Intervju sa samostalnim umjetnikom: Aleksandar Žiljak, ilustrator i pisac

Aleksandar Žiljak

Aleksandar Žiljak

Aleksandar Žiljak rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje i živi. Diplomirao je 1987. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1990. magistrirao računarske znanosti.

Radeći u srednjim školama kao profesor informatike i elektrotehnike/elektronike, ranih 1990-ih počeo je ilustratorsku karijeru, kojoj se u potpunosti posvetio od 1997. kao samostalni umjetnik. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), te Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Ilustracije objavljuje ponajviše u školskim časopisima, osnovnoškolskim udžbenicima iz prirode i biologije, te knjigama. Prvenstveno radi prirodoslovne ilustracije, ali i znanstvenofantastične, kriminalističke i slične. Ilustracijama je, među ostalim, opremio i knjige priča iz prirode Rogan i Miško, autora Vlatka Šarića, te niz knjiga o prirodi književnika Joze Vrkića: Mudra sova – prirodoslavlje, Bijela vrana, Crna vrana, Divlja naša i Modre oči Lijepe naše.


Aleksandre, svestran si autor, osim ilustracijom, baviš se i pisanjem priča i romana, kao i prevođenjem proze. Član si ULUPUH-a, Hrvatskog društva pisaca i HZSU-a, pa nam reci može li se danas u Hrvatskoj živjeti od pisanja i ilustracije?

– Kratko i jasno: ne može. Barem ja ne uspijevam. Skoro svi ilustratorski poslovi koje sam radio – školski časopisi, udžbenici, obrazovni plakati, ilustrirane knjige, naslovnice – presahnuli su u godinama krize. U pisanju sam od početka sveden na male tiraže do 300 primjeraka, te usku recepciju svog rada, što u književnosti nije samo moj problem.

Moram priznati da jesam dobivao potpore od Ministarstva kulture, i to je lijepo kad stigne, ali nije nešto redovito, na osnovu čega se može graditi osobna ekonomija, da se tako izrazim. Nakon prosječno i više od jedne objavljene knjige godišnje u zadnjih deset godina, nekih naslova objavljenih u Evropi (Češka, Njemačka, Srbija, a pojedinačno priče i šire), te i pohvala, osjećam se kao da nisam napisao ništa i kao da sam pred zidom u koji mogu samo lupati glavom. Prevođenje je prezrivo slabo plaćeno, kao i urednički rad.

Obzirom na tvoje iskustvo profesionalnog umjetnika učlanjenog u HZSU od 1997. do danas, koje si sve probleme uočio na domaćem tržištu kao samostalni umjetnik?

– Malo kulturno tržište za sobom povlači nepostojanje naručitelja i narudžbi za ilustracije, niske naklade knjiga, slabu prisutnost i eksponiranost – kritičku i popularnu recepciju, ovisnost o slaboj državnoj potpori na svim nivoima proizvodnje i prodaje knjige, a česti su i problemi s plaćanjem, dugim čekanjem ili čak potpunim neplaćanjem. Na pravosuđe, ako zatreba u nekom sporu, se čovjek uopće ne može osloniti, bojim se.

Novi zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti tema je sa kojom se okupiraju hrvatski umjetnici zadnjih nekoliko godina – što tebi osobno najviše smeta u onim nacrtima zakona koji su nam do sada predočeni? Misliš li da novi zakon vodi računa o radnim problemima umjetnika na domaćem tržištu?

– Novi zakon doživljavam kao pokušaj državno nametnute centralizacije i svjetonazorske cenzure kroz mehanizme odlučivanja o pitanjima statusa samostalnog umjetnika, kroz dohodovne cenzuse, kroz oktroiranje koje udruge sudjeluju u tom odlučivanju, a koje ne, i tome slično. Stvara se i široki prostor za potpuno proizvoljno odlučivanje ministra i od njega postavljenih tijela, za ”nagrađivanje” i ”kažnjavanje”, primjerice kod odlučivanja o onima koji imaju zamjetan umjetnički doprinos, ali nemaju potrebni minimalni dohodak. Ni jedan stvarni problem malog kulturnog tržišta s jezikom (budimo realni) ograničene upotrebljivosti se ni ne pokušava riješiti.

