Komentar: Kako smo živjeli pod Milanom Bandićem

Krešimira Gojanović: ”Hobotnica u Zagrebu”, crtež tuš na papiru, 50×40 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Prije više od šest mjeseci (28. veljače 2021.) umro je Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba i mnogi građani Zagreba tada su doživjeli svojevrsnu ”katarzu”, i specijalno oni koji su bili bez ikakve moći, gotovo da su osjetili zlurado veselje pred smrću moćnika, koji je u našem gradu upravljao sa tisućama ljudskih života i sudbina.

Takva je ljudska priroda svagdje na svijetu, pa je takva bila i u našem gradu Zagrebu: razapeta između svjetla i tame, najprizemnijih sebičnih motiva i udaljenih, nedokučivih ideala kroz koje smo sanjali o ‘demokraciji’, a nakon svih tih snova budili smo se u realnosti provincijske feudalne kaljuže, u kojoj su i mnoge gradske ustanove funkcionirale poput nečijih privatnih feuda, u kojima su pod svojim vlastodržcima radili ušutkani i porobljeni nadničari, sretni što im sa stola njihovoga Gospodara padaju te sitne mrvice, sa kojima je Gospodar nagrađivao njihovu pokornost.

Komentar: Kako smo preživjeli zimu u Mrduši Donjoj

Krešimira Gojanović: ”Bez cenzusa u divljini”, iz ciklusa ”Život umjetnice”, tuš / akvarel na papiru, 50×40 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Jedna stara poslovica nas uči da čovjeku treba dati vlast, da bismo vidjeli od kakvog materijala je taj čovjek napravljen. I tako je bilo sa mnogim našim ministrima/icama kulture: dok nisu bili na vlasti, obično bi iskazivali golemu i rječitu brigu za umjetnike i ‘kulturne politike’, prepuni ‘revolucionarnih’ misli i citata pomodnih društvenih teoretičara, pravili su se nezavisni i objektivni, no uvijek ih je iz pozadine gurao neki stranački aparat kojemu su naši ministri/ice kulture morali biti lojalni, puno više nego toj kulturi za koju su se uvijek deklarativno i pr-ovski zalagali.

Tako nam je i ova sadašnja ministrica kulture i medija ove zime pokazala od kakvog materijala je sazdana i koliko su joj stvarno bitni hrvatski umjetnici: lijepo nas je ministrica sve procjenila prema našim zaradama, ali i prema tome koliko se dopadamo podobnim članovima njezinih raznih kulturnih vijeća, koje je ona sama izabrala da poput rimskih imperatora u areni dižu palac prema gore ili ga spuštaju prema dolje, određujući bezbrižno tko će od nas ove godine živjeti i raditi, a koga će država poput neke maćehe iz bajke o Snjeguljici, poslati da traži socijalnu pomoć. I pri tome našu ministricu i dalje ni najmanje ne zanimaju brojni sukobi interesa po nekim kulturnim vijećima na koje joj umjetnici već godinama ukazuju, pa je toga naravno bilo u izobilju i ove godine na raznim njezinim natječajima.

Komentar: o profesorima sa ALU i koliko su sami umjetnici krivi za svoje stanje?

Krešimira Gojanović, ”Sumrak bogova”, crtež tuš na papiru, 70×50 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Nakon prethodnih tekstova iz serije u nastajanju ”Život umjetnika u Hrvatskoj”, nakon što su se pobrojale neke greške trenutne ministrice kulture (link), ocjenio se odnos između hrvatskih umjetnika i hrvatskih kustosa (link), te se progovorilo i o tome gdje nestaju slike hrvatskih likovnih umjetnika (link), došlo je vrijeme i da mi umjetnici pogledamo sami sebe iznutra i naše umjetničke krugove, te da se zapitamo – koliko smo i sami krivi za ovakvo stanje u kojemu su se danas našli likovni umjetnici, od kojih su mnogi, usprkos svom vrijednom radu za hrvatsku kulturu, ostali bez svojih potpora??

