K. Gojanović, ”Život umjetnice – pred oluju”, kombinirana tehnika na papiru, 50×40 cm
Napisala: Krešimira Gojanović
Biti profesionalni likovni umjetnik u Hrvatskoj nije lako: počnete li se žaliti da likovni umjetnici besplatno izlažu svoja djela u državnim galerijama i muzejima gdje su svi drugi plaćeni osim njih, od portira do ravnatelja muzeja, ili da samostalni umjetnici nakon punog staža imaju premalene mirovine, začas biste mogli dobiti hrpu prigovora kako ste prezahtjevni, kako danas ljudi nemaju ni za kruh i što bi to umjetnici uopće htjeli i zašto misle da trebaju imati neke posebne privilegije??
Pokušavajući objasniti svoj težak položaj na tržištu, domaći likovni umjetnici o tome govore već više od dvadesetak godina, isprva stidljivo, sa osjećajem nelagode, možda i zbog toga jer su navikli na ogorčene reakcije nekih ljudi, koji nikako ne vole ni vidjeti, ni čuti da umjetnici traže neka svoja veća radna prava. Po inerciji stvari, ljudi su navikli da umjetnici budu veseli i nezahtjevni, da donose zabavu i spektakl, da nude privid nekog čarobnog života pod svjetlima reflektora, a kada slučajno umjetnici požele taj privid svesti u realne okvire i progovoriti o svojim stvarnim problemima na tržištu, to se često doživljava kao rušenje iluzija, pogled iza kulisa koji razbija stereotipe o ”bogom danom talentu”, s kojim posljedično dolaze slava, novac i milost vladara…
Razbijajući iluzije sami pred sobom, umjetnici istodobno ruše i neke stereotipe o svojoj profesiji, a rušenje streotipa nikad nije ugodno niti za njih same, niti za njihove suvremenike, jer nas sve skupa suočava sa mračnijim stranama života, ljudskom nejednakošću, socijalnom nepravdom, kao i činjenicom da smo u ovom našem tranzicijskom kapitalizmu svi postali zamjenjivi sa jeftinijom radnom snagom, jedino političari koji upravljaju našim sudbinama ostaju nepromjenjivi, stalno isti likovi u raznim sistemima i veći od zakona koji vrijede za obične ljude.
Ovih dana u nekim domaćim medijima mogli smo čitati o inicijativi Međunarodnog udruženja vizualnih umjetnika (IAA), pod nazivom Pay the Artist Now!, a koja promiče uvođenje naknada i honorara likovnim umjetnicima za izlaganje njihovih djela u muzejima, galerijama i drugim izlagačkim prostorima. Inicijativu su podržale i domaće strukovne likovne udruge, kao i brojni umjetnici, usprkos tome što među nekim domaćim likovnim udrugama vladaju određene napetosti i nejednakosti, no dobro je da je i to izašlo na vidjelo, jer će se u daljnjem razvoju ove inicijative tako lakše pročistiti neka pitanja, napr. o tome ako jednom u budućnosti ova država zaista i počne pošteno plaćati umjetnike za njihove izložbe u državnim galerijama i muzejima – koji točno umjetnici će biti plaćeni, po kojim kriterijima, hoće li se pravedno uvažavati sve strukovne udruge, i najvažnije pitanje od svih, gdje uopće pronaći novac i za tu vrstu honorara, obzirom na nedostatni proračun za kulturu koji imamo, a koji ni sadašnja ministrica kulture nije uspjela značajnije povećati??
Također je dobro i to da se o inicijativi preko svojih udruga, društvenih mreža i domaćih portala informiraju i mladi umjetnici koji tek izlaze sa umjetničkih akademija, često puta poslani na domaće tržište od nekih svojih prilično inertnih profesora, koji im nisu dovoljno kvalitetno i odgovorno objasnili što ih sve na tom tržištu može dočekati i sa kakvim se sve problemima mogu susresti.
Trenutni dekan zagrebačke ALU tako je prošle godine u svom intervjuu koji je dao za Dubrovniknet.hr na poveznici pokazao popriličan nedostatak bilo kakve strukovne strategije, kada je rekao da se, citiramo ”na Akademiju u Zagrebu godišnje upiše oko 65 studenata na razne smjerove, od čega 14 na slikarstvo. Svi oni trebali bi znati da će, ako nemaju bogate roditelje ili ako se ne udaju/prižene bogato ili ako ne dobiju na lotu, za početak trebati raditi najmanje dva posla.”
