Komentar: o profesorima sa ALU i koliko su sami umjetnici krivi za svoje stanje?

Krešimira Gojanović, ''Sumrak bogova'', crtež tuš na papiru, 70x50 cm

Krešimira Gojanović, ”Sumrak bogova”, crtež tuš na papiru, 70×50 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Nakon prethodnih tekstova iz serije u nastajanju ”Život umjetnika u Hrvatskoj”, nakon što su se pobrojale neke greške trenutne ministrice kulture (link), ocjenio se odnos između hrvatskih umjetnika i hrvatskih kustosa (link), te se progovorilo i o tome gdje nestaju slike hrvatskih likovnih umjetnika (link), došlo je vrijeme i da mi umjetnici pogledamo sami sebe iznutra i naše umjetničke krugove, te da se zapitamo – koliko smo i sami krivi za ovakvo stanje u kojemu su se danas našli likovni umjetnici, od kojih su mnogi, usprkos svom vrijednom radu za hrvatsku kulturu, ostali bez svojih potpora??

Tema nije jednostavna, a potrebno je da se krene od samog početka, prema onom mjestu odakle danas izlaze brojni profesionalni umjetnici u Zagrebu, a to je zagrebačka ALU, koja već desetljećima u samostalnoj Hrvatskoj kroji sudbinu brojnih hrvatskih umjetnika, jer su mnogi njezini profesori ušli u sve strukture naše profesije, pa ne samo da rade na ALU plaćeni finim državnim plaćama, nego još tezgare i sa strane, pa su se utrpali i po savjetima raznih galerija, muzeja, u razne likovne komisije koje dodjeljuju javna sredstva za umjetničke projekte, a u prošlosti, jednako kao i u sadašnjosti, neki su se vukli i vuku se i uz političke stranke, kao svojevrsna potrčkala i politički ”komesari” raznih ministara.

Mladi umjetnici često idealiziraju svoje profesore kao nekakve ‘autoritete’, no mora se iskreno reći da kad je trenutna ministrica kulture u protekle četiri godine planirala Zakon za umjetnike koji bi sa likovne scene pomeo na desetine, pa možda i stotine likovnih umjetnika, sa te naše dične zagrebačke ALU, gotovo niti jedan profesor/ica nije se javno pokušao usprotiviti tom zakonu i zaštititi umjetnike, specijalno one mlade na početku karijere, nego su na ALU svi uglavnom oprezno šutjeli, pokazujući tako primjer iznimnog beskičmenjaštva i koristoljubive podložnosti trenutnoj politici i političkim strukturama. I takvi ljudi danas dakle odgajaju mlade umjetnike na našoj likovnoj sceni.

Profesori sa ALU kroz godine su i potpuno okupirali najveću strukovnu udrugu likovnih umjetnika, HDLU u Meštrovićevom paviljonu, te su godinama taj paviljon koristili za svoje izložbe, projekte, sastanke, domjenke, itd., pri čemu su isto tako godinama iz HDLU-a rastjerivali generacije i generacije samostalnih umjetnika i slobodnih profesionalaca iz udruge HZSU. Pri tome su neki profesori i asistenti sa ALU Zagreb koristili zaista niske metode da odstrane iz struke neke svoje kolege samostalne umjetnike, koji su ih upozoravali na probleme u udruzi i struci, pa su tako neke asistentice svojedobno iza leđa pisale otrovna klevetnička pisma svojim kolegicama samostalnim umjetnicama, dok je isto tako bilo primjera i iživljavanja nekih starijih profesora nad njihovim kolegicama samostalnim umjetnicima, onda kad su one odbile njihovo uznemiravanje, pa su se neki profesori ALU učlanjeni i u udruzi HDLU tako iz osvete znali godinama iživljavati nad nekim samostalnim umjetnicama, uskraćujući im pravo da izlažu u udruzi i pokreću neke druge projekte.

Taj krug muškaraca grupiranih oko naše zagrebačke ALU u početku uopće nije podnosio žene u svojim redovima, brojni od njih svoje vlastite kolegice iz generacije potisnuli su u pozadinu i u devedesetima je ženama u HDLU eventualno bilo dopušteno da se bave humanitarnim akcijama, te obavljaju razne volonterske, neplaćene poslove, strukovno nevažne i nevidljive. Tako su kroz godine brojne samostalne umjetnice starijih generacija nestale sa scene u tišini, bezglasno su se ukolonile svim tim ”velikim ratnicima”, da bi oni mogli u našoj strukovnoj udruzi izvoditi svoje ego trip ”performanse”, prodajući to svima nama kao neku ‘borbu za struku’, a u težim slučajevima i ”domoljublje”. Iako tu nikakve ljubavi nije bilo prema našem tzv. ”Domu likovnih umjetnika”, nego je isključivo bio u pitanja najprizemniji osobni interes, sa kojim su neki umjetnici ulazili u upravne odbore HDLU-a, da bi se nakon toga, kao po inerciji, zaposlili na zagrebačkoj ALU.