Tema nije jednostavna, a potrebno je da se krene od samog početka, prema onom mjestu odakle danas izlaze brojni profesionalni umjetnici u Zagrebu, a to je zagrebačka ALU, koja već desetljećima u samostalnoj Hrvatskoj kroji sudbinu brojnih hrvatskih umjetnika, jer su mnogi njezini profesori ušli u sve strukture naše profesije, pa ne samo da rade na ALU plaćeni finim državnim plaćama, nego još tezgare i sa strane, pa su se utrpali i po savjetima raznih galerija, muzeja, u razne likovne komisije koje dodjeljuju javna sredstva za umjetničke projekte, a u prošlosti, jednako kao i u sadašnjosti, neki su se vukli i vuku se i uz političke stranke, kao svojevrsna potrčkala i politički ”komesari” raznih ministara.

Komentar: gdje nestaju slike likovnih umjetnika u Hrvatskoj?

Krešimira Gojanović, ”Veliki Meštar sviju Hulja – dvoglavi”, tuš na papiru, 40×30 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Izbori nam dolaze i političari nam ovih dana prikazuju stanje u Hrvatskoj u nekoj ‘bajkovitoj’ perspektivi, obećaju veće plaće, borbu protiv korupcije, nove zakone, specijalno je i ministrica kulture prepuna uzbuđenog oduševljenja kad priča o obnovi Zagreba u nekoj tamo budućnosti, kao da je zaboravila da joj je za njenog mandata zbog nestručne procedure i nesposobnih suradnika propalo već nekoliko obećanih zakona, a nekih koje je obećala, nije se ni primila u četiri godine mandata, napr. zakona koji bi sredio koruptivni kaos po mnogim kulturnim vijećima, kakav imamo danas.

No bitno je da je njena administracija sustavno optuživala umjetnike da premalo zarađuju zato jer su radili ”na crno” i nisu plaćali poreze i koliko god su joj likovni umjenici pokušavali dokazati da se slike danas teško prodaju i po galerijama u centru Zagreba i mnoge prodajne galerije su ili propale ili posluju sa velikim dugovima, koji se opet prebijaju preko leđa umjetnika, ništa to nije pomagalo i neosjetljiva birokracija i dalje je nastavljala tretirati umjetnike poput nekih zlonamjernih poreznih inspektora, pokušavajući iz njih izvući i zadnju kap krvi, kao što je u ovoj državi to već prije napravljeno i sa tisućama uništenih hrvatskih obrtnika, za čije tržišne probleme država također nije imala razumijevanja.

Odnos kustosa i likovnih umjetnika u Hrvatskoj – trebaju li uopće umjetnicima kustosi??

Krešimira Gojanović, ”Hod po Tamnoj strani, umjesto Lažnog svjetla”, tuš na papiru, 55×39 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Nakon što smo u prethodnom članku iznijeli probleme besplatnog rada likovnih umjetnika u Hrvatskoj po državnim galerijama i muzejima i kako je mnogim umjetnicima to sad u osnovi jako naškodilo kod njihovih umjetničkih potpora, koje nisu dobili jer nisu dovoljno zarađivali, problem moramo nastaviti razrađivati i dalje: o tome tko je sve i kako iskorištavao likovne umjetnike u Hrvatskoj i na redu su – hrvatski kustosi i likovni kritičari.

Iako među njima ima izuzetno kvalitetnih, mi ne bismo smjeli glumiti neke ”PR manekene” koji govore samo o lijepim stvarima, dok se tamna strana likovne scene potiskuje u podzemlje naših opažanja, nego baš naprotiv, treba izvući tu tamnu stranu na svjetlo, da to bude i svojevrsno upozorenje mladim umjetnicima i da oni danasa saznaju neke stvari, koje mojoj generaciji nitko nije rekao, nego smo sve morali učiti na vlastitoj koži.