Pri tome je dekan Buntak zaboravio reći mladima što je kod njega točno bio slučaj i kako je on uspio doći do današnjeg položaja i afirmacije, te se iskreno nadamo da nije bio u pitanju ni dobitak na lotu, ni bogata ženidba, nego da je možda ipak moguće za mlade umjetnike i u današnjim uvjetima uz pomoć vrijednog i poštenog rada ostvariti neke konkretne rezultate i doći do plaćenog posla u svojoj struci. Ako pak to danas više nije moguće, tim je veća odgovornost dekana Buntaka, koji se slučajno nalazi i u kulturnom vijeću za vizualne umjetnosti Ministarstva kulture, da na toj odgovornoj funkciji pokuša sa kolegama osmisliti i neke pametnije strategije za likovne umjetnike, jer sigurno za posao člana kulturnog vijeća nije plaćen za to da bi davao savjete iz područja bračnih agencija ili hrvatske lutrije.
Naime, upravo će dekan Buntak i ove godine u tom kulturnom vijeću odlučivati koje udruge i koji umjetnici će uz pomoć proračunskih sredstava Ministarstva kulture moći realizirati svoje programe, i hoće li ta sredstva biti dostatna za sve umjetnike i udruge, ali i galerije koje svake godine apliciraju na taj natječaj. Ako malo temeljitije analiziramo izvještaj Ministarstva za 2019., u kategoriji Vizualnih umjetnosti (na poveznici), možemo vidjeti da je udruga HDLU, u kojoj dekan Buntak obnaša i svoju drugu važnu funkciju, onu predsjedničku, ove godine za svoj izložbeni program dobila čak 360 000 kuna, dok su istovremeno neke zagrebačke galerije za kompletan izložbeni program dobile jedva 10 000 kuna, kao napr. izložbeni program za 2019. u Galeriji Događanja, izložbeni program u Galeriji Vladimir Bužančić, izložbeni program Galerije AZ, izložbeni program Galerije Vladimir Filakovac, izložbeni program u Galeriji CEKAO, izložbeni program u Salonu Izidor Kršnjavi, i dr.
Sve ove gradske galerije dakle za kompletan godišnji program u 2019. dobile su jedva po 10 000 kuna, pa je tim čudnije što udruga HDLU iz Meštrovićevog paviljona u kojoj dekan Buntak obnaša i predsjedničku funkciju, piše ovih dana neke dopise gradskim galerijama i govori o tome u medijima da bi domaće galerije trebale početi plaćati domaće umjetnike – sa tim novcima koje im je dodjelilo vijeće za vizualne umjetnosti, u kojemu se nalazi i dekan Buntak i predsjednik HDLU-a?? Bilo bi tu onda svakako dobro da nam osim savjeta o ženidbi i udaji, dekan Buntak objasni kako neka galerija sa 10 000 kuna može realizirati 6 do 10 izložbi na godinu, gdje istovremeno treba platiti i kustose i umjetnike i štampanje kataloga sa tim minimalnim sredstvima??
I također bi bilo dobro da dekan Buntak u skladu sa svojom funkcijom i društvenom ulogom educira mlade umjetnike da ni slučajno ne podnose svoje molbe u one galerije, kojima je sam dekan sa svojim vijećem dodjelio jedva 10 000 kuna za čitavu godinu, jer te galerije ni u najoptimističnijim snovima neće moći honorirati umjetnike, pa je zato i posve nesuvislo da udruga dekana Buntaka odgovornost za neplaćeni rad umjetnika pokušava svaliti na nečija tuđa leđa!! Shvaćate ovu matematiku, zar ne: jedan čovjek trenutno obnaša tri važne funkcije, i u kulturnom vijeću Ministarstva kulture i dekan je ALU Zagreb i predsjednik HDLU-a, te ima vrlo bitan utjecaj na to koliko će pojedine gradske galerije i muzeji dobiti sredstava za program u toku godine, no istovremeno se čini kao da taj čovjek uopće i nije svjestan svoje velike odgovornosti, kad udruga kojom predsjedava zamjera galerijama što ne plaćaju umjetnike, a istovremeno umjetnici od tog čovjeka sa tri važne funkcije moraju slušati o tome kako bi valjda trebali početi igrati loto???
I to je naša hrvatska stvarnost, a kada bi kolege iz IAA (Međunarodnog udruženja vizualnih umjetnika) slučajno znali za ove neke naše domaće burleske, vjerovatno bi im to bilo i smiješno, njima smiješno – a nama tragično.
