K. Gojanović, Bez naziva, akril na lesonitu, 90×70 cm
Napisala: Krešimira Gojanović
Mi mnogi samostalni umjetnici sve ove godine smo čekali da dođe jednom neki ministar/ica kulture koji će uvažavati samostalne umjetnike i imati će volje i želje da se bavi našim problemima, no na žalost, to do dana današnjeg nismo dočekali! Svi oni kao da na tu funkciju dolaze samo zato da bi radili PR za svoju stranku i posve im je, sa pozicija njihovih velikih državnih plaća, svejedno što su mnogi umjetnici bez posla, iskorištavani u brojnim ustanovama, što u svojim vlastitim strukovnim udrugama u velikom broju slučajeva nemaju prostora za svoje strukovne sastanke i nemaju mehanizme zaštite na tržištu, koji će im pomoći da od raznih eksploatatora u kulturi konačno naplate svoje teško zarađene honorare.
Naši ministri/ice kulture nikad i nisu voljeli umjetnike koji im dolaze sa problemima: oni bi najsretniji bili da umjetnici od jutra do mraka samo proizvode neki Spektakl, gdje će se onda ministri kulture dolaziti fotografirati, a da ih pri tom uopće ne zanima u kakvim uvjetima su radili ti umjetnici i jesu li bili pošteno plaćeni za svoj rad. Umjetnik koji dolazi sa problemima je nešto kao ‘crna ovca’ – frustriran je i nesretan ili je ljut i spreman na pobunu, potpuno je drugačiji od onih dobro uklopljenih podobnih umjetnika, koji ministrima serviraju ”rajske prizore” uljepšane realnosti, i naši ministri uvijek su, kao neki Carevi! – najviše voljeli takve umjetnike koji su ih opuštali i zabavljali, umjesto onih umjetnika koji su od ministara kulture zahtjevali da konačno nešto počnu i raditi.
Problem je i što naši ministri/ice kulture dolaze iz stranačkog ozračja, bez javnih natječaja i po stranačkoj podobnosti: za razliku od mnogih umjetnika, naši ministri kulture iza sebe imaju čitavu stranku koja će ih štititi i podržavati sve dok su bespogovorno i nekritično odani šefu svoje stranke, i njima onda i nije primarni cilj da riješe probleme u kulturi, nego im je primarni cilj da svojim javnim angažmanom donesu što više budućih izbornih glasova za svoju stranku, iz koje su i došli u Ministarstvo kulture.
Tako nam je i današnja ministrica kulture davno vidjela da od umjetnosti nema kruha, pa je iz umjetnosti otišla u politiku, iz koje onda pokušava umjetnicima donijeti novi ‘zakon za discipliniranje umjetnika’, koji će dodatno ugroziti njihova stečena radna prava, a na umjetničkoj sceni će izgleda moći raditi samo neki dobrostojeći profesori umjetničkih akademija, poput trenutnog dekana zagrebačke ALU, kojega je Ministarstvo kulture kao jedinog predstavnika Hrvatske, bez javnog natječaja poslalo u Kinu, da im tamo oslikava neke ‘rajske poljane’ iz svojih privilegiranih fantazija dobro plaćenog državnog službenika. Brojni obespravljeni umjetnici dobro vide ovu trenutnu spregu vlasti i nekih umjetnika po ukusu te vlasti, ali će uredno šutjeti o tome, iz straha da ne izgube i to malo mrvica koje imaju.
I tako se proizvodi jednodimenzionalna slika stvarnosti, plitka i površna, iz koje su posve odstranjena bilo kakva problematična pitanja, dublje analize i promišljanja, pa i svijest mnogih umjetnika o sebi samima i svojim problemima. Tako vlast u nas pokušava od umjetnika napraviti beskrvne lutke – drvene pajace koje se poteže sa koncima i oni plešu točno u onom taktu koji vlast diktira, nasmijani, a nijemi, jer su ih u našoj kulturi odavno naučili da je ‘Šutnja zlato’, te se kod nas od umjetnika prešutno očekuje da budemo tihi i nezahtjevni, i vidljivi samo onda kad vlasti odgovora da se, u svrhu vlastite promocije, nacrta na nekim našim događanjima.