Kad izađu sa svojih akademija, mladi umjetnici u velikom broju slučajeva polaze sa pretpostavkama da tu ima nekih ‘kriterija’ i ako budu vrijedno radili i trudili se, ti neki mitski ”kustosi” će ih zapaziti sa svojih povlaštenih visina i udjeliti im neku ‘milost’ besplatno odrađene izložbe ili kritiku u medijima, koja će umjetnicima donijeti nove prilike za rad, kupce njihovih djela, i sl. No stvarnost je pokazala nešto posve drugo: bez obzira da li su bili u pitanju kustosi iz državnih galerija i muzeja ili oni nezavisni na sceni, kustosi su uvijek bolje prolazili od likovnih umjetnika i bili su plaćeni za svoj rad, dok su likovni umjetnici, kraj svih drugih nameta koje su imali u svom poslu, morali još namirivati i neke pohlepne domaće kustose, od kojih su neki doslovno imali i neke tzv. ucjenjivačke, ”cosa nostra” metode prema likovnim umjetnicima!

Komentar: sve greške ministrice kulture prema hrvatskim umjetnicima i zbog čega nam nužno treba novi ministar/ica kulture

Krešimira Gojanović, ”Vrijeme tišine – kraljica od kruha i kolača”, tuš u boji na papiru, 70×50 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Kriza sa virusom COVID-19 koju je istovremeno pratila i svojevrsna ‘kriza’ sa umjetničkim potporama u režiji Ministarstva kulture pod mandatom ministrice Obuljen Koržinek, gdje brojni hrvatski umjetnici nisu dobili svoju potporu jer su premalo zarađivali, navela je i mnoge likovne umjetnike da se duboko zapitaju o smislu svega ovoga što mi danas radimo na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

Nakon nekoliko godina žestokih prosvjeda protiv ”zakona za umjetnike”, kojega je na kraju Obuljen Koržinek ipak napustila, neke ideje iz tog zakona nastavile su se vući i dalje i preslikale su se na kriterije za dodjelu umjetničkih potpora, tako što je ministrica kulture unijela podjele među umjetnike na one ”siromašnije” i one ”bogatije”, jer je podjelila dvije vrste potpora, one veće i one manje, prema kriteriju ”tko više zarađuje, ima veću potporu, a tko zaradi manje, manja mu je i potpora”. S napomenom i da ima jako puno umjetnika, koji nisu dobili nikakvu potporu, jer u 2019. nisu ništa zaradili od svog umjetničkog rada, i takvih umjetnika još uvijek puno ima i po profesionalnoj udruzi HZSU, kao i po ostalim strukovnim umjetničkim udrugama.

Komentar: treba li hrvatskim umjetnicima ovakvo Ministarstvo kulture?

K. Gojanović, Bez naziva, akril na lesonitu, 90×70 cm

Napisala: Krešimira Gojanović

Mi mnogi samostalni umjetnici sve ove godine smo čekali da dođe jednom neki ministar/ica kulture koji će uvažavati samostalne umjetnike i imati će volje i želje da se bavi našim problemima, no na žalost, to do dana današnjeg nismo dočekali! Svi oni kao da na tu funkciju dolaze samo zato da bi radili PR za svoju stranku i posve im je, sa pozicija njihovih velikih državnih plaća, svejedno što su mnogi umjetnici bez posla, iskorištavani u brojnim ustanovama, što u svojim vlastitim strukovnim udrugama u velikom broju slučajeva nemaju prostora za svoje strukovne sastanke i nemaju mehanizme zaštite na tržištu, koji će im pomoći da od raznih eksploatatora u kulturi konačno naplate svoje teško zarađene honorare.

Naši ministri/ice kulture nikad i nisu voljeli umjetnike koji im dolaze sa problemima: oni bi najsretniji bili da umjetnici od jutra do mraka samo proizvode neki Spektakl, gdje će se onda ministri kulture dolaziti fotografirati, a da ih pri tom uopće ne zanima u kakvim uvjetima su radili ti umjetnici i jesu li bili pošteno plaćeni za svoj rad. Umjetnik koji dolazi sa problemima je nešto kao ‘crna ovca’ – frustriran je i nesretan ili je ljut i spreman na pobunu, potpuno je drugačiji od onih dobro uklopljenih podobnih umjetnika, koji ministrima serviraju ”rajske prizore” uljepšane realnosti, i naši ministri uvijek su, kao neki Carevi! – najviše voljeli takve umjetnike koji su ih opuštali i zabavljali, umjesto onih umjetnika koji su od ministara kulture zahtjevali da konačno nešto počnu i raditi.