Neke izuzetno talentirane kolegice samostalne umjetnice, koje danas imaju 60 i više godina, nestale su sa lica zemlje, i o njihovom radu danas nitko ne piše i ne govori, dok s druge strane kad neki muški profesor s ALU ode u mirovinu, te počne u javnosti prosipati svoje ‘mudrosti’, odmah će početi dobijati i razne nagrade za Životno djelo i svi mogući mediji će se sjatiti oko njega da ga obasjaju svjetlima reflektora. A danas isto tako, jednako kao i nekad, imamo primjer dva profesora sa ALU, koji su ujedno kao predsjednik i dopredsjednik HDLU-a zaslužni za izbacivanje 11 likovnih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona, o čemu šuti čitava scena i tu priču brojni domaći mediji sustavno cenzuriraju, jer se u pozadini svega nalaze i neki moćni političari koji podržavaju ta dva profesora, ujedno i predsjednika i dopredsjednika HDLU-a. I to da dva profesora istovremeno vode i najveću strukovnu udrugu, te su se probili i u samo vodstvo zagrebačke ALU, kao i u neke likovne komisije i povjerenstva, pri čemu u puno slučajeva preklapaju svoje projekte u udruzi sa nastavnim programom na ALU i obratno, i o tome svi šute i prave se da to ne vide – takvih sličnih stvari danas vjerovatno nema ni u Pjongjangu.

Da ne govorimo i o tome da su brojni samostalni umjetnici kroz ove godine teoretski mogli i umrijeti od gladi i njihove kolege zaposleni na ALU to bi sasvim mirno, neupleteno gledali, ponekad i pomalo zlurado, jer se oni nisu usudili otići u slobodne profesionalce i to su uvijek u dubini duše zamjerali slobodnjacima iz HZSU-a, koji su se borili da na svaki način očuvaju svoju Slobodu umjetničkog djelovanja, koje su se mnogi profesori odrekli, ne zato što su nešto posebno voljeli pedagoški rad, nego isključivo zbog ljubavi prema sigurnoj državnoj plaći. I ima ih među njima po našim umjetničkim akademijama koji su za tu državnu plaću da bi je dosegli, bili spremni na sve moguće moralne opačine i tzv. podzemne metode odstranjivanja raznih protivnika sa svojih puteva. Jednom pak kad se zaposle na ALU, onda mnogi profesori u udruzi HDLU imaju običaj ušutkivati i cenzurirati samostalne umjetnike kad oni žele govoriti o svojim radnim problemima, i to zato jer ti profesori ne žele da budući mladi studenti saznaju kakav je stvarno položaj likovnih umjetnika u Hrvatskoj, nego im žele prodati lažne i uljepšane slike o našoj profesiji, jer im treba što više tih mladih studenata, na račun kojih će oni održati svoju akademiju i nastavljati dobijati svoje plaće. Tako naši likovni umjetnici već desetljećima u nekim svojim strukovnim udrugama nisu ozbiljno, temeljito i odgovorno razgovarali o problemima u struci, jer ih to nitko nije ni učio, niti ih je itko ikad usmjeravao u pravcu neke realne profesionalne osviještenosti i educiranosti. 

I upravo ono najstrašnije kod likovnih umjetnika bila je ta šutnja, koja definitivno nije bila neka ”šutnja mudraca” ili introspektivna šutnja filozofskih razmišljanja i analiza, nego baš naprotiv, bila je to tupa šutnja poniženih duhova, kao što su nekad u davninama neki kmetovi šutjeli, premoreni i zgaženi od teškog rada na poljima feudalaca koji su ih iskorištavali, i baš tako i danas neke kolege u našoj struci koji su se uz pomoć politike dignuli na visoke pozicije, poput feudalaca iskorištavaju i ušutkuju one umjetnike koji se hijerarhijski nalaze ispod njih. Pravi je to zatucani, plemenski patrijarhat starog kova, iako se prividno taj patrijarhat danas obukao u politički korektniji meki patrijarhat, gdje se neke pozicije danas dodjeljuju i ženama, ima ih zaposlenih i po ALU i po našim strukovnim udrugama, također je i naša ministrica kulture isto žena. No u pozadini se tu uvijek nalazi neki moćan muškarac, koji je tu ženu isturio na neke pozicije, često puta ne zbog njezinih posebno pametnih ideja, nego isključivo zato jer je takva žena bila poslušna tom moćnom muškarcu, i bez ikakvog kritičkog mišljenja i prigovora provodila je njegovu politiku.

