suknjama nasmijanih prodavačica´. Riječ je dakle o osebujnom svijetu pjesničko-slikarske fantazije, u kojem boja preuzima vodeću ulogu. U tim radovima ”boja nosi poruke koje su lako čitljive, no često ipak višeznačne te o samom promatraču ovisi koje će im značajke pridati”, kako sam to napisao u jednom osvrtu pred više od 20 godina.

Crnecovi pejsaži u akvarelu, i nakon ovog ekskursa u gotovo fovistički kolorit ulja, neko će vrijeme, uz nešto solidnije, čvršće tretiranje forme, zadržati kolorističku fragilnost njegovih prvih akvarela, te će u tom načinu nastati niz ”Četiri godišnja doba” (2000.), kojeg je Josip Škunca istakao kao jedno od Crnecovih antologijskih ostvarenja. Zadnji ciklus Crnecovih akvarela i gvaševa, onaj nastao potkraj prošlog desetljeća, predstavlja novu fuziju autorova pjesništva i slike. ”Nježnim tonovima nokturalna se raspoloženja prepleću sa statičnom atmosferom…”, te ”…potencijalnog konzumenta nukaju da sam stvara dodatne iluzije.“ (Ivo Kalinski).

Gledatelj, dakle, gotovo posve biva ”uvučen u sliku”, te time kao da postaje dijelom samoga krajolika, koji nas svojom mirnoćom, tišinom, ljepotom i nestvarnošću postupno navodi da se zapitamo: nije li i život samo san?

Ante Vranković

 

Ante Vranković: Zlatko Crnec – govor na otvorenju izložbe u Galeriji Kraluš – POU Sv. Ivan Zelina

Zlatko Crnec 5

Zlatko Crnec 5

Pozdravljam sve prisutne i uvodno bih htio napomenuti da sam ono što sam imao za reći o slikama gospodina Zlatka per se, napisao u predgovoru izložbenog kataloga. Sada bih međutim htio reći nešto o njegovim radovima u kontekstu slikarstva općenito. Malo ću se na početku našaliti, pa ću reći da je jedan moj profesor govorio kako je Shakespeare bio sjajan pisac zato, jer je počinjao priče tamo gdje su ih drugi završavali. Stoga ću ja ”ukrasti” od Shakespearea taj recept, pa ću današnje izlaganje započeti razgovorom koji se vodio između mene i gospodina, ili kako ja volim reći „stričeka“ Zlatka (jer ga poznajem 40 godina), pred kojih mjesec dana, nakon što sam napisao predgovor za ovu izložbu.

Nazvao sam ga, rekavši mu da je predgovor gotov i da ima naslov: ”Slike s rubova sna”. On mi je, kao uboden iglom, smjesta odgovorio: ”Joj, pa kak, pa to su realne stvari…”. Počevši razmišljati o njegovim radovima koji često prikazuju nadrealno intonirane pejzaže ili pak fantastične prizore s harlekinima, ostao sam veoma zatečen tvrdnjom da se zapravo radi o stvarnim prizorima. Najprije sam se, nakon poduljeg perioda zbunjenosti, sjetio poznate misli A. B. Šimića ”Pjesnici su čuđenje u svijetu”, a malo kasnije sam se sjetio još nečega, a to je pojam ”poetski realizam”. E sad, što je to ”poetski realizam”?

Htio bih to objasniti na jednom aktuelnom primjeru, onom vjerojatno najvažnije izložbe ovog trena u svijetu, a to je izložba ”David Hockney i van Gogh” koja se upravo održava u Amsterdamu i otvorena je još 2 dana. Kada su u veljači, povodom početka te izložbe intervjuirali Davida Hockneya, on je među ostalim kazao: ”Za mene, van Gogh je suvremen umjetnik!”. Obzirom da je van Gogh umro pred 130 godina, a da Hockney tvrdi da je za njega on suvremen umjetnik, jasno je da je riječ o misli koja je dobrim dijelom subjektivna. To tako i mora biti, umjetnik djelomično mora biti subjektivan, jer bi apsolutna objektivnost značila banalizaciju umjetničkog izraza na razinu reporterske fotografije.