U svakom slučaju, ovaj problem neplaćenog rada likovnih umjetnika nije od jučer, a riješiti ga možemo samo zajedničkim snagama, no do zajedništva put vodi i preko toga da progovorimo o nekim nejednakostima koje postoje i među samim umjetnicima i njihovim strukovnim udrugama, kao i o nekim nelogičnostima u našoj struci, biti će potrebno i da smireno, ozbiljno pozovemo na odgovornost i neke ljude za koje mislimo da ne rade dobro svoj posao u državnoj službi, te da pate od drastičnog nedostatka socijalne osjetljivosti prema likovnim umjetnicima, kada su sve ove godine mogli tako mirno gledali kako se umjetnici muče u svom besplatnom radu.
Za one koji nemaju predstavu o tome, možemo ukratko opisati kako to izgleda: umjetnik mora sustavno pratiti likovnu scenu i rad svojih kolega, kako bi i sam mogao osmisliti neko originalno, vlastito djelo koje drugi prije njega nisu smislili, zatim sam nabavlja materijal za izradu tog djela i troši mjesece i mjesece svog neplaćenog vremena da realizira svoje djelo, materijalizira koncept. Onda opet mora trošiti svoje vrijeme, često usred najvećih ljetnih vrućina, da aplicira na razne natječaje kako bi dobio izložbeni prostor i u dogovoru sa voditeljem galerije da podnese molbu za financiranje na natječaju Ministarstva kulture, gdje će pak neko likovno vijeće poput nekakvih rimskih imperatora sa svojih visina spuštati ili dizati palac, te odlučivati o tome koji umjetnik će u narednoj godini moći raditi svoj posao i eventualno od tog posla dobiti i neki skroman honorar. Pri tome će svi članovi tog vijeća za svojih par odrađenih sastanaka sigurno dobiti pristojan honorar, koji se prema informacijama Povjerenika za informiranje kreće negdje od 6 100 do 6 600 kuna, dok još uz to većina njih ima i neki posao u državnoj službi, a s druge strane, umjetniku koji nema nikakvog stalnog posla, često puta za njegovu izložbu neće dodjeliti niti jedne jedine kune…
Da bi umjetnici plastično vidjeli sve ove stvari, potrebno je da se odvaže razmišljati i govoriti o svojim problemima bez cenzure, počevši već na samoj akademiji, gdje mladi studenti trebaju tražiti od svog dekana da im jasno objasni kako tu stvari stoje, a onda isto tako precizna i jasna pitanja trebaju nastaviti postavljati i u svojim strukovnim udrugama, pa i Ministarstvu kulture. Ponekad se, naime, čini da likovni umjetnik samim svojim postojanjem uzdržava gomilu nekih ljudi, koji na račun umjetnika dobijaju i plaće i honorare, i kojih uopće ne bi ni bilo da nema tog umjetnika! Svi ti ministri/ice kulture koje smo imali i njihovi pomoćnici/ice, ta vijeća i likovne komisije, ravnatelji muzeja i galerija, muzejski kustosi, razni referenti za kulturu po gradskim uredima, dekani umjetničkih akademija, kao i profesori tih ustanova, ravnatelji i predsjednici po likovnim udrugama, specijalno onima koje su u milosti vladajućih, pa dobijaju i velika financijska sredstva – trebali bi se s vremena na vrijeme dobro zamisliti o tome bi li oni svi uopće postojali, da nije bilo umjetnika, zbog kojih bi zapravo trebale i postojati sve te institucije, ustanove i udruge??
Ne postoji dakle Ministarstvo kulture zato da bi članovi nekog njegovog vijeća djelili novce sami sebi, svojim projektima i udrugama, nego Ministarstvo kulture postoji zbog toga da sasluša umjetnike u njihovim problemima i sa svojim djelatnicima i vijećima osmisli plodonosne strategije, koje će doprinjeti tome da domaći umjetnici dugo rade i dugo žive, te zahvaljujući brizi države, značajno oplemene kulturu Hrvatske. Umjetniku je potrebna podrška i briga institucija, socijalno osvješteni državni službenici koji nas neće opterećivati politikom i političkim intrigama, koji nam neće propitivati neku ideološku podobnost i uvlačiti nas u svoja međustranačka prepucavanja. Pod ovom ili onom strankom, umjetnici jednako moraju nastaviti postojati i stvarati kao savjest društva i vizionari koji svijet čine boljim mjestom za život, zato ćemo o ovoj temi pošteno plaćenog umjetničkog rada nastaviti razmišljati i djelovati i u narednim mjesecima, upozoravati i osvještavati kulturnu javnost, te pri tom razbijati i neke dogme i stereotipe o umjetničkom radu, sa ciljem da ostvarimo socijalnu jednakost sa svim onim državnim službenicima, koji za razliku od nas, primaju urednu plaću za svoj rad.
Krešimira Gojanović
Zagrebački likovni umjetnici 