U tzv. mekom patrijarhatu, odnosi među ženama duboko su poremećeni i te žene će biti posve nesposobne za bilo kakvu solidarnost prema kolegicama, boriti će se između sebe za malo nekog posla i naklonost nekog moćnog muškarca, često puta gotovo do istrijebljenja, a na žalost takvi odnosi danas ne samo da vladaju među ženama na nekim akademijama i po strukovnim udrugama, nego toga ima čak i među nekim samostalnim umjetnicama. Umjetnika je previše u ovom trenutku na gotovo nepostojećem tržištu i surova borba za posao postala je pravilo, a tzv. zakon džungle od muškaraca su preslikale i mnoge danas tzv. emancipirane, mlade žene. S druge strane, neke starije kolegice koje su kroz desetljeća zadržale svoj strukovni integritet, često se svojevoljno povlače u stranu od takvih međuljudskih odnosa, jer nemaju želudac da to podnesu.

Umjetnost i politika tako su se međusobno preslikavali i u našoj struci kroz sve ove godine, i kao što se nekad davno na ALU nije mogao zaposliti onaj koji nije bio član partije, kako su nam to pričale neke starije kolege, tako i danas mnogi profesori na svoje pozicije dolaze preko raznih političkih stranaka, pa i ministara koji su ih gurali iz pozadine, bez obzira da li se radilo o ”lijevoj” ili nekoj ”desnoj” poziciji, jer ionako tu neka politička uvjerenja uopće nisu ni bila previše bitna, jer su mnogi ‘viđeniji’ akteri naše likovne scene također bili i konvertiti, koji su recimo pod ‘lijevom’ strankom veličali gej zastavu duginih boja, dok bi opet ti isti ljudi pod desnom strankom, na sve strane po medijima ispovjedali svoju posvećenu religioznost i ljubav prema domovini, i baš takav jedan konvertitski um zaposjeo je danas većinu značajnih pozicija u našoj struci i poput nekakve lasice lukavo njuška kakvi vjetrovi se valjaju iza brda, kako bi im se on na vrijeme mogao prilagoditi.

I mladi umjetnici to naravno sve gledaju i na žalost – uče od starijih. Pri tome tu ipak ima krasnih i darovitih mladih idealista, koji usprkos raznim zakulisanim igrama i otrovnim međuljudskim odnosima između profesora sa zagrebačke ALU, ipak iz te ustanove izlaze sa neokrnjenom čistoćom i vjerom u umjetnost i svoje umjetničko poslanje, no upravo ti mladi ljudi bi nakon ALU trebali nastaviti imati neko mentorsko vodstvo starijih dobronamjernih kolega u svojim strukovnim krugovima, a toga danas ipak nemaju u dovoljnoj mjeri, odnosno, malo je tih starijih kolega koji su ostali na sceni, a koji su spremni podjeliti svoja iskustva, a kamo li pokrenuti nešto novo u suradnji s mlađim generacijama. Iz različitih razloga, stariji umjetnici koji se ipak nisu kretali po tim klanovskim krugovima, prestaju potpuno govoriti i povlače se sa scene, a često ih onda znamo vidjeti po gradskim birtijama pripite od 10 ujutro, ili se vuku po nekim beznačajnim ‘estradnim’ događanjima, održavajući dojam da se još uvijek drže na nogama, iako su ispod svih tih maski za publiku, duboko nezadovoljni stanjem u svojoj struci, ali to ne žele ni pokazati, ni izraziti.