Nema tu ozbiljne stimulacije mecenaštva, ni mjera poboljšanja stanja u distribuciji i prodaji kulturnih proizvoda (primjerice, knjige), ni ikakvih mjera u pomoći u proboju na strana tržišta. Ništa od onoga što nam stvarno treba i gdje je svatko prepušten sam sebi. S obzirom da su slične netransparentne metode pisanja i donošenja zakona vidljive i u drugim (srodnim) djelatnostima, primjerice medijima, očito je da se pokušava nametnuti politička kontrola nad moguće nepoćudnima i kritičnima u našem društvu. Dakle, cenzura. To smatram jedinim ciljem ovog zakona u obliku kakav jeste.

Koliko je za umjetnike korisno da se udružuju u različite strukovne umjetničke udruge? Vidimo ovih dana da je zakon za umjetnike unio raskol i među nekim strukovnim umjetničkim udrugama: neke udruge podržavaju zakon, a neke su više zabrinute za umjetnike kojima bi taj zakon mogao naštetiti. Neke pak udruge uopće se ne izjašnjavaju kao da se to njih ne tiče, pa nam reci svoje mišljenje općenito o domaćim udrugama u koje se umjetnici učlanjuju, i što bi se u njima moglo poboljšati?

– Udruživanje u kulturne udruge je korisno i potrebno. U praksi, međutim, vidljivo je da u mnogim udrugama interes članstva za aktivnosti udruga nije na visini. Vidim to u ULUPUHU-u, na primjer, u sekciji u kojoj sam član (ilustracija, strip, karikatura, primijenjeno slikarstvo). I onda se događa što se događa. Ne poznajem dublje odnose i ne želim komentirati ponašanje pojedinih udruga i/ili njihovih rukovodstava. Ali stječe se dojam da ima onih koji jesu u ili se nadaju doći u povlašteni položaj.

Pisao si fantastične priče i romane, često protkane i dubokim humanističkim porukama. Gdje pronalaziš inspiraciju za svoja djela i likove? Imaš li neke uzore među domaćim i stranim književnicima? Koje bi svoje djelo posebno izdvojio, također i preporučio za čitanje? Kako kod tebe teče proces pisanja i što je dobrom piscu potrebno za usavršavanje njegove vještine?

Aleksandar Žiljak, Lynx

– Što se uzora tiče, na moje pisanje su više utjecali filmovi, nego li proza. Moja četiri romana (Irbis, Poseidonia, Zagonetka Zmajskih otoka, Ndanabova djeca), iako se dosta razlikuju tematski i pristupom, uglavnom se na ovaj ili onaj način bave kapitalističkim sustavom koji nas sve uništava i njegovim rušenjem. Inspiracija dolazi iz svijeta oko mene, iz gađenja prema onome što se događa i čemu svakodnevno svjedočimo. Sveopće osiromašenje, ruiniranje kulturnog i duhovnog nasljeđa čovječanstva, uništenje okoliša, a s druge strane jedna bahata šačica koja otima i ima sve što hoće – to su moje inspiracije. Bijes. I potreba za otporom. Ostaje mi vidjeti jesam li u tome usamljen.

Pisanje je proces. Obično krenem od nekog grubog sinopsisa na koji, kao na kostur, nabacujem meso slika u glavi, opisa, situacija, likova, scena, akcije … Istraživanje, jer moji romani i priče traže dosta istraživanja, sastavni je dio rada. Greške su, naravno, moguće. Literature je malo, a internet je često nepouzdan ili nedovoljan da bi omogućio potpunu i ispravnu interpretaciju svih podataka. Ali to je dio posla.

Savjete o tome kako pisati nudi svatko i njegova baka. Treba načitanost, treba baratanje jezikom na kojem se piše, jer jezik je alat pisca. I da, neće se napisati dobra knjiga ako se nema neki kritički odnos prema svijetu sada i ovdje i želja da se taj svijet mijenja.