Priopćenje za javnost: tražimo ostavku ministrice kulture Obuljen Koržinek zbog ignoriranja problema na hrvatskoj likovnoj sceni i izbacivanja 11 likovnih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona

Poštovani predstavnici hrvatske kulturne javnosti,

16. rujna 2019., predstavnici HDLU Zagreb, Gojanović i Štimec bili su na sastanku sa ministricom kulture Obuljen Koržinek i tamo su ministrici ispostavljeni veliki problemi i nepravde koje se dešavaju zadnjih godina na hrvatskoj likovnoj sceni. Za neke od tih problema, kao i ministrica kulture, odgovorni su i ljudi, koje je ministrica kulture zaposlila u Ministarstvu kulture – jednog u kulturnom vijeću za vizualne umjetnosti (Tomislav Buntak) i drugog u Radnoj skupini za novi zakon o umjetnicima (Josip Zanki), obojica su usput i profesori na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i angažirani u upravi udruge HDLU iz Meštrovićevog paviljona.

Ta dva čovjeka koji rade u radnim skupinama Ministarstva kulture u mandatu Obuljen Koržinek, ujedno su u zadnje dvije godine izbacili 11 umjetnika iz Meštrovićevog paviljona, i to na način koji pomalo nalikuje metodama iz zloglasne Bijele knjige iz hrvatske prošlosti: umjetnici su izbačeni iz Meštrovićevog paviljona bez prava na obranu pred svojim kolegama, i samo zato jer su bili istovremeno članovi udruge HDLU iz Meštrovićevog  paviljona i naše nove udruge HDLU Zagreb – usprkos tome što naš hrvatski Ustav garantira građanima Hrvatske slobodu udruživanja.

Podržava li Ministarstvo kulture privatizaciju Meštrovićevog paviljona?

Napisala: Krešimira Gojanović

O problemima sa Meštrovićevim paviljonom na našem portalu već smo pisali, a sada smo u posjedu nekih novih informacija, te imamo i nova pitanja koja proističu iz tih informacija. Naime, nakon više od dva mjeseca prepiski sa raznim službenicima za informiranje, došli smo u posjed novog ugovora o zakupu Meštrovićevog paviljona, kojega je udruga HDLU sklopila sa Ministarstvom državne imovine, 18. lipnja 2018. godine za korištenje zgrade Meštrovićevog paviljona na godinu dana, temeljem odluke koju je donio bivši ministar državne imovine – ugovor je na linku (HDLU – Ministarstvo državne imovine). Prijašnji ugovor o zakupu Meštrovićevog paviljona HDLU je imao potpisan sa gradom Zagrebom od 23. 1. 2001., i taj se stari ugovor može vidjeti ovdje (HDLU-GZ ugovor). Stari ugovor između HDLU-a i grada Zagreba prestao je vrijediti 29. 6. 2016., što se može vidjeti i iz ugovora o nagodbi između HDLU-a i grada Zagreba od 2. 2. 2018. na linku: ugovor o nagodbi HDLU – ZG.

U interesu javnosti je da malo analiziramo sve ove dokumente s nekim pitanjima. Naime, prema ovome svemu što vidimo, od 29. 6. 2016. kada je HDLU-u prestao vrijediti stari ugovor sa gradom Zagrebom, do 18. 6. 2018. kada je HDLU potpisao novi ugovor sa Ministarstvom državne imovine za korištenje Meštrovićevog paviljona, oni su u toj zgradi boravili bez ugovora i dobijali su javna sredstva za projekte održane u zgradi, koju su koristili bez ugovora i pitanje je da li bi ovako nešto bilo dopušteno i drugim pravnim subjektima u Hrvatskoj – drugim udrugama, obrtnicima i vlasnicima firmi?