Jednostavno, mi danas živimo u jednom društvu sa lažnim prividima, lažnim vrijednostima, u kojemu je nepisano pravilo da se svaka unutarnja autentičnost smatra sumnjivom: iskazivati emocije nezadovoljstva, prijekora, kritike, zbunjenosti, zastrašenosti, žaljenja, nesigurnosti, pobune….ujedno znači i poljuljati lažne slike PR kulture, u kojoj umjetnost postaje sluškinja politike kao u nekim starim totalitarnim režimima, i umjetnici kao bića dubljeg senzibiliteta snažno mogu proživjeti tu uznemirujuću podvojenost između onoga što osjećaju iznutra i onoga što im se izvana servira od novih ‘kulturnih komesara’, koji odgajaju neke buduće podobne ”PR umjetnike” da budu Dvorske lude koje će zabavljati dokone političare, kada se ti političari dođu naslikavati na otvorenjima raznih izložbi, da bi sebe prikazali Lažnim humanistima i ljubiteljima umjetnosti.

Tih estradno-političkih parada kiča i licemjerja pošteni umjetnici se klone, neki od njih traže i neke svoje skrivene ”katakombe” u kojima će se povlačiti da ih od vlasti razjareni, poludjeli političari metaforički ne pobacaju lavovima – jer kako bismo drugačije recimo nazvali i opisali nekakvu ministricu, koja u situaciji kad je preko 400 000 ljudi u svijetu umrlo od Covid-19 pandemije, u svojoj vlastitoj zemlji neke umjetnike i njihove obitelji ostavlja nezbrinute i bez potpora, samo zato jer se nisu uklopili u neke njezine elitističke koncepte o ”kreativnoj industriji”, koja kao puni državni proračun, nakon što su ga kroz godine bezobzirno praznili razni državni uhljebi i brojni paraziti??

I u svemu tome političarima onda objeručke pomažu u uništavanju hrvatske likovne scene i neki Lažni umjetnički ‘autoriteti’ po umjetničkim akademijama, moralne kukavice koje su svoje društvene pozicije stjecali prijetvorno puzajući u sjeni raznih političara kojima su se dodvoravali, kojima su poklanjali slike i od njih za uzvrat dobijali ateljee u državnom i gradskom vlasništvu, kao što su europski kraljevi nekad dijelili razne povlastice svojim feudalcima, ali i neograničenu moć koju su ti feudalci imali nad svojim u duhu zatučenim kmetovima. Bilo je ipak nekih profesora po tim akademijama koji su i imali neki ljudski integritet, ali kad bi se takav slučajno i pojavio i progovorio, čitavo krdo njegovih jeftino prodanih i kupljenih kolega ujedinilo bi se u tome da ga ušutkaju i ponize raznim prljavim metodama, podzemnim klevetama, tračevima, ali i javnim prozivkama po strukovnoj udruzi HDLU, koja je već odavno postala takav jedan profesorski privatni feud.

A jednog dana kad ti ljudi odu u svoje mirovine, postaju onda frustrirani samotnjaci, na koje uglavnom zaborave prvo njihovi vlastiti studenti prema kojima su bili neiskreni i kojima nikad nisu pošteno rekli kako stvari stvarno stoje na našoj sceni, nego su im lažirali realnost sa nekim mitološkim ”kreativnim industrijama”, u vezi kojih su zaboravili spomenuti brojna kršenja radnih prava današnjih kreativnih radnika na tržištu, koji će kod nekih poslodavaca gotovo biti i kreativno roblje, bez prava na godišnji odmor, bolovanje, normalno osmosatno radno vrijeme, bez prava i da imaju neki sindikat i da se bilo kako pobune zbog neljudskog izrabljivanja. Jer ako se pobune, onda će im neki domaći feudalni primitivac cinično reći: ”stotinu njih ispred vrata čeka tvoj posao, trebao bi biti sretan što ga uopće imaš, a ako nećeš ti, ima ih puno koji hoće”. I ta mantra ”ima još puno njih koji čekaju tvoj posao” izgleda da drži u smrtnom strahu veliki broj aktera naše umjetničke scene koji nisu imali neku političku zaštitu, ali su zato onda upali u ruke raznim mafijaškim poslodavcima, koji niti malo ne mare za radna prava umjetnika, a često puta se tu radi i ne samo o privatnim poslodavcima, nego i o javnim ustanovama obilno potpomognutim od države, od kojih su se neke također počele ponašati prema umjetnicima poput modernih robovlasnika!

I do svega toga također je dovela šutnja hrvatskih umjetnika kroz desetljeća, koja se prvo počinje odgajati na domaćim umjetničkim akademijama, a kasnije i po nekim velikim strukovnim udrugama, koje dobijaju veliki novac od države ne zato da bi štitile radna prava umjetnika, nego da bi na umjetničkoj sceni djelovale kao nekakvi ”kulturni komesarijati” za nadzor i cenzuru umjetnika, kojih su se političari uvijek bojali u svim totalitarnim režimima, i prije jednako kao i danas.