Zlatko Crnec 6

Zlatko Crnec 6

Što dakle pojam ”poetski realizam” znači na primjeru ovdje izloženih slika? Dok sam razmišljao o tom pitanju, ”pronašao” me redak pjesme jednog drugog Podravca, također kajkavskoga pjesnika, koji glasi ovako: ”Se te ženske lepe i grde, i te senje čez dan… so tu v meni. I klauni i cirkusanti….ili sem to morti i ja sam..?” Dakle vidimo da se u pjesmi spominju ženske, koje su čest motiv i u pjesmama i na slikama gospodina Zlatka; da se spominju ”klauni i cirkusanti”, koje također u formi harlekina i klaunova nalazimo na njegovim slikama, i na kraju, a to je i najvažnije, da se spominju ”senje čez dan”, tj. ono što se na engleskom naziva „daydreaming“, a kod nas „sanjarenje“.

O čemu je još riječ u ”poetskom realizmu” kojeg vidimo na ovim izloženim slikama, htio bih objasniti na primjeru niza ”Četiri godišnja doba” za kojeg je dr. Ivo Kalinski u jednom izložbenom katalogu iz 2008. dobro zamijetio statičnost, koja je, moj je dojam, zapravo snolika. Ta snolika statičnost ovih pejzaža me podsjetila na djelo glasovitog dramatičara iz 17. st., Pedra Calderóna de la Barce, ”Život je san”, koje se nalazi i na popisu srednjoškolske lektire. Dalje me ta ideja, da je život zapravo san, podsjetila na vjerske tekstove, posebno na priču poznatog taoističkog mislioca Čuang Cea koju ste vjerovatno čuli.

On je kazao kako je jednom zaspao, te je sanjao da je leptir, i da, nakon što se probudio, nije bio siguran da li je on čovjek koji je sanjao da je leptir, ili je leptir koji sanja da je čovjek. Slična razmišljanja, da je život zapravo san, postoje i u sufizmu, a upravo u vrijeme kada sam zamoljen da napišem predgovor za ovu izložbu, u Americi je izašla knjiga ”Stvarnost je simulacija”, koju je napisao jedan profesor, kibernetičar sa MIT-ja – Massachusetts Institute of Technology, jednog od najboljih svjetskih sveučilišta. Taj je profesor, iako je ateist, došao na sličnu ideju kao i vjerski mislioci taoizma i sufizma, da je život zapravo simulacija, što je vrlo slično snu.

Zlatko Crnec 9

Prava umjetnost uvijek nas želi trgnuti iz naše životne kolotečine i natjerati nas da razmišljamo o važnim životnim pitanjima. Mi ćemo krajem ove godine ovdje u Sveučilištu (POU) izdati jednu knjigu, za koju sam također zamoljen da joj napišem predgovor. Na početku tog predgovora, citirao sam Johana Joachima Winckelmanna, oca povijesti umjetnosti, koji je u 18. st. napisao: ”Sve umjetnosti imaju dvostruku svrhu: pružiti zadovoljstvo i poučavati. Kist kojim se umjetnik služi treba biti umočen u razum: više nego što privlači oko, on mora poticati na razmišljanje.“ Zato mi je činjenica da sam se gledajući ove naše ”obične”, prigorske krajolike na slikama g. Zlatka, odjednom osjetio sasvim uvučen u sliku, i da sam dijelom tog snolikog krajolika, te da sam počeo razmišljati o tome nije li i život zapravo samo san, bio siguran znak da se radi o autentičnim umjetničkim djelima, za koja je, inače, naš poznati kritičar Josip Škunca naveo da su antologijska ostvarenja, s čime se ja slažem!

Na kraju bih se samo još htio zahvaliti g. Zlatku što je u svojoj biografiji u katalogu ove izložbe, u intervju za mjesečnik ”Prigorje” koji je izašao danas, i u jednom katalogu još iz 1987., istaknuo da mu je uz akademika Zlatka Pricu, učitelj slikarstva bio moj pok. otac: on mu je bio učitelj od sredine 1980-tih, a Prica od sredine 1990-tih. To mi je jako drago, jer su likovni umjetnici obično narcisoidni, vole prikazivati kao da su sami sebe rodili, a stričak Zlatko nije takav, nego je pokazao da osim što je umjetnik, da je i čovjek! Hvala mu na tome!

Ante Vranković,
glavna dvorana Galerije Kraluš, 24. 5. 2019.

Katalog

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.