Komentar: Kako smo preživjeli zimu u Mrduši Donjoj

Krešimira Gojanović: ''Bez cenzusa u divljini'', iz ciklusa ''Život umjetnice'', tuš / akvarel na papiru, 50x40 cm

Krešimira Gojanović: ”Bez cenzusa u divljini”, iz ciklusa ”Život umjetnice”, tuš / akvarel na papiru, 50×40 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Jedna stara poslovica nas uči da čovjeku treba dati vlast, da bismo vidjeli od kakvog materijala je taj čovjek napravljen. I tako je bilo sa mnogim našim ministrima/icama kulture: dok nisu bili na vlasti, obično bi iskazivali golemu i rječitu brigu za umjetnike i ‘kulturne politike’, prepuni ‘revolucionarnih’ misli i citata pomodnih društvenih teoretičara, pravili su se nezavisni i objektivni, no uvijek ih je iz pozadine gurao neki stranački aparat kojemu su naši ministri/ice kulture morali biti lojalni, puno više nego toj kulturi za koju su se uvijek deklarativno i pr-ovski zalagali.

Tako nam je i ova sadašnja ministrica kulture i medija ove zime pokazala od kakvog materijala je sazdana i koliko su joj stvarno bitni hrvatski umjetnici: lijepo nas je ministrica sve procjenila prema našim zaradama, ali i prema tome koliko se dopadamo podobnim članovima njezinih raznih kulturnih vijeća, koje je ona sama izabrala da poput rimskih imperatora u areni dižu palac prema gore ili ga spuštaju prema dolje, određujući bezbrižno tko će od nas ove godine živjeti i raditi, a koga će država poput neke maćehe iz bajke o Snjeguljici, poslati da traži socijalnu pomoć. I pri tome našu ministricu i dalje ni najmanje ne zanimaju brojni sukobi interesa po nekim kulturnim vijećima na koje joj umjetnici već godinama ukazuju, pa je toga naravno bilo u izobilju i ove godine na raznim njezinim natječajima.

Na van tu postoje neki ”kriteriji”, struka koja se usaglasila između sebe, komisije, vijeća, strukovne udruge s kojima ministrica komunicira…..no to je tako samo za mlade naivce koji tek kreću na put svog umjetničkog ‘mučeništva’ u Hrvatskoj. A svi oni koji nisu naivci i proživjeli su neki duži period u ovoj državi pokušavajući se baviti kulturom i umjetnošću, dobro su naučili šta vreba iz podzemlja svog toga pr-ovskog spektakla, u kojemu je kultura oduvijek bila sluškinja politike, a ponajmanje se brinula o sudbinama hrvatskih umjetnika. I kako je bilo nekad, tako je i danas: hrvatskom kulturom vladaju sinovi i kćeri bivših komunističkih dužnosnika koji su se preko noći prebacili na ‘hrvatoljublje’, no iako su promjenili političke boje i površne svjetonazore, mentalno se ipak nisu puno odmaknuli od onih starih vremena kada su se imena ‘nepoćudnih’ upisivala u neke interne partijske knjižice, koje su tog dotičnog ‘nepoćudnog’ onda pratile poput nekog crnog repa, gdje god da je on dolazio tražiti neki posao ili angažman.

Tako nam je i danas ta družba HDZ-a i njihovih partnera iznjedrila ministricu kulture i medija, koju niti malo ne zanima radni staž samostalnih umjetnika koji su oni dali za hrvatsku kulturu i ne zanima je ni zakon po kojemu rade samostalni umjetnici, te je pitanje da li ga je uopće dobro i pročitala sa svojom administracijom, nego nju isključivo zanima umjetnikova tržišna vrijednost. I naravno, ona će sa jednom vrstom provincijalnog elitizma cjeniti bogate umjetnike, velike ustanove, raskošne salone, pompu, kič i prenemaganje pred medijima, kada skupa sa premijerom dolazi otvarati velike izložbe od ‘nacionalnog’ značaja, koje za ministricu izvode politički podobni kustosi, dok će s druge strane sa velikim nepovjerenjem doživljavati sve ono što bi se na umjetničkoj sceni moglo svrstati pod neki ”ideal”, a koji nema svoju sasvim jasno definiranu tržišnu vrijednost.