Koji savjet bi dao talentiranim, mladim samostalnim umjetnicima koji započinju svoju karijeru? Koje su to općenito zamke na putu kojih se moraju pripaziti mladi umjetnici, ali i mi stariji?

– Kako kažu Englezi: Work for exposure, die of exposure. Ne dajte se namagarčiti velikim obećanjima, pričama kako treba za nekog crnčiti zabadava, jer to vam je stepenica koja će vas odvesti…..Odvest će vas u rodno selo! Ako vam netko nije u stanju ponudit jasno definiran posao, uz jasno definirani rok i jasno definirani honorar, odkantajte ga po kratkom postupku! Klonite se ljudi koji su poslovno na lošem glasu. Hrvati nemaju patent na lopovluk, ima toga i vani. 

Inače, ako imate poriv za umjetničkim stvaralaštvom, bilo kakvim, nemojte ga potiskivati, nemojte govoriti sami sebi kako morate raditi neki drugi posao da biste preživjeli. Nikad nećete biti stvarno sretni. Cijena može biti besparica, usamljenost, prezir okoline, ali samo ako stvarate ono što vas ispunjava, samo ćete tada biti zadovoljni i imati osjećaj, nakon nekoliko desetljeća, kako ste ipak iza sebe ostavili nešto. Kako niste život bacili u vjetar.

Kakvi su ti daljnji planovi, pripremaš li nešto novo?

– Trenutno pripremam zbirku fantasy priča u UK. Tu je i knjiga predavanja o filmskoj fantastici Zvijezde u noći. A planiram i nove romane.

 

Razgovor vodila: Krešimira Gojanović

 


Galerija radova

 


Biografija

Aleksandar Žiljak

Aleksandar Žiljak

Aleksandar Žiljak rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje i živi. Diplomirao je 1987. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1990. magistrirao računarske znanosti. Radeći u srednjim školama kao profesor informatike i elektrotehnike/elektronike, ranih 1990-ih počeo je ilustratorsku karijeru, kojoj se u potpunosti posvetio od 1997. kao samostalni umjetnik. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), te Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Ilustracije objavljuje ponajviše u školskim časopisima, osnovnoškolskim udžbenicima iz prirode i biologije, te knjigama. Prvenstveno radi prirodoslovne ilustracije, ali i znanstvenofantastične, kriminalističke i slične. Ilustracijama je, među ostalim, opremio i knjige priča iz prirode Rogan i Miško, autora Vlatka Šarića, te niz knjiga o prirodi književnika Joze Vrkića: Mudra sova – prirodoslavlje, Bijela vrana, Crna vrana, Divlja naša i Modre oči Lijepe naše.

Osim ilustratorskog rada, Aleksandar Žiljak od 1991. objavljuje i fantastične priče, od kojih je neke sabrao u zbirci Slijepe ptice (Zagreb: Mentor, 2003.). Pod pseudonimom Karl S. McEwan objavio je znanstvenopopularnu knjigu Kriptozoologija: svijet zagonetnih životinja (Zagreb: Zagrebačka naklada, 2004.), koju je sam i ilustrirao sa 60 crteža. Godine 2010. objavljena mu je i druga zbirka priča Božja vučica (Zagreb: Mentor). Godine 2012., objavio je političko-znanstvenofantastični roman Irbis (Zagreb: Zagrebačka naklada), a 2013. treću zbirku priča Knjiga beštija (Bizovac: Ogranak Matice hrvatske Bizovac). Sljedeće godine, 2014., objavio je čak dvije knjige: zbirku priča Tajna Grimiznog mora (Zagreb: Naklada Semafora) i svoj drugi roman Poseidonia (Zagreb: Zagrebačka naklada). Iste godine, njegov prvi roman Irbis objavljen je i u Srbiji (Beograd: Čarobna knjiga).