Voljela bih da na ovaj moj tekst odgovore i neke moje kolege sa ALU Zagreb i da barem netko od njih pošteno kaže: zašto spavaju sve ove godine, ignorirajući brojna kršenja radnih prava hrvatskih umjetnika, pa često puta i svojih vlastitih brojnih studenata?? U zapanjujućoj emocionalnoj nezrelosti u poznim godinama, neki od tih profesora priređuju razne bakanalije po svojim ateljeima, opsjednuti egoističnom jurnjavom za monografijom, retrospektivama, raznim nagradama i priznanjima za ”najbolju izložbu”, ”životno djelo”, sanjare o nastupu na televiziji, i da se čak i neka ulica nazove njihovim imenom, ili da uđu u neko kulturno vijeće, povjerenstvo ili komisiju pod političarske skute, da se opijaju sa političarima po nekim tajnim privatnim zabavama na koje će dolaziti pokazivati svoje mlade ljubavnice, dok su svoje nesretne žene u pravilu ostavili kod kuće prikovane za štednjake kao Pepeljuge, dok oni jure tu neku praznu i minljivu Slavu svoga ega??

Mladi umjetnici trebali bi moći ovo prozrijeti, jer tek kad srušimo vlastite lažne učitelje i autoritete, te odstranimo iz svojih života njihov toksični utjecaj, kad nešto naučimo na njihovim greškama, realistično ih sudeći bez strahopoštovanja, biti ćemo sposobni da otvorimo neki novi prostor za drugačiju i pošteniju edukaciju domaćih umjetnika, koja će umjetnicima približiti vrijednosti strukovne i radne solidarnosti, umjesto narcističkih fantazija o brzopoteznoj slavi bez temeljitog rada. Među tim Lažnim autoritetima, solidarnosti nikad nije bilo, oni sami među sobom gaje izuzetno otrovne, natjecateljske, prijetvorne i podmukle odnose, brojni profesori na akademijama među sobom potpuno su prestali razgovarati i jedni drugima iza leđa pokušavaju preoteti razne privilegije, a svoje bitke i sukobe često prenose i na svoje studente, stvarajući međusobno zaraćene klanove i razdore među generacijama, i ovo također mladi umjetnici moraju moći vidjeti.

Da bismo uopće mogli zamisliti neke nove vrijednosti koje želimo uspostaviti na hrvatskoj likovnoj sceni, potrebno je da otvoreno progovorimo o greškama, problemima, patologijama, budne svijesti i jasnog pogleda, jer se u konačnici nikakva vrijednija i dugotrajnija umjetnost ni ne može stvarati tamo, gdje su umovi skučeni, strasti potisnute, a srca ogrezla u moralnom kukavičluku. Umjetnicima danas nije dobro, no da bismo shvatili i zašto, moramo sami sebe pogledati duboko iznutra i ne pokleknuti pred tim mračnim suočenjima, nego smoći snage da se naše spoznaje artikuliraju kroz istinsku Slobodu mišljenja, govora i umjetničkog djelovanja, pa ako trenutno nemamo akademije koje to odgajaju, nije problem, trebamo i po tim akademijama zamahnuti metaforičkom ”metlom”, odvojiti žito od kukolja, uništiti korov i posijati neka nova, zdravija sjemena za buduće generacije.

mr. art Krešimira Gojanović

2 misli o “Komentar: o profesorima sa ALU i koliko su sami umjetnici krivi za svoje stanje?

  1. Meni je osobno, uvijek bilo nepodnošljivo da nas nakon akademije profesori drže pod svojim uzdima u našim strukovnim udrugama, to mi je bilo od njih maksimalno nečasno i nepošteno.Imala sam sreću upoznati nekoliko vrsnih umjetnika i profesora koji su dijelili moje mišljenje i tako su postupali u životu.

    Liked by 1 person

    • A meni je bilo nepodnošljivo kad smo mi neke samostalne umjetnice ovdje u Zagrebu po paviljonu godinama vrijedno radile, pomažući i udruzi i kolegama, naravno u ogromnom broju slučajeva neplaćeno i potplaćeno, a neki od tih profesora su onda počeli u udrugu dovoditi svoje mlade ljubavnice, sređivati im razne projekte, poslove i naravno debele honorare – to mi je baš bilo istinski prljavo od nekih da su svoje kolegice dovodili u takvu poziciju, dok su istovremeno zadovoljavali svoje najniže nagone. 🙂

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.