Iz takvog ”Divnog novog svijeta” koji nosi sva obilježja jednog modernog totalitarizma, protjerana je tzv. ”tamna strana” – sva ona realnost koja ukazuje na gotovo robovski položaj nekih umjetničkih profesija, gdje ljudi desetljećima besplatno izlažu svoj rad, a sa plodovima njihovog rada u pravilu će se okoristiti neki paraziti na čelima nekih naših velikih strukovnih udruga, koje vlast voli upravo zbog toga, jer znaju dobro reproducirati ”rajske prizore” iz duhom kastrirane hrvatske kulture??
Od nas umjetnika vlast očekuje da mi neprekidno slikamo, plešemo, pjevamo, glumimo…..organiziramo blistave ‘evente’, šaljemo im pozivnice, ugošćujemo ih na našim izložbama i predstavama sa širokim osmijesima podložnih sljedbenika, pri čemu se tu uloge potpuno izvrću, jer umjetnik tako postaje obožavatelj političara, koji se u našoj kulturi počeo ponašati kao neka medijska zvijezda, pa će i naši brojni režimski mediji uvijek radije pratiti na kojem događanju se nazočila ministrica kulture, umjesto da pišu o prekarnom radu i nepravdama u brojnim umjetničkim profesijama??
Prividno na van tu postoji neka demokracija: žene su došle na vlast, poštuju se tzv. stranačke kvote ili se barem ide prema tome, i na sve strane niču neke priredbe na kojima će nam te žene na vlasti pokazivati svoje elegantne kostimiće i uglađeno će žuboriti o vrijednim dosezima hrvatske kulture….. No na prve naznake bilo kakvih problema, kod prvih napuklina u toj nerealno uljepšanoj slici svijeta, te naše žene na vlasti iz stranačkih kvota uvrijeđeno će frknuti nosom i pobjeći od problema na neko novo događanje, gdje nema zahtjevnih i problematičnih umjetnika koji traže veća radna prava. I tako stvari ostaju tragično nepromijenjene, bez obzira imali ministre ili ministrice, jer sve njih uvijek je krasila jedna te ista ignorancija, površnost i nesposobnost da dublje uđu u radne probleme umjetničkih profesija i konačno ih počnu rješavati.
Razmišljajte o ovome, dragi umjetnici: neki od vas radili su desetljećima u groznim uvjetima, pod mobingom raznih ‘kulturnih komesara’, potplaćeno i podcjenjeno, bez učinkovitih umjetničkih sindikata, a sve što se nakon takvog rada izgleda može dobiti, jeste lijepa osmrtnica za umrle umjetnike, kakve Ministarstvo kulture uvijek objavljuje na svojim web stranicama i gdje onda probranim poetskim jezikom trenutni ministar/ica odaje počast umrlom umjetniku?? Pa se čini da oni nas umjetnike u Ministarstvu kulture izgleda najviše vole kad umremo, i tada pokazuju najviše empatije prema nama, a najviše im smetamo kad smo živi, pobunjeni, glasni, zahtjevni i tražimo bolje radne uvjete??
I sad je samo na nama da se zapitamo želimo li živjeti u punom opsegu naše realnosti, snažno i cjelovito, gdje se beskompromisno suočavamo sa svim problemima i iznosimo ih na svjetlo, ili ćemo dopustiti da nas vlast u našoj kulturi ušutka i umrtvi da bi mi i dalje plesali po njihovom taktu, kao lutke na koncu bez volje i svijesti??
Možda sva ova pitanja trenutno nemaju odgovora, no barem ćemo samim razmišljanjem o njima, na razini svijesti prozrijeti lažne privide, skinuti maske nekih političara i ogoliti ih kao ‘gole Careve’ – jer bolje od toga nisu ni zaslužili.
mr. art Krešimira Gojanović
Zagrebački likovni umjetnici 