Andreja Dujnić

Andreja Dujnić

Andreja Dujnić Žmirić rođena je 1973. godine u Sisku. Sklonost crtanju i umjetničkom izražavanju pokazuje već kao dijete, pa se tako već tokom osmogodišnjeg školovanja njeni radovi nalaze na školskim natjecanjima i izložbama. Domovinski rat mijenja njezin i život njene obitelji iz temelja. Gubi i svoje dotadašnje radove, kao i mogućnost upisa na Likovnu akademiju. Sve te godine progonstva, boraveći od Zaboka do Siska, ne prestaje slikati, bez obzira na materijalnu i financijsku situaciju. Nakon povratka u Petrinju na zgarište 1995. godine, sa svojom obitelji počinje graditi budućnost nanovo iz temelja.

Težeći usavršavanju svog znanja i rada, i željom za bavljenjem slikarstvom kao pozivom, upisuje ”Studio Tanay” u Zagrebu, te stručnost i zvanje kreativnog slikara stječe 2005. godine pod vodstvom akademskog slikara i profesora E. R. Tanaya. Po završetku tog verificiranog programa i dobitka diplome, počinje samostalno izlagati svoje radove. Do sada je imala 9 samostalnih izložbi, dvije u Petrinji, Zadru, Sisku, Popovači, Krapinskim toplicama, Malinskoj (Krk), Zagrebu i Mošćenici. Sudjelovala je na više od 40 likovnih radionica i preko 50 skupnih izložbi, pretežno humanitarnog i donacijskog karaktera. Godine 2010. zajedno sa 13 slikara prolazi na natječaju za područje SI Europe, u kategoriji tradicionalnog štafelajnog slikarstva i skupno izlaže na 1. slikarskoj izložbi ”Inter Imago New York” u MC Gallery u New Yorku.

Andreja Dujnić, ”Uz Bachove partiture”, ulje na platnu, 2011.

Stručni osvrt na njena djela, kao predgovore dosadašnjih izložbi, pisali su eminentni likovni kritičari. Osim djela svjetovnog karaktera, autorica je i sakralnih djela. Nekoliko oltarnih slika na području Sisačke biskupije donirala je kao pomoć u obnovi ratom stradalih kapelica. Njezini radovi nalaze se u mnogim galerijama i privatnim zbirkama diljem Hrvatske i u inozemstvu. Članica je HDLU Zagreb.

Kontakt: andreja.dujnic@live.com
Web site: andreja-dujnic.simplesite.com

Iz predgovora:

Andreja Dujnić: “Pokraj stare pegle”, ulje na platnu, 2014.

Opredjeljenje za realistički izraz, u situaciji kada je likovno stvaralaštvo opterećeno konfuznim pluralizmom, prilično je hrabar stav. Kod petrinjske slikarice Andreje Dujnić on je proizašao iz spontanog oduševljenja viđenim stvarnim ljepotama oblika i boja. Realistička obrada ipak ne spriječava autoricu da ispolji svoj subjektivitet, koji dolazi najviše do izražaja u ciklusu mrtvih priroda. Bez obzira radi li se o voću, voštanim svjetiljkama, staroj pegli na ugljen ili listovima papira, slikarica na svima njima ispisuje svoj imaginarni dnevnik. Djela Andreje Dujnić predstavljaju je kao vrijednu slikaricu, čiji su talent i obrazovanje polučili rezultat, koji se može označiti kao uspješno formirani slikarski profil. Jer, biti prepoznatljiv za umjetnika znači biti i prihvaćen. (Juraj Baldani, prof.)

Andreja Dujnić: “Stari most u magli”, ulje na platnu, 2016.

