Komentar: Kako smo živjeli pod Milanom Bandićem

Krešimira Gojanović: ''Hobotnica u Zagrebu'', crtež tuš na papiru, 50x40 cm

Krešimira Gojanović: ”Hobotnica u Zagrebu”, crtež tuš na papiru, 50×40 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Prije više od šest mjeseci (28. veljače 2021.) umro je Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba i mnogi građani Zagreba tada su doživjeli svojevrsnu ”katarzu”, i specijalno oni koji su bili bez ikakve moći, gotovo da su osjetili zlurado veselje pred smrću moćnika, koji je u našem gradu upravljao sa tisućama ljudskih života i sudbina.

Takva je ljudska priroda svagdje na svijetu, pa je takva bila i u našem gradu Zagrebu: razapeta između svjetla i tame, najprizemnijih sebičnih motiva i udaljenih, nedokučivih ideala kroz koje smo sanjali o ‘demokraciji’, a nakon svih tih snova budili smo se u realnosti provincijske feudalne kaljuže, u kojoj su i mnoge gradske ustanove funkcionirale poput nečijih privatnih feuda, u kojima su pod svojim vlastodržcima radili ušutkani i porobljeni nadničari, sretni što im sa stola njihovoga Gospodara padaju te sitne mrvice, sa kojima je Gospodar nagrađivao njihovu pokornost.

Milan Bandić postavljao je u gradu Zagrebu ravnatelje/ice javnih ustanova, i često puta sa jednim jedinim kriterijem, a to je bio kriterij ‘podobnosti’, da mu to budu ljudi od povjerenja, oni koji će uvijek podržavati njegove odluke bez imalo kritičkog mišljenja i bilo kakvog protivljenja. Pa je tako i čitava zagrebačka kultura kroz godine završila u ”negativnoj selekciji”: najmoćniji su postali oni koji su bili najposlušniji – najveće ulizice, oportunisti i sljedbenici svojevrsnog ”zakona omerte”, sa kojim su gradsku kulturu pretvarali u režimsku propagandu za veličanje lokalnih moćnika i njihovih ”famiglia”. Jer previše jednostavno bi bilo reći da je Milan Bandić bio sam u svemu tome što se dešavalo u gradu Zagrebu i svaljujući krivnju samo na pokojnog gradonačelnika za svo to političko kadroviranje i pogodovanje, značilo bi zapravo amnestirati veliki dio naših građana koji su slijepo slijedili politiku Milana Bandića i za to su bili nagrađivani sa raznim privilegijama, poslovima i angažmanima, koje često puta uopće nisu zaslužili sa nekim svojim realnim sposobnostima i profesionalnim biografijama.

Krešimira Gojanović, ''Humanizam u Meštrovićevom paviljonu'', crtež tuš na papiru, 40x30 cm

Krešimira Gojanović, ”Humanizam u Meštrovićevom paviljonu”, crtež tuš na papiru, 40×30 cm

U takvom društvu živjeli su i zagrebački umjetnici, nad kojima su vladale neke njihove kolege, ”najpodobniji od najpodobnijih”, koji su od Milana Bandića dobijali i stanove za ”zaslužne” i velike ateljee u centru grada, mjesta u različitim komisijama za dijeljenje javnog novca, kao i brojne prilike da kroz različite skupo plaćene projekte u kulturi zaposle sebe, svoje prijatelje i ljubavnice. I tako su se onda u Zagrebu stvarali klanovi povlaštenih, režimskih umjetnika, kojima je bilo postavljeno samo jedno pravilo: ”nikad ne ujedaj ruku koja te hrani”, odnosno ne kritiziraj svoje gospodare! Jer baš kao i stari feudalni vlastodržci, i naš suvremeni Gospodar grada imao je svoje dvorske lude koje su ga zabavljale, a koje su se do neke mjere mogle sprdati sa politikom i političarima, ali uvijek im je jasno bila naznačena granica gdje završava njihova zabava za gradske dvorjane i široke mase, a gdje počinje gradski ”zakon omerte”, koji je djelatnicima raznih ustanova i udruga u kulturi branio da otvoreno govore o svim patologijama i nepravilnostima zagrebačke kulturne scene.