Godine 2015. objavljuje roman za mlade Zagonetka Zmajskih otoka (Zagreb: Naklada Semafora), a 2016. novu zbirku priča Srce od stakla (Zagreb: Naklada Semafora), kao i roman Poseidonia na češkom (Prag: Gorgona Books). Godine 2017. objavljene su mu dvije zbirke priča u Njemačkoj, What Colour is the Wind?, odnosno Welche Farbe Hat Der Wind? (obje Mülheim an der Ruhr: Begedia Verlag), te Pjesma Xallasandre (Zagreb: Naklada Semafora). 2018. godine u Srbiji mu je objavljeno srpsko izdanje romana Poseidonia (Beograd: Argus Books and Magazines) te novi roman Ndanabova djeca (Zagreb: Zagrebačka naklada).

Osim navedenih stranih izdanja romana i zbirki priča, pojedinačne priče s uspjehom, uz povoljne osvrte, objavljuje i u inozemstvu, diljem Europe (Njemačka, Rumunjska, Grčka, Italija, Danska, Francuska, Velika Britanija, Bugarska, Poljska, Ukrajina, Španjolska, Portugal, Srbija, Bosna i Hercegovina), SAD-u, Argentini, Indiji i NR Kini.

Član je Hrvatskog društva pisaca (HDP).

Aleksandar Žiljak uredio je, zajedno s Tomislavom Šakićem, obimnu antologiju Ad Astra – antologija hrvatske znanstvenofantastične novele 1976.-2006. (Zagreb: Mentor, 2006.). Opet s Tomislavom Šakićem, uređuje i književni časopis za znanstvenu fantastiku UBIQ, koji izlazi dva put godišnje, a čiji je prvi broj izišao u studenome 2007. Časopis UBIQ proglašen je na europskoj konvenciji znanstvene fantastike Eurocon 2011. u Stockholmu najboljim europskim SF časopisom.

Aleksandar Žiljak samostalno je uredio zbirke priča Veronike Santo Vrt pramčanih figura (Zagreb: SFera, 2008.), Vesne Popović Miran san do odredišta (Rijeka: Digital point tiskara, 2009.), Zvonimira Furtingera Psihophor (Zagreb: SFera, 2010.), te Zorana Vlahovića Ljudski faktor (Zagreb: SFera, 2013.). Bavi se i prevođenjem s engleskoga. Uz više opsežnih članaka Darka Suvina i drugih autora za potrebe časopisa UBIQ, preveo je knjige Thomasa M. Discha Snovi naše stvarnosti (objavljena u cijelosti u časopisu UBIQ br. 8, Zagreb: Mentor, 2011.), i Darka Suvina Preživjeti Potop (Zagreb: Mentor, 2012.).

Zadnjih godina prevodi i prozu: roman Edgara Wallacea Trag uvijene svijeće (Zagreb: Zagrebačka naklada, 2013.), zbirku novela Algernona Blackwooda Tajno štovanje (Zagreb: Zagrebačka naklada, 2013.), više romana Lea Kesslera (Zagreb: Zagrebačka naklada), zbirku novela Philipa K. Dicka Čovjek-nepoznanica (Zagreb: Zagrebačka naklada, 2014.), roman Michaela Connellyja Peti svjedok (Zagreb: Lumen, 2014.), roman Matthewa Quirka Direktiva (Zagreb: Lumen, 2015.), roman Marie Lu Legenda (Zagreb: Lumen, 2015.), te zbirku priča Clarka Ashtona Smitha Neizmjerni užas (Zagreb: Zagrebačka naklada, 2016.) i roman Alexandera Freeda Star Wars – Bojište: Satnija sumraka (Zagreb, Znanje 2016.).

Aleksandar Žiljak dobitnik je pet Nagrada SFERA za najbolje znanstvenofantastične priče (1996., 1998., 2000., 2011. i 2012.), dvije za najbolju znanstvenofantastičnu ilustraciju (1993. i 1995.), za roman Irbis (2012.), te za antologiju Ad Astra (2006.). Dobitnik je i nagrade Istrakonski zmaj za 2016.

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.