Slikarski izraz Andreje Dujnić vezan je uz klasičnu estetiku, s mjerom u preobrazbi motiva, od marne razrade predmetnog do interpretativnog, uvjerljivosti realističnog do inzistiranja na ugođajnosti scene. Oblikujući tradicionalne slikarske teme, Andreja je nespornu vještinu ruke primjenila i u pejsažima, vedutama, cvijeću, mrtvim prirodama, dajući uprizorenjima karakter svečanosti. Neprekidno obogaćujući realističku potku, u veličajnosti prirode i tišini interijera, dosegla je stanje dodira trenutka u trajanju zaustavljenog u opredmećenju ljepote. Odraz je to i umjetničkog talenta, koji kroz Andrejin zanos u svakom djelu otkriva nam iskre ljepote. (Stanko Špoljarić)

Andreja Dujnić: ”Pobjeda po Gospodinu”, ulje na platnu, 2009.

Višedimenzionalnost Andrejinog slikarskog sižea postignuta je drugim važnim identifikatorom njenog rada, a to je simbolika. Kompleksnost realistične obrade predmetnog svijeta složena je od forme i ideje, koja se u ovom slučaju tumači kao značenjska i narativno-simbolička poruka motiva. Motiv lubanje, knjige, violine i svijeće moralna je poruka o efemernosti osjetilnog, ispraznosti materijalnog u odnosu na duhovno. Na taj način, simboli taštine postaju simbolom prolaznosti ljudske egzistencije, podsjećajući promatrača da sve je sanja pusta, sve umišljeni raj, a ti si harfa samo, kroz koju tuži svijet. Iskreni autoričin optimizam suptilno je izražen tek svjetlošću svijeće. Komponiranjem predmeta, autorica slaže simboličke kompozicije, kako bi materijalnim ukazala na duhovne sadržaje, a koristeći mrtvu prirodu kao svoj slikarski siže, upućuje na stalnu i upornu umjetničku metaforu života. (Alma Trauber, prof.)

Andreja Dujnić, ”Lonjsko polje”, ulje na platnu, 2007.

Na Andrejinim pejzažima nema ljudi, ali su ostali njihovi tragovi. Put koji su za sobom ostavila zaprežna kola, drvena ograda za stoku, djelimično pokošena livada, čamci za ribolov. Krajolik Pokuplja, u kojemu slikarica živi, srećom još uvijek dobrim dijelom i izgleda upravo ovako, kao zaštićena slikarska tema. No, Andreja ne slika neki određeni toponim, to je krajolik njezine imaginacije, idilično mjesto koje se vidi samo zatvorenih kapaka, na razmeđi jave i sna. Slika utočište od stvarnosti, mentalnu sliku vlastitog blaženstva. Jer pejzaž, taj uvijek atraktivan slikarski žanr, uvijek više govori o onom tko ga slika, nego o onome što je naslikano. Što govori o Andreji? Po poetici srodna majstorima romantizma, i jednako melankolična, ona pokušava zalediti sliku svijeta u njegovom najčišćem stanju, iscijeliti oštećeno suglasje između ljudi i prirode, oslanjajući se na davno potisnute panteističke sile. (Slađana Bukovac)

Andreja Dujnić, ”Put u čistoći“, ulje na platnu, 2012.

Kompozicijsko rješenje motiva na slici vrlo je jasno (iznimka su neki pejzaži i motivi duhovne tematike), toliko jasno i jednostavno da ostavlja dojam tek djelića velikih kompozicija. Njeno je cvijeće, primjerice, onaj mali detalj na nekom flamanskom ili renesansnom triptihu. Detalj otrgnut cjelini kao dokaz zlatnog pravila. Njezina škola, inspirirana svakodnevicom, postupa sa svjetlom na poznati način koji se koristi još od 16. st. Svjetlo ne mora nužno padati odozgo kao dar. Izvor je smješten u samom motivu koji autorica želi naglasiti. Njezine linije nisu nesigurne, već jasne i opore, u službi su ”uljepšanog realizma”, koji se može činiti kao dopadljiva idealizacija. Otisak svega datog na slikama ove mlade autorice nije ”prekapanje” po nutrini, već je usredotočenost na vlastito osluškivanje koje ona pretače u slikarstvo, gdje za nju nema posrtanja. (Milena Žic)

Galerija