Svi ti režimski novinari koji su trčali za Milanom Bandićem po raznim priredbama, stavljajući u centar zbivanja njega i njegove pročelnike u Armanijevim odjelima i Louis Vuitton cipelama, urednici raznih tiskovina i televizijskih programa, PR stručnjaci i glasnogovornici bili su povezani u nevidljivoj mreži propagande koja je imala za cilj zamagliti percepciju građana Zagreba, nametnuti im zloćudni ”gaslighting” sa ciljem manipuliranja njihovih umova, da im se neke sumnjive vrijednosti i veličine prikažu istinski značajnima i da građani neprekidno pred očima imaju svoje vladare, koji su nas uvjeravali da je s našim životima sve u redu i kultura nam je prekrasna sa šarenim i svjetlucavim adventima, na kojima sirotinja svake godine dobija kruha i igara, zadivljeno gledajući sjaj hladne plastike na kuglicama borova oko pozlaćenih križeva sa razapetim tijelom Spasitelja – kojemu se molio i Milan Bandić.

Svi ti gradski službenici, koji su znali, vidjeli i šutjeli o nezakonitim zapošljavanjima uz raspisivanje nekih formalnih natječaja za koje se unaprijed znalo da su namješteni, te razne tajnice, računovodkinje, pomoćnici, referenti kroz čije ruke je često prolazio sistemski nered nedomišljenih odluka i propisa, a zakoni su se u praksi stalno kršili dok su oni žmirili i šutjeli, sve te kćerke i sinovi gradskih uglednika i kumova od Gospodara, ljubavnice i priležnice zaposlene poput nekih dvorskih dama da usred radnog vremena nestaju iz gradskih ureda, šetajući se po pomodnim kafićima, svi oni su zapravo, uz Milana Bandića, više desetljeća utjecali na mentalnu, duhovnu i moralnu klimu našega grada, taj nevidljivi spleen koji nas je okruživao sa svojim isparenjima kao usred neke plinovite močvare, u čijim dubinama se kriju razne nemani. Ljudi su osjećali te nemani, osjećali su da nešto zloslutno uvijek pliva ispod površine gradskih zbivanja, no ta kultura uvijek poželjne mediokritetske ‘hrvatske šutnje’ zamagljivala je oštrinu realnog viđenja i pravih dijagnoza, koje bi pomogle građanima da na vrijeme uoče sve fatalne bolesti svoga grada. A oni rijetki koji bi progovorili, onda su bili tretirani kao neki problematični izgrednici i podobni gradski klanovi uvijek bi se pobrinuli da ti buntovnici budu kažnjeni i obezvrijeđeni, po starom cenzorskom pravilu – ”ubijte glasnika”.

Milan Bandić je umro, no svi njegovi podređeni službenici, doušnici, plaćenici, poslovni partneri, pobratimljeni ‘biznismeni’, njegovi ideolozi i promotori, njegovi savjetnici, stranačke kolege, podobni umjetnici, pisci, slikari, profesori, urednici, lažni revolucionari, privilegirani ratnici …..i dalje su živi oko nas u gradu Zagrebu, netaknuti na svojim radnim mjestima, samo su promjenili svoje maske i dresove i baš kao i nekad, mnogi i danas ushićeno trče za novim gradonačelnikom, obećavajući mu svoju lojalnost kao što su to nekad obećavali i onom pokojnom. A to zaista jeste pomalo zastrašujuće kada shvatimo da ključnih promjena u društvu nikada ne može biti, ukoliko nije došlo do dubinske katarze i shvaćanja o kolektivnoj odgovornosti za ono što smo imali u Zagrebu pod Milanom Bandićem.

Krešimira Gojanović, ''U carstvu Minotaura'', crtež tuš na papiru,, 40x30 cm

Krešimira Gojanović, ”U carstvu Minotaura”, crtež tuš na papiru,, 40×30 cm

Stoga nam ipak nije dovoljna smrt jednog čovjeka da bi se stvari suštinski promjenile, nego nam je potrebna nova kultura u gradu, beskompromisna u svom oštrom pogledu koji razobličuje izglancane režimske kulise – kultura koja polemizira, kritikuje, poziva na odgovornost, te umjesto parada kiča i malograđanštine na političkim priredbama afirmira stvarni glas ljudi, njihovo realno iskustvo transformirano u podzemljima tranzicijskih vremena, da bi jednom poslužilo kao glas upozorenja, ali i saznanja za buduće generacije.

Potrebna nam je jedna kolektivna ”psiho – drama” i ‘kazalište promjene’ nalik onim grčkim, katarzičnim, pozornica unutarnjih duhovnih prostora unutar kojih ćemo se bez cenzure suočavati sa tim pitanjima individualne i kolektivne krivnje, utišavajući agresivnu kakafoniju režimskih medija koji nas zapljuskuju sa banalnostima, odvlačeći nam pažnju od suštine naše društvene svijesti i odgovornosti. I također je posebno važno da razobličimo neke dojučerašnje Bandićeve ”kulturne komesare” koji su nas ušutkivali i zastrašivali, želeći umjetnike pretvoriti u svoje nekritične klaunove koji zabavljaju političare nakon njihovih velebnih domjenaka sa mladom janjetinom i lukom ispod peke…..Da se prisjetimo svih onih pročelnika koji su ‘nepodobnim’ umjetnicima oduzimali pravo na život dostojan čovjeka,  uskraćivali im prilike da rade i budu pristojno honorirani u gradskim kulturnim ustanovama u kojima su mnogi gradski umjetnici često bili zakinuti i potplaćeni, a ponegdje i teško mobingovani od nekih Bandićevih ravnatelja/ica, dok su s druge strane nekim režimskim umjetnicima i njihovim udrugama oprošteni golemi dugovi.

