Krešimira Gojanović, ”Hod po Tamnoj strani, umjesto Lažnog svjetla”, tuš na papiru, 55×39 cm
Napisala: mr. art Krešimira Gojanović
Nakon što smo u prethodnom članku iznijeli probleme besplatnog rada likovnih umjetnika u Hrvatskoj po državnim galerijama i muzejima i kako je mnogim umjetnicima to sad u osnovi jako naškodilo kod njihovih umjetničkih potpora, koje nisu dobili jer nisu dovoljno zarađivali, problem moramo nastaviti razrađivati i dalje: o tome tko je sve i kako iskorištavao likovne umjetnike u Hrvatskoj i na redu su – hrvatski kustosi i likovni kritičari.
Iako među njima ima izuzetno kvalitetnih, mi ne bismo smjeli glumiti neke ”PR manekene” koji govore samo o lijepim stvarima, dok se tamna strana likovne scene potiskuje u podzemlje naših opažanja, nego baš naprotiv, treba izvući tu tamnu stranu na svjetlo, da to bude i svojevrsno upozorenje mladim umjetnicima i da oni danasa saznaju neke stvari, koje mojoj generaciji nitko nije rekao, nego smo sve morali učiti na vlastitoj koži.
Kad izađu sa svojih akademija, mladi umjetnici u velikom broju slučajeva polaze sa pretpostavkama da tu ima nekih ‘kriterija’ i ako budu vrijedno radili i trudili se, ti neki mitski ”kustosi” će ih zapaziti sa svojih povlaštenih visina i udjeliti im neku ‘milost’ besplatno odrađene izložbe ili kritiku u medijima, koja će umjetnicima donijeti nove prilike za rad, kupce njihovih djela, i sl. No stvarnost je pokazala nešto posve drugo: bez obzira da li su bili u pitanju kustosi iz državnih galerija i muzeja ili oni nezavisni na sceni, kustosi su uvijek bolje prolazili od likovnih umjetnika i bili su plaćeni za svoj rad, dok su likovni umjetnici, kraj svih drugih nameta koje su imali u svom poslu, morali još namirivati i neke pohlepne domaće kustose, od kojih su neki doslovno imali i neke tzv. ucjenjivačke, ”cosa nostra” metode prema likovnim umjetnicima!
Sjećam se svojedobno jednog danas starijeg i već pomalo zaboravljenog kustosa, koji je sa svojim kolegom dolazio u obližnji kafić gdje su se družili likovni umjetnici i onda je imao običaj uznemiravati mlade umjetnice i nametati im se sa obećanjima ”ako ti JA budem pisao, svi će čuti za tebe, a ako ne uzmeš mene, nitko neće znati da postojiš!” Od muških umjetnika, taj je kustos tražio velike novce, ali i sliku da im piše likovnu recenziju, a od umjetnica je tražio i novce i sliku, ali i neke druge stvari…..U našim krugovima svi su to znali, umjetnici su o tome šuškali između sebe, no mladi umjetnici bili su i zastrašeni, jer je svojedobno jedna umjetnica, koja se usprotivila tom dičnom kustosu, dobila i obećanje ”da će je pojesti crni mrak.” I ne biste vjerovali na kakvom mjestu je danas završio taj kustos, sa finom državnom plaćom. 😉
Bilo je tako i nekih muških kustosa, koji su sređivali izložbe u kvalitetnim galerijama svojim djevojkama i ljubavnicama, a bila je također i jedna ženska kustosica koja je svom ljubavniku likovnom umjetniku redovno omogućavala sudjelovanje na prestižnim likovnim manifestacijama, u čijim žirijima se i sama puno puta našla. Poznati su i slučajevi nekih ostarjelih profesora sa likovnih akademija, koji su pak bili intimni prijatelji nekim mladim povjesničarkama umjetnosti, pa su im onda sređivali i poslove po prestižnim galerijama i muzejima, a poznat je danas i slučaj jednog tzv. ”revolucionarnog” kustosa, koji je uvijek prepun pravedničkog gnjeva na razne nepravde u društvu, no kad se nađe u nekoj likovnoj komisiji, uredno dodjeljuje javni novac tim galerijama za koje i sam radi!
A kustosi po državnim galerijama i muzejima znali su biti još gori: nekad u devedesetima kad nije bilo interneta i umjetnici to nisu mogli provjeriti, hrpa kustosa po državnim galerijama izvlačila je javne dotacije za umjetničke izložbe od Grada Zagreba i Ministarstva kulture, no umjetnicima su govorili da nisu ništa dobili za njihovu izložbu, iako su dobili, pa su još od umjetnika tražili i da oni sami plate katalog, prijevoz radova na izložbu i koktel na otvorenju. Mladi umjetnici su im vjerovali, dok jednom sasvim slučajno nisu otkrili te manipulacije kod jedne poznatije zagrebačke galerije, i ispričali su to u jednoj svojoj velikoj strukovnoj udruzi predsjedniku udruge – o tome šta im rade kustosi nekih galerija, no predsjednik te umjetničke udruge utišao je mlade umjetnike kad su o tome htjeli govoriti, jer se nije želio zamjeriti zagrebačkim kustosima, od kojih su mu mnogi bili prijatelji.
