Prije desetak dana, u Zagrebu na Markovom trgu održan je protest samostalnih umjetnika za veći mirovinski koeficijent od 1,8, a kojega ipak nije podržao Upravni odbor HZSU-a, nego je protest pripremila samo-organizirana skupina više dugogodišnjih samostalnih umjetnika, članova HZSU-a, nakon što im je uprava HZSU-a početkom godine odbila održavanje strukovne tribine u prostorima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, na novoj adresi Trg Josipa Jurja Strossmayera 4 u Zagrebu.
Protest je ipak bio uspješan i povezao je veliki broj samostalnih umjetnika, od kojih su se neki prvi puta sreli i upoznali upravo na Markovom trgu za vrijeme protesta, jer prije toga, vjerovali ili ne – samostalni umjetnici u svojoj strukovnoj udruzi HZSU gotovo nikad nisu imali strukovne sastanke, zajedničke tribine ili radionice na kojima bi se mogli sretati u većem broju, upoznavati i povezivati u različitim inicijativama oko poboljšanja radnih prava profesionalnih umjetnika.
A s druge strane, državni tajnik Ministarstva kulture i medija dijeli internom preporukom bez javnog natječaja 3 000 kvadrata Meštrovićevog paviljona udruzi, u kojoj većina članova ipak nisu profesionalni umjetnici, nego su zaposleni na raznim drugim poslovima i umjetnošću se samo povrememo bave kao hobisti ili ”vikend umjetnici”.
Taj problem da su članovi HZSU-a sve ove godine imali lošiji tretman od mnogih članova strukovnih udruga kad je u pitanju dodjela gradskih ili državnih prostora udrugama za rad, uprava HZSU-a skupa sa Ministarstvom kulture i medija godinama je ignorirala i nitko nije htio pošteno i glasno priznati kako to ipak ne može biti normalno da umjetnici kojima je to jedino i glavno zanimanje nemaju prostora za svoje aktivnosti, nego se u Zagrebu moraju sastajati praktički na ulici ili po kafićima, dok se u Meštrovićevom paviljonu proširila njegova ravnateljica sa par profesora zagrebačke ALU i njihovim najomiljenijim studentima.
Sve je to naravno vrlo otriježnjujuće za mnoge članove HZSU-a, kao i činjenica da ih je nakon svega onoga što desetljećima nisu imali, konačno definitivno napustila i njihova vlastita uprava sa djelatnicima, koji su u ožujku 2021. godine prešli na redovne plaće kao i svi ostali službenici Ministarstva kulture i medija, jer su im dodijeljene javne ovlasti u povjerenim poslovima državne uprave. U isto vrijeme, dakle, dok je više od 500 samostalnih umjetnika, članova HZSU-a, u najgorim pandemijskim danima ostalo bez svojih pandemijskih potpora jer su premalo zarađivali, djelatnici HZSU-a pogađali su se sa ministricom kulture i medija za svoje stalne plaće, i opet iza leđa umjetnika iz HZSU-a, koje nitko nije pitao slažu li se oni s time ili ne, iako po hrvatskom Zakonu o udrugama (članak 16.) – ”’Članovi upravljaju udrugom neposredno ili putem svojih izabranih predstavnika u tijelima udruge na način propisan Statutom”.
No prava je istina da članovi HZSU-a nikad u svojoj udruzi sa ničim nisu upravljali, napr. nisu se mogli slobodno kandidirati u direktnoj demokraciji za Upravna tijela svoje udruge, niti za članove različitih strukovnih komisija, nisu nikada mogli znati na šta uprava HZSU-a troši sredstva od njihovih članarina, nisu se mogli sastajati u prostorima HZSU-a, niti neposredno glasati o odlukama Predsjednika i Upravnog odbora udruge, nisu mogli neposredno nadzirati rad djelatnika HZSU-a, niti to kakve dogovore će djelatnici HZSU-a postizati sa Ministarstvom kulture i medija o svojim plaćama i pretvaranju HZSU-a u svojevrsnu ”državnu agenciju” za uplate doprinosa umjetnicima. Članove HZSU-a nitko nikad ništa nije pitao o tome kako žele urediti svoju udrugu profesionalnih umjetnika, kojim djelatnostima se žele baviti u njoj, sa kakvim godišnjim planovima, projektima, kojim prioritetima i problemima umjetnika se žele posvetiti, kakve Pravilnike žele donositi i sa kojim drugim strukovnim udrugama žele surađivati.
Prijašnjih godina naša kulturna javnost stekla je dosta pojednostavljenu sliku u smislu toga da se na jednoj strani nalazilo Ministarstvo kulture i medija koje je imalo namjere da ograniči prava umjetnika i neke njihove strukovne udruge, dok se s druge strane nalazio HZSU sa svojim članovima, koji se borio protiv tih pokušaja Ministarstva kulture i medija. No danas to više nije tako, jer je Ministarstvo kulture i medija preuzelo službenike HZSU-a bez odobrenja njezinih članova i jednu ne-vladinu udrugu time stavilo u svojevrstan su-ovisnički položaj, zbog čega je u konačnici uprava HZSU-a izdala svoje vlastito članstvo i odbila podržati nedavni prosvjed samostalnih umjetnika na Markovom trgu u Zagrebu.
Neki članovi HZSU-a tim postupcima svoje uprave duboko su razočarani, te najozbiljnije razmišljaju i da smjene sadašnji Upravni odbor udruge, odnosno zatraže njihove neopozive ostavke zbog opravdanih sumnji da taj Upravni odbor u budućnosti neće štititi interese samostalnih umjetnika, nego će raditi po nalogu Ministarstva kulture i medija, a što bi se specijalno opasnim za umjetnike moglo pokazati i kod donošenja novog Zakona o umjetnicima, za kojega se već sad čini da ga uprava HZSU-a u potpunosti podržava, iako još uopće nisu ni vidjeli najnoviji nacrt zakona iz Ministarstva kulture i medija, koji se uostalom pomno skriva i od većine članova HZSU-a i umjetnika iz ostalih strukovnih udruga.
Samostalni umjetnici su dakle izdani od svoje vlastite uprave i udruge, te se s pravom pitaju – kome se danas uopće može vjerovati? Sva ta pitanja prividno otvaraju sumorne perspektive, ali ipak nude i jedan dugoročni potencijal za transformaciju, da svi mi profesionalni umjetnici koji smo godinama samoprijegorno radili u Hrvatskoj pogledamo istini u oči o svim pravima koja su nam oduzeli, o svim slobodama koje su nam ugrozili državni službenici i neki njima podobni tzv. ”ministarski umjetnici”.
Tamo gdje su ih svi drugi izdali, gdje su najviše napušteni, oštećeni i neshvaćeni – upravo tamo bi samostalni umjetnici trebali čvrsto podržati sami sebe i svoje kolege u hitnoj i neodgodivoj potrebi da konačno transformiraju i urede neke svoje prodane udruge, koje su se bez njihove volje i pristanka otele iz njihovih ruku, da bi se obavezale na poslušnost državnoj birokraciji. Uprave takvih udruga i same bi onda trebale imati dovoljno poštenja i savjesti da predaju ostavke i dopuste umjetnicima da konačno sami slobodno izaberu svoje predstavnike, koji će bolje štititi njihove interese, u skladu i sa ”Načelom demokratskog ustroja” iz hrvatskog Zakona o udrugama.
mr. art Krešimira Gojanović
Zagrebački likovni umjetnici 