Preporuka za čitanje: Marina Baričević, ”Lica bez sjene – umjetnički ateljei”

Krajem 2018. u izdanju nakladnika In.Tri objavljena je knjiga istaknute povjesničarke umjetnosti, likovne kritičarke i novinarke Marine Baričević, pod nazivom ”Lica bez sjene: umjetnički ateljei”, u kojoj je autorica opisala svoje susrete i posjete ateljeima poznatih hrvatskih umjetnika (njih dvadeset i dvoje) i kroz sažete, a slikovite zapise dočarala nam i ozračje umjetničke kolonije na Voćarskoj, koja je neprekinuto djelovala stotinu godina. Knjigu svakako preporučujemo za čitanje svim ljubiteljima likovne umjetnosti, kao i mlađim generacijama umjetnika, za koje ova knjiga predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o minulim vremenima, te će zasigurno uživati u pitkom, ali i studioznom pristupu gospođe Baričević, koja je u pola stoljeća svoje karijere popratila rad brojnih domaćih umjetnika različitih generacija. Knjiga se može pronaći u domaćim knjižnicama i knjižarama.

Iz biografije autorice: Marina Baričević rođena je na Silvestrovo 1941. godine u Zagrebu. Iako startala zadnji dan u godini, uspjela je dostići mnoge rezultate, zahvaljujući urođenom genu radišnosti i zaljubljenosti u odabranu profesiju. Diči se sa preko dvadesetak monografija o likovnoj umjetnosti, kao i tekstualnom obradom pet grafičkih mapa. Potpisana je i kao scenaristica ili suradnica na TV filmovima o umjetnicima. Autorica je nebrojenih samostalnih i zajedničkih izložbi u Hrvatskoj, bivšoj državi, kao i u svijetu. Ovim publikacijskim djelom upravo obilježava pola stoljeća svog predanog života s umjetnicima.

O neplaćenim umjetnicima, prezaposlenom dekanu i nekim novim inicijativama na hrvatskoj likovnoj sceni

K. Gojanović, ”Život umjetnice – pred oluju”, kombinirana tehnika na papiru, 50×40 cm

Napisala: Krešimira Gojanović

Biti profesionalni likovni umjetnik u Hrvatskoj nije lako: počnete li se žaliti da likovni umjetnici besplatno izlažu svoja djela u državnim galerijama i muzejima gdje su svi drugi plaćeni osim njih, od portira do ravnatelja muzeja, ili da samostalni umjetnici nakon punog staža imaju premalene mirovine, začas biste mogli dobiti hrpu prigovora kako ste prezahtjevni, kako danas ljudi nemaju ni za kruh i što bi to umjetnici uopće htjeli i zašto misle da trebaju imati neke posebne privilegije??

Pokušavajući objasniti svoj težak položaj na tržištu, domaći likovni umjetnici o tome govore već više od dvadesetak godina, isprva stidljivo, sa osjećajem nelagode, možda i zbog toga jer su navikli na ogorčene reakcije nekih ljudi, koji nikako ne vole ni vidjeti, ni čuti da umjetnici traže neka svoja veća radna prava. Po inerciji stvari, ljudi su navikli da umjetnici budu veseli i nezahtjevni, da donose zabavu i spektakl, da nude privid nekog čarobnog života pod svjetlima reflektora, a kada slučajno umjetnici požele taj privid svesti u realne okvire i progovoriti o svojim stvarnim problemima na tržištu, to se često doživljava kao rušenje iluzija, pogled iza kulisa koji razbija stereotipe o ”bogom danom talentu”, s kojim posljedično dolaze slava, novac i milost vladara…

Priopćenje HDLU Zagreb: javna podrška profesoru Damiru Sokiću i studentima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu

Strukovna udruga Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb ozbiljno je zabrinuta zbog događanja ovih dana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, o kojima je javnost informirana u dva članka na portalu Telegram.hr, na poveznicama:

1. Dekan Likovne akademije potjerao je, usred ciklusa, omiljenog profesora u mirovinu. Studenti se ozbiljno bune

2. Nastavlja se show na Akademiji; i Sveučilište smatra da je omiljeni profesor nelegitimno potjeran u mirovinu, dekan se ne da