Često puta je ‘kriterij’ za to hoće li neki kustos pisati o radu nekog umjetnika bio krajnje banalan: kustos je recimo dolazio u atelje dotičnog umjetnika i tamo je besplatno jeo, pio i dobijao slike na poklon, i onda se zauzvrat sa svojim kritikama koje je pisao za medije, oduživao tom umjetniku, naravno uvijek pišući hvalospjeve o umjetniku koji ga je hranio i pojio.
Nekad je bilo više posla po hrvatskim novinama, bile su i veće rubrike za kulturu, i samim time bilo je i više prostora za likovne recenzije. Neki likovni kritičari tako su bili plaćeni i od novina za koje su radili, no usprkos tome, još su tražili i dodatno od umjetnika da ih plaćaju i onaj umjetnik koji ih je platio, i novcima i slikom!! – dobio bi kritiku u tim novinama, dok onaj umjetnik koji nije imao da ih plati, nije dobio kritiku u tom mediju, bez obzira na to koliko je njegov rad bio kvalitetan. Neki likovni kritičari tako su kroz godine nakupili velike i vrijedne umjetničke zbirke slika od umjetnika, koji su im te slike besplatno poklanjali da kritičari o njima pišu pohvalne recenzije.
Gledajući sve te negativne primjere kroz godine, stasale su i neke nove generacije mladih kustosa i likovnih kritičara, gdje se često puta posve neosvješteno ponavljaju stare greške nekih starih kustosa, jer naravno, mladi uče od starijih! Pa tako danas imamo grozne, natjecateljske odnose između dvije poznatije kustosice na našoj likovnoj sceni, gdje ona mlađa, kad ide na neku izložbu i fotografira otvorenje za neku svoju javnu objavu, ima običaj u photoshopu izrezati sa fotografija svoju stariju kolegicu na koju je ljubomorna! Kustosi i likovni kritičari i danas kao i prije, vrebaju po umjetničkim akademijama mlade umjetnike i natječu se tko će više ”zgrabiti” tih mladih umjetnika i njihovih plaćenih recenzija, te često puta na tom polju između povjesničara umjetnosti vlada nemilosrdna borba i konkurencija.
Gledajući, dakle, i upoznavajući sve to kroz svoju karijeru, neki likovni umjetnici moje generacije (70. godište i stariji), nakon što su shvatili da su odnosi između umjetnika i nekih kustosa na našoj likovnoj sceni u pojedinim momentima zaista mračni, odlučili su tada da će biti tzv. ”sami svoji kustosi”! Pa su umjetnici počeli pisati sami sebi izjave i predgovore o svom radu koji su pratili njihove izložbe, a također smo počeli pisati i jedni drugima, i specijalno da bi pomogli onim našim kolegama koji nisu imali novaca da plate skupu likovnu recenziju od 1 500 do 2 000, pa i više kuna, koliko su ih neki kustosi tražili nekad, jednako kao i danas.
Likovni umjetnici profesionalci nužno su morali u jednom trenutku zaštititi sebe od parazitiranja brojnih aktera naše likovne scene preko besplatnog umjetničkog rada i preko leđa likovnih umetnika i kroz godine su shvatili jednu istinu: sve te likovne recenzije za koje su umjetnici plaćali kustosima i likovnim kritičarima i po nekoliko tisuća kuna, umjetnicima u konačnici uopće nisu koristile kod prodaje njihovih slika ili nalaženja nekog posla, jer se slike nisu prodavale i posla uglavnom nije bilo, bez obzira je li neki likovni umjetnik imao recenzije o svom radu ili nije. I likovni umjetnici koji su godinama namirivali sve te kustose sa velikim novcima za sve njihove pohvalne i plaćene ”PR tekstove” o njihovom radu, polako su se počeli buditi iz svojih opsjena.
Mnogi likovni umjetnici, nakon godina iskustva, tako su i sami postali sjajni ‘kustosi,’ koji danas izuzetno dobro razumiju umjetnike, jer su i sami to sve prošli, pa ćemo kao pozitivne primjere tu spomenuti legendarnog Eugena Borkovskog, koji je posvećeno izložio na svojim izložbama sa zanimljivim konceptima, na stotine umjetnika, ne samo domaćih, nego i stranih, i ne samo u domaćem prostoru, nego i po inozemstvu, radeći za Gradsku galeriju Fonticus u Grožnjanu. Puno sam u životu naučila od kolege Eugena Borkovskog, kao i od kolega Svebora Vidmara i Danka Merina, čitajući njihove poštene i nadahnute tekstove u koje su unosili i svoje znanje, ali i svoje srce. Također su mi bili inspirativni i kustosi koji su pisali oko Hrvatskog dizajnerskog društva i galerije Academia Moderna, jer se i među njima moglo sresti kustosa, koji su prvobitno bili umjetnici, koji su počeli pisati likovne kritike.