I još više od toga: da razvijemo kompleksnu novu kulturu, koja će istovremeno biti i donekle ”rušilačka”, ali i iscjeliteljska, da rastrgne sve koprene koje zataškavaju, utišavaju, zamagljuju, uljepšavaju i da ispod toga otkrije rane grada, sve one ljude kojima je oduzet glas i koji su protjerani na margine grada zato jer se nisu htjeli učlaniti u razne ”famiglie” koje su njime vladale. Takva kultura koja ”iscjeljuje”, odstranjujući sa kirurškom preciznošću svu nečistoću i istovremeno njeguje ono što je ostalo neukaljano – krhki ideal, nadu, inspiraciju – mora nam doći od nekih novih ljudi koji se nisu zbog osobne koristi okitili sa raznim stranačkim iskaznicama, cinično prodavajući svoja uvjerenja svakom Gospodaru koji im je to htio platiti. Dosta nam je ”gradskih komesara” koji su pod krinkom ‘demokracije’ dovukli u našu kulturu neko svoje staro totalitarno naslijeđe, a trebaju nam ljudi neoštećeni politikom, vjerni svome zdravom razumu, koji se ne boje vidjeti, čuti i govoriti o svim problemima koji muče gradske umjetnike i kulturnjake.

No pitanje je ima li uopće takvih u našem gradu Zagrebu u većem broju, gdje ćemo ih pronaći i kako ćemo općenito odgojiti tu ‘novu kulturu’ za budućnost, koja se ne boji suočenja sa svim podzemnim nemanima našega grada, ne zataškava ih i ne potiskuje, dok se istovremeno probija u susret nekim širim i odvažnijim perspektivama? Između svih tih Bandićevih poslušnika, hoćemo li morati sa svijećom tražiti Čovjeka, koji nije zloupotrijebio svoju moć, ni prodao svoje ideale?? Oni koji su bili po klanovima, stekli su znanje, iskustvo, moć, veliku imovinu i razne privilegije. S druge strane, oni izvan klanova, izmučeni od borbe za preživljavanje trebaju danas neku novu nadu, solidarnost i vizije sa kojima će dubinski mijenjati sustav, ne mareći za lažne slike i privide koji teže uljepšavanju hrvatske realnosti. Tu nadu, vizije, snagu za nove početke svatko bi možda trebao potražiti prvo u sebi, nakon što ozbiljno odradimo ”kolektivni PTSP” post-bandićevske ere i naučimo iz toga koliko smo kao društvo realno bili i jaki i slabi.

U svakom slučaju, sama Bandićeva smrt nipošto nije dovoljna da bi jedan grad stvarno bio oslobođen i pročišćen od njegovog utjecaja, nego nam treba puno više od toga, kolektivno suočavanje, edukacija i terapija koja će doprinjeti rastu građanske svijesti da nam se Milan Bandić više nikad ne otjelotvori u nekim budućim političarima koji će vladati našim gradom, jer ćemo na vrijeme znati prepoznati prve upozoravajuće znakove i sa većom društvenom odgovornošću, znati ćemo učinkovito reagirati.

mr. art Krešimira Gojanović

3 misli o “Komentar: Kako smo živjeli pod Milanom Bandićem

  1. Mislim da to nije pitanje samo M. Bandića i Famiglije, to su ožiljci iz Feudalizma kako kažeš,no sreća je da su njegove famiglije bile toliko jasne u negativnom smislu , pa ih je ipak intelekt pobjedio. Što se tiče dvorskih dama ? kompletno gledajući umjetnica ne može gledati samo dame već i “grofovske izazivače ” i za žene postoje ljudska prava, to je revolucija u tijeku, hvala.

    Sviđa mi se

  2. Dosad najbolji opis činjeničnog stanja Banditičevističkog odnosa prema prema kulturi i umjetnicima grada Zagreba.
    Bravo!
    P.S.
    Da Priroda nije učinila svoje, agonija kulturološkog genocida nad “nepodobnim” umjetnicima grada Zagreba bila bi nastavljena.
    Mladen

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.