22. 4. 2021. U sklopu programa Digitalne prilagodbe, financiranog od strane Ministarstva kulture i medija RH, HDLU Zagreb na portalu ”Zagrebački likovni umjetnici” predstavlja osmu u nizu, virtualnu prezentaciju umjetnica Darije Žilić i Krešimire Gojanović, pod nazivom ”Ilustrirane pjesme Darije Žilić”.
Biografije autorica
Darija Žilić
Darija Žilić i Krešimira Gojanović upoznale su se ranih devedesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu na Ženskim studijima, te su posjećivale razne pjesničke tribine u gradu i družile se u Klubu net kulture Mama. Od tada su nastavile aktivno djelovati svaka na svom umjetničkom području, a ove godine su odlučile pokrenuti zajednički projekt ”Književno-likovne suradnje”, kroz koji žele u prvim fazama projekta povezati poeziju i likovnu umjetnost, te razviti zanimljive suradnje između hrvatskih pjesnika/ica i slikara/ica.
Darija Žilić rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomski rad “Beckettovi likovi i njihovo mjesto u diskursu” obranila je 1997. godine. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te je pisala temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu. Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunkt.hr, Prosvjeta, časopis Agon). Pjesme su joj prevođene na italijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavila je 14 knjiga.
Također je i dobitnica nekih od najznačajnijih priznanja. Između ostalog nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu ”Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini), nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku ”Pleši, Modesty, pleši”). Dobitnica je nagrade HTUP-a za razvijanje hrvatsko-turskih odnosa 2019., dobitnica nagrade Orpheus za poeziju na međunarodnom festivalu u Plovdivu. Gostovala je na brojnim pjesničkim festivalima i na panelima (Turska, Slovačka, Francuska, Bugarska, Njemačka, SAD, Iran, zemlje tzv. regije: Makedonija, Crna Gora, BIH, Slovenija).
Kontakt: amudarija@gmail.com
Krešimira Gojanović
Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milanu Eriču, te je obranila magistarski rad pod nazivom ”Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima”. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 1997., bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb. Izlagala je na 50 samostalnih izložbi i preko 100 skupnih žiriranih u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, a radovi joj se nalaze u fundusima više domaćih galerija i muzeja.
Osim slikarstvom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom strukovnih i kreativnih radionica za djecu i odrasle. Djeluje i kao nezavisna kustosica od 2007. godine, organizira likovne izložbe, piše likovne kritike i predgovore izložbama svojih kolega, te iza sebe ima 50-ak važnijih kustoskih projekata. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala ”Zagrebački likovni umjetnici”, namijenjenog neprofitnoj promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske.
Kontakt: kresimirag@hotmail.com
Ilustrirana poezija Darije Žilić
(poezija: Darija Žilić, ilustracije: Krešimira Gojanović)
K. Gojanović, ”Vrijeme tišine”, tuš u boji na papiru, 40×30 cm
Odluke
Kako je zimi na moru, kad studen još
Nije olabavila, kad orgulje se tresu unutar katedrale,
A ribe koprcaju na obalama posutim snijegom.
Ako treba odlučiti, što ćeš reći: dijete ili žena,
Početak ili zavlačenje. Pokret ili stoj na glavi.
Kad se sretnu dva vodena znaka, tada nema
Premišljanja. Kozmos je samo voda koja se uzdiže
I pjeni, a od vjetrova nastaju kozmogonije.
U romanima postoji samo ljubav, prostora nema.
Samo skele, nacrti, samo blaga apstrakcija.
Prepreke, zmajevi, svakojaka čuda. Na kraju,
Ipak sve će biti čvrsto kao zavjet žene
dalekom božanstvu.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Snatrenje”, tuš na papiru, 25×27 cm
U riječkoj luci
I, što si mislila? Da je more, samo po sebi, ljekovito?
Da će te omamiti? Nisi primijetila da njegov miris
gutaju austrougarski svodovi i da su već odavno nestali
zvukovi Parafa. Riječani raskopčavaju košulje, kao da
žele potrčati u more, kao da se nemaju gdje sakriti.
Ne rade mallovi ni butici, ostaju samo klupe u luci.
Rastegni se na jednoj od njih, skini džemper koji je
još prepun snijega. Zamisli da sad agava cvjeta, da
trčiš za loptom, nudiš starce čokoladom. Ako uspiješ,
padat će naranče s Hvara. Vidi, s broda već dolaze
sanduci puni slijepih putnika.
Navečer, na Sušaku, dok budeš pjevala i čitala, onako
prikriveno, pričaj o svemu. Spomeni i tijelo i ljubav
i muškarca čovjeku s pivom, smiješnoj umjetnici,
dugokosom aktivistu. Što si mislila? Nisam ništa mislila.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Rasplesana”, tuš u boji na papiru, 30×20 cm
Pleši, Modesty, pleši
Pleši, Modesty, pleši,
iza tebe su godine ružičastog logora
duge, osamljene šetnje preko rubova grada
i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.
Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja
dalekozor i sredstvo koje briše
svako suvišno sjećanje na putu.
U sjenci agave koja raste na brodu
u dugim noćima na otvorenom, osluškuj
kako gube se zvukovi svijeta.
Našla si ljubav svog života
i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju
na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Iščekivanje”, tuš / akvarel na papiru, 25×17 cm
Prvi dan apokalipse
Preživjeli smo prvi dan apokalipse.
Netko je odveo bolesnog psa u šetnju,
Netko je autom prevezao namirnice,
Netko je motrio igru na ekranu,
A netko treći slagao je police.
Tisuće knjiga stat će u ormare,
One će govoriti o bolesti svijeta,
Dok ljubav će kao oblik najvećeg
Obožavanja visjeti na zidu kao
Uspavana freska, kao dodir u zraku
Bića koje ne nestaje.
Strašan dan je prošao, ostavio je
Kosu u vrtu, da njome ljeti režemo
Suvišne riječi u oblim i toplim
Rečenicama.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Odvažna”, tuš / akvarel na papiru, 25×17 cm
Drugi dan apokalipse
U drugom danu kraja svijeta,
Letjela sam na biciklu kao
Stamena jahačica u obliku
Aerosola, lebdeća pirueta
Koja raspršuje strahove
Utisnute u kožu enzima,
I očekuje poziv koji će je
Prenijeti u atmosferu iznad
Šupljikavih spilja, u kojima
Se napokon kao plodna žena
Ostvaruje.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Slojevita”, tuš na papiru, 25×14 cm
Bijela kraljica
Došla je sedma godina i ona je konačno
Raščistila s imaginarnom ljubavlju.
Ona ponovo, kao nekad, provodi jutra
pred ekranom na kojem se nižu
Slike: nisu osunčane, nema mora niti
Sjajila, niti mornara i onog ushita koji se
Pojavi kad umorni putnici shvate da i more
Ima svoj kraj. Nakon dvije, tri pjesme,
Ona se, kao nekad, baca u veliki krevet
I vodi ljubav s novom, nestvarnom ljubavi:
Uzdiše, preokreće se, kao da zimski vjetar
Ulazi u nju i oplođuje ju snagom zmije u
Davnom mitu, koja je zavela djevojku i
Ostavila je samu nasred puta, punu želje.
Kasnije, predvečer, kad snijeg bude padao
S krovova, ona će biti sama i mirna,
Kao bijela kraljica usred ugasle divljine.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Zvjezdana”, tuš / akvarel na papiru, 30×20 cm
Autoerotika
Neke prijateljice kažu – samo muškarci…
mogu dotaknuti sebe, njihov je organ
vani, nudi se svijetu, a naš, naš je
udubljen, stvoren samo da bude ispunjen,
i zato čemu ga dodirivati, čemu tražiti tajne,
one nisu date da ih znamo…
Ja im odgovaram da su u krivu, jer do
prvog vrhunca, htjele to priznati ili ne,
žena ipak najčešće dođe posve sama.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Rotiranje”, tuš / akvarel na papiru, 40×27 cm
Novi svijet
Novi svijet postavlja granice,
Dijete ih ne poznaje.
Ono viče i ubija vojnike na ekranu,
Baca bombe i trči po pustinji, kao
Vješti igrač virtualnog planeta.
Ako se uključimo u igru, možemo
I mi nestati u zamišljenom pijesku
Od stisnutih piksela, ti se možeš
Sakriti u mom nebu, ja mogu biti jezgra
Tvog bića, koja se ne odvaja.
Sve je napokon jedinstvo. Cjelina.
Čak ni gumeni metci u igri jednog
Dječaka nisu opasnost, ni agresija.
Krikovi se samo prespajaju,
Dodiri umnožavaju, sve je jedno
Sada u kojem smo mogući reptili,
Djeca na početku životne sudbine.
U igri koja nije izgubljena, samo se
Sakrila u drugo biće, bez brige.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Čistoća (Kupačica)”, tuš na papiru, 30×21 cm
Čistoća
U kanale nekad prljavog grada
Vraćaju se izgubljene životinje,
U vodi, mogu se jasno vidjeti
Životi rijeke koja se pročišćuje.
U svijetu transakcija, prekinuo
Se fluks kapitala, sad samo novac
Kao mrtva riba, po površini teče
Pluta, kao da ga nikad nije ni bilo.
U lađama sjevernog grada haringe,
U tvom vrtu smokva raste i diše.
Budim se od zrake najjačeg sunca,
Gosti kafića po ulici više ne prolaze,
Trava nakon krošnje miriše kao da
ljetna omara je, pripremam zapis,
Ispunjavam tablice, udišem, snatrim,
Čežnja se o moje grudi pritišće, i dan
Prolazi, kao da ga nikad nije ni bilo.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Začudnost”, tuš / akvarel na papiru, 40×30 cm
Krevet od džema
Kako voljeti sebe kad pojela
sam danas previše kolača,
kad o Kafki pisala sam bolje
prije točno osam godina,
a ljubila se vještije prije dvije.
A sad, sad bojim se tijela, seksa,
strasti, lako preokrećem teme,
okrećem glavu i ne gledam u oči.
Imam špangice u kosi, uvijek
u suknji, duge, divlje kose,
šetam sa psom bez auta, auto
i erotična u romanu o ruži
i mimozi koja slabo poznaje
Bacha i virmane, a tumači
idealizam njemački na engleskom
jeziku i govori toplo kao muzička
kutija. To sam ja, kažem laku
noć svima, dam pusu mami,
tati, bratu, pa odem u ružičastu
sobu, na tepih, u krevet od džema.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Strujanja”, tuš / flomaster na papiru, 30×41 cm
Početak
Uzaludni junaci stoje na ruševinama,
pokazuju utočišta,
u bivšoj tvornici performans života,
u starom kinu predavanja o revoluciji,
u učionici plenumi, na cesti prosvjedi.
Svijet uvijek ima svoj početak:
slabo vidljivo mjesto prezrene emocije.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Svitanja”, tuš na papiru, 40×30 cm
Flash / zapis s terace
Na teraci, u praskozorje, samo
Flash