No jesam li upoznala i dobre povjesničare umjetnosti i likovne kritičare, da ne ispada da pišem samo o ovim ”mračnim” primjerima na našoj likovnoj sceni?? Svakako jesam, i to su bili tihi i skromni ljudi, posvećeni likovni kritičari starog kova, koji nisu poput nekih današnjih kustosica na otvorenjima likovnih izložbi glumatali nekakve ”fotomodele” neukusno nakićene zlatom i svilenim haljinama, koje se ispred umjetnika guraju pred kamere, kao da su one napravile ta umjetnička djela, nego su nasuprot tome kustosi koje cjenim, bili ljudi koji su zaista voljeli umjetnike i pošteno su sudili njihova djela, vodeći se isključivo strukovnim kriterijima, a zanemarujući sve ono drugo nebitno, što nije struka.
I tako na pitanje ”trebaju li umjetnicima uopće kustosi”, odgovor nije i ne može biti jednoznačan, nego se mora temeljiti na iskustvu, koje uključuje oba lica medalje, ono svjetlo, kao i ‘tamno’. Činjenica je da su po državnim galerijama i muzejima, po nekoj izložbi kustosi plaćeni za svoj rad, a likovni umjetnici nisu, a očekuje se od umjetnika da imaju kvalitetne izložbe uvijek iznova sa novim ciklusima slika i dobrim recenzijama, no s druge strane, nitko, pa ni sami mnogobrojni kustosi, ne brinu danas o tome gdje da likovni umjetnik zaradi sve te novce, koliko ga košta njegov poziv??
Na stranu teška filozofija, dragi kustosi po državnim galerijama i muzejima, ali i svi vi ”nezavisni”: morate već jednom shvatiti da mi likovni umjetnici nismo tzv. indijski jogiji isposnici koji žive ”na prani”, nego mi isto tako moramo plaćati svoje račune kao i vi, vodu, struju, hranu, imamo obitelji o kojima moramo brinuti kao i vi, i ako nam u jednom trenutku sve to postane preskupo jer smo u ovoj državi obezvrijeđeni sa našim likovnim radom, vi kustosi ne biste se smjeli ljutiti kad jednog dana mi umjetnici zaključimo da je ponekad bolje biti ”sam svoj kustos”, nego da umjetnik dopusti da hrpa nekih ljudi živi danas preko njegovih leđa i njegovog rada i da u svemu tome onda niti jedan državni kustos ni jedne riječi u medijima ne kaže o tome što brojni likovni umjetnici sad nisu dobili nikakvu potporu od Ministarstva kulture! A živjeli ste sve ove godine preko naših leđa, i nije vam bilo žao umjetnika na čiji račun ste živjeli, a koji sad nisu mogli dobiti ni najobičniju kriznu potporu? Da, jasno mi je da će ovaj moj tekst mnoge iznervirati, ali nema povratka – o struci se mora govoriti otvoreno do kosti, jer ćemo samo tako imati normalnu struku.
Kustos nije samo pisac plaćenih ”promotivnih” tekstova i on umjetnicima ne smije naturati svoje pisanje, jer je bilo i takvih tzv. nezavisnih kustosa, koji doslovno dolaze napadati i javno vrijeđati likovne umjetnike, kad ovi odbiju njihovo pisanje povodom neke njihove izložbe! U tom smislu, neke mlade kustose koji danas rade, moramo upozoriti da se ipak ponašaju sa stilom, iako znamo da posla danas nema dosta ni za mlade povjesničare umjetnosti, kao ni za mlade umjetnike, no stil u ponašanju moramo zadržati, ako zbog ničeg drugog, a onda zbog onog nekog ”romantičnog inata”, da pokažemo kako nas nedostatak novca neće napraviti ne-ljudima, usprkos svemu.
A mladim umjetnicima može se poručiti ovo: slikajte! Kiparite! Dizajnirajte, pišite o svom radu i radu svojih kolega! Fotografirajte po izložbama, izrađujte web stranice, umjetničke portale……organizirajte izložbe, smišljajte koncepte, povežite umjetnost i aktivizam, budite iskreno revolucionarni!! Osnivajte nove udruge, umjetničke organizacije, rušite i staro ako treba i ako je bilo loše, i gradite nešto posve novo – samo nebo je granica vaših mogućnosti! A nemojte nikada dopustiti niti jednom kustosu iz državne galerije ili muzeja, i niti jednom ministru/ici kulture, niti nekim nedobronamjernim ljudima koji su živjeli preko vaših leđa, da se oni dižu iznad vas samo zato jer su više zarađivali od vas! Novac je mjerilo vrijednosti samo za one iznimno nemaštovite ljude, koji nikad nisu upoznali nikakvu drugu vrijednost tzv. duhovne ljubavi i strasti prema nekom poslu, i od takvih ljudi, umjetnici uvijek moraju zaštititi sebe, te postati nezavisni od takvih ljudi, pa makar to povuklo i strategiju za likovnog umjetnika koja se zove – ”biti sam svoj kustos”. 🙂
mr. art Krešimira Gojanović
Zagrebački likovni umjetnici 