Damir Sokić

Ukratko, dekan ALU Zagreb donio je odluku da ne produži radni odnos na ALU uglednom suvremenom umjetniku i profesoru na nastavničkom odjelu, Damiru Sokiću, zbog čega su studenti napisali protesno pismo sa 61 potpisom. Studenti ALU su u velikom broju pružili podršku profesoru Sokiću, koji je još najmanje godinu dana trebao biti mentor slikarstva studentima na diplomskom i doktorskom studiju ALU, no usprkos tome ga je dekan odlučio poslati u mirovinu usred godine, a nakon što su studenti protestirali protiv te odluke, dekan ALU Zagreb ignorirao je njihove proteste, ali i proteste brojnih kolega iz struke koji su podržali profesora Sokića.

Komentar: muke po likovnom ‘klasteru’ i daljnja konfuzija oko novog Zakona o umjetničkoj djelatnosti

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona na svojim stranicama objavilo je poziv svojim članovima da dođu na tribinu, vezanu uz novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti – na poveznici.

Novi Zakon za umjetnike izrađuje Radna skupina koja se može vidjeti ovdje. Ono što većina javnosti ipak ne zna, jest to da je sam proces biranja članova Radne skupine za donošenje novog zakona, u nekim umjetničkim djelatnostima bio potpuno netransparentan. Još 2017., Ministarstvo kulture je u svojim prostorima iniciralo sastanak sa predstavnicima nekih strukovnih udruga u kulturi, ali ne i sa svim strukovnim udrugama! Neke udruge uopće nisu bile pozvane na taj prvi sastanak u Ministarstvo kulture, te do dana današnjeg, od ministrice kulture nismo dobili nikakvo objašnjenje zašto je Ministarstvo neke udruge uključilo, a neke potpuno isključilo.

Nadalje, pozvane udruge na sastanku u Ministarstvu kulture još 2017. dobile su zadatak da formiraju tzv. klastere po umjetničkim djelatnostima. Mnoge udruge bile su zbunjene tim terminom ”klaster”, koji bi više odgovarao tipu udruživanja gospodarskih subjekata koji žele udruženo nastupati na stranom, konkurentskom tržištu, kao što postoje napr. klasteri automobilske, poljoprivredne ili drvne industrije, i sl. Umjetnicima u njihovim udrugama nije bilo jasno zašto se Ministarstvo nije direktno obratilo svim do tada postojećim strukovnim udrugama u kulturi, i posebno, kako se Zakon ipak donosi za profesionalne umjetnike, glavna udruga koju je tu nešto trebalo pitati, trebala je biti Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika sa svojim članovima i djelatnicima.

A. F. Krupa: Misli iz slikareva dnevnika (izbor zabilješki)

”Nedavno preminuli ak. slikar Željko Senečić jednom je kazao da je danas nestala kultura dijaloga, da su se razgovori sveli na izmjene monologa. Misli Alfreda F. Krupe koje su pred nama oživljavaju jednu drugu, manje zahtjevnu, no u žurbi današnjice također gotovo izgubljenu komunikacijsku formu – solilokvij, u ovom slučaju u formi slikarevih dnevničkih zabilješki, koje čitatelja podsjećaju na duhovni ”carnet de croquies”, crtaći blok u kojem se nižu jednostavne studije, naprosto zato jer je neke misli i situacije vrijedno zabilježiti, otimljujući ih time zaboravu. Riječ je međutim o dvojbenoj mjeri, jer ”nikada čovjek ne može dva puta zagaziti u istu rijeku; njome teče druga voda, ali ‘drugi’ je i on“.

Obzirom na datosti ”svijeta koji je stalno u pokretu” (Burckhardt) u kojem se nalazimo, vjerujem da će ovaj izbor misli iz njegova dnevnika biti zanimljiv prvenstveno slikarevim mlađim kolegama, koji će povremeno shvatiti da stoje u istim stopama, a nama ostalima da odahnemo, uviđajući kako se nadrealna svakodnevica koju živimo, nastojeći poboljšati ovaj svijet, i na koju tako često gledamo s nevjericom, ipak eto, ne događa samo nama. (Ante Vranković, povjesničar umjetnosti)