2019. godina na odlasku – između svjetla i tame

“Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! ” (Miroslav Krleža, ”Vjetrovi nad provincijalnim gradom”)

Godina na odlasku bila je stresna za mnoge samostalne likovne umjetnike zbog prijedloga zakona za umjetnike u režiji ministrice kulture, no iz svega je ispalo i nešto dobro, jer su se samostalni umjetnici konačno počeli bolje upoznavati, povezivati među sobom i daleko od ‘svjetla reflektora’, razgovarati o svojim problemima. Suočili smo se sa nekim oštrim rubovima, hladnom i automatiziranom državnom administracijom koja je iskazala otvorenu netrpeljivost prema umjetnicima, i počeli smo se pitati – kako se osloboditi iz svega toga? Razbile su se mnoge iluzije i shvatili smo težinu vlastitog položaja, te odlučili da se moramo čvršće postaviti u zastupanju svojih interesa.

Kada u životu sretnete ljude koji na vaš idealizam i najbolje namjere odgovore sa debelim zidovima i hladnim prezirom, posve je mazohistički pokušavati postići bilo kakve kompromise s takvim ljudima, pa bi stoga i umjetnici trebali početi razmišljati o raznim oblicima samo-zaštite, samo-osnaživanja, privremenog povlačenja u mir i tišinu, pa i nekom ”štrajku za umjetnike”, u kojemu će konačno prestati besplatno raditi za hrvatske državne galerije i muzeje.

Je li ovo svojesvrsni eskapizam, potreba da se maknemo na neka druga mjesta, daleko od svega što nas guši i ograničava? Da potražimo svoju sreću u nekim drugim državama?? U svakom slučaju, osjećaj može biti nov i uzbudljiv: na dnu nekakvog metaforičkog ”Hada”, umjetnici razmatraju tko ih je sve i kako u ovoj državi iskorištavao i tko je sve živio preko naših leđa. Svuda oko nas, grad se sprema za vesele ”saturnalije”, toči se piće po skupo prodanim kućicama – naši gradski ”gospodari” dali su narodu ”kruha i igara”, a mnogi umjetnici udaljeni od svog tog Cirkusa ovoga puta ne sudjeluju u tim predstavama, povukli su se na neka daleka mjesta, neupleteno i mirno posmatraju svijet u njegovoj bučnoj protočnosti.

Kao kad pomislimo na neko nama drago biće i želimo ga odvući daleko od zagušljivih prostora, u meko naručje šume, na obale rijeka i jezera, da bi tamo u tihoj začudnosti njegovali krhka sjemena ljubavi – tako i naša djela i vizije treba osnažiti i zaštititi od politike, koja ovih dana svoje pipke pušta u sve sfere društva, odvaja ljude jedne od drugih, u neukusnoj samo-promociji, u lažnoj ‘pravovjernosti’ kroje se ”zakoni za umjetnike”, ne znajući da je naša ljubav toliko duboka i naša sloboda toliko opojna, da je ništa ne može ni sputati, ni ukrotiti.

Prema 2020…….da sa naše ljubavi otpadnu svi strahovi – zakoni – zatvori, i da uvijek imamo taj žar stvaranja, poniranja u dubine i cikličkog, ponovnog uskrsavanja iz njih. 🙂

Tekst i foto: K. Gojanović

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.