”Ideal” je čudna stvar: imali su ga mnogi borci koji su sanjali o državi slobodnoj od starih komesara, sekretara i komiteta, i ti ljudi s idealima tako su često puta potrošili i svoje zdravlje i svoju mladost, da bi paradoksalno – utirali puteve po kojima će jednog dana kročiti upravo komunistička djeca, presvučena u novo carevo, ”hrvatoljubno” ruho, i ta komunistička djeca sa istom vrstom naočnjaka na očima kakve su imali i njihovi preci, danas će nam na najprizemniji način istresati javno umjetničke novčanike i bogatim umjetnicima onda će djeliti još više novaca, nagrada i potpora, dok će one siromašnije naprosto prepustiti sudbini, socijalnim službama, pučkim kuhinjama, prosjačenju i gladovanju. Jer je to nama naša borba valjda dala i svi ti ljudi sa ”idealima” koji su sanjali o slobodi, ne znajući da istovremeno utiru put za potomke starih komesara, koji se po svom mentalnom sklopu, unatoč skupom i često inozemnom obrazovanju, ipak nisu daleko odmaknuli od onih likova iz Mrduše Donje, koje je tako slikovito Ivo Brešan opisao u svojoj tragikomediji.

I tako mi u našoj hrvatskoj ‘Mrduši Donjoj’ imamo takvo Ministarstvo kulture i medija kakvo imamo, a koje nam je ove zime sasvim hladno otkačilo preko 500 samostalnih umjetnika iz sustava umjetničkih potpora, iz razloga jer oni nisu bili dovoljno bogati da zadovolje njihove subjektivne kriterije tržišne uspješnosti, pa je pri tome ta ”Bukara” iz ‘Mrduše Donje’ sa potpora odstranila i puno samostalnih umjetnika sa više desetljeća radnog staža iza sebe, i majke i očeve sa malom djecom, i umjetnike branitelje i bolesne umjetnike koji trebaju skupe lijekove, također i puno mladih umjetnika, kao i umjetnika koji su znali dobijati i značajne međunarodne nagrade.

Sva ta horda gladnih, nesretnih i obezvrijeđenih ljudi, njih preko 500 iz HZSU-a i još brojni drugi iz strukovnih umjetničkih udruga, našoj gospođi ministrici iz naše fiktivne hrvatske Mrduše Donje vjerovatno je bila vrlo neprijatna, ona je od svih tih ljudi nelagodno okretala glavu u stranu, bacajući njihova pisma i žalbe daleko od sebe nekim anonimnim birokratima u ruke da joj oni to uklone ispred očiju, kako bi se ona mogla i dalje baviti slavnima i pomodnima, veličajući malograđansku kulturu upravo sa tim polu-naivnim, proračunatim pogledom jedne provincijalne dužnosnice iz stranke HDZ, koja je odlučila ”uvesti reda” među samostalnim umjetnicima – tako što će prvo uništiti one najsiromašnije. A onda nakon njih će uništiti i one koji se bune i prigovaraju joj, kvareći njene blistave pr-ovske strategije po kupljenim, državnim medijima. Naša ministrica kulture i medija okrenula je dakle glavu u stranu od onih umjetnika kojima je pomoć najviše trebala, pokušavajući im strogo dati na znanje da su oni ipak sami sebi krivi jer ne zarađuju dovoljno i ne pune državni proračun, pa se onda i ne trebaju nadati nikakvoj pomoći države.

I sve je ovo već puno puta izrečeno ove zime, umjetnici su govorili i govorili dok nisu zanijemili, a na njihovu stranu nije stala čak ni nova Pučka pravobraniteljica, koja je u ovom slučaju kada je trebala štititi umjetnike od države, ipak odlučila napraviti suprotno – dakle zaštititi državu od umjetnika!!

I šta su iz ovoga svega hrvatski umjetnici mogli naučiti?

Vjerujem da iz svakog životnog iskustva treba nešto naučiti, ma koliko ono teško i okrutno bilo, a u ovom slučaju umjetnici su morali naučiti da ove zime skinu ružičaste naočale sa očiju, te jasno sagledaju sve te parazitske zlostavljače koji raspolažu sa državnim novcem samo zato jer su u nekom trenutku života populistički pristali uz neku veliku stranku, ‘partijski’ klan koji je na površini promjenio svoje boje, no iznutra je zadržao stari mentalni sklop, kulturu podobnih mediokriteta kojima odgovaraju mutne močvare šutljivih, u duhu poniženih umjetnika i kulturnih radnika.

Naučili smo se i jasno vidjeli koliko smo nesolidarni između sebe, jer oni bogatiji umjetnici koji su trenutno imali sreće na ministričinoj ‘lutriji’ nisu podržali svoje siromašnije kolege, ne shvaćajući da je sve ovo što se danas dešava uvod u jednu sveopću kulturnu Čistku, u kojoj će na kraju preživjeti samo oni rijetki umjetnici, po ukusu vladajućih – bez stava, kičme i kritičkog mišljenja. I tako je iz svojih tamnih, podzemnih močvara, provincijalni duh Hrvatske zasjeo u naše kulturne institucije, ljudi koji od umjetnosti nikad nisu živjeli i nisu je razumjeli dobili su moć da odlučuju o umjetničkim sudbinama i da pojedine umjetnike pretvaraju u svoje roblje.

Stvarnost se ukazala vrlo tmurnom, i tom mraku kraj se još ne nazire, te umjetnici na svaki način moraju sebe nekako osnažiti, i početi jasnije sagledavati sve te ‘komesare’ u kulturi, koji profitiraju preko njihovog obezvrijeđenog rada.

A što je to što donosi osnaživanje, nije još sasvim jasno, osim da bi to trebalo biti nešto posve suprotno mentalitetu jedne ‘Mrduše Donje’: poštovanje spram čovjeka i pojedinca, jedna vrsta ljudskosti koja nam nalaže da cjenimo onu duhovnu komponentu umjetnosti i kulture koja ipak nema svoju tržišnu vrijednost, jer nam novac ne bi smio postati glavno mjerilo po kojemu ćemo procjenjivati jedni druge. Svoje ljubavi i svoje prijatelje ne biramo po tome koliko su oni bogati, pisce koje čitamo ne biramo po tome koliko su oni zarađivali, ni glazbu, ni slikarstvo ne vrednujemo sa tim kriterijima. Nego sa strastvenim duhom kojemu treba nada i okrepljenje tražimo istinu, hrabrost, mudre i važne uvide, neprolaznu ljepotu, pravdu, poštenje, humor, sve ono što bi kultura nekog naroda stvarno trebala sadržavati. I da bismo se mogli oduprijeti ciničnim vlastodržcima koji nam žele oduzeti naše ljudsko dostojanstvo, sve te vrijednosti koje nas čine ljudima morali bi prvo pronaći, te čvrsto odnjegovati sami u sebi – i jedni u drugima.

I samo tako će naši ‘kulturni komesari’ i ministri/ice sa mentalnim sklopom ‘Mrduše Donje’ postati prošlost u ovoj državi: uz poštovanje svih onih duhovnih vrijednosti kojima umjetnici teže, poštujući sebe i svoje kolege, moramo tim malim provincijalnim trgovcima jasno dati na znanje da nećemo pristati na njihove ‘kriterije’ sa kojima nas žele podcjeniti i obezvrijediti da bi prikrili vlastitu nesposobnost i nekulturu. Solidarnost će nas spasiti od tih trgovaca u mutnom, kao i jasna svijest o tome gdje je naš pravi neprijatelj, da se ne gubimo u malim ego borbama jedni protiv drugih, nego da kao umjetnici čvrsto stisnemo redove i dočekamo jednom taj dan, kada ćemo fiktivnu ”Mrdušu Donju” odstraniti iz svih naših kulturnih institucija, i počistiti i Zagreb i sve ostale naše gradove od tog regresirajućeg, totalitarnog i primitivnog mentalnog sklopa.

mr. art Krešimira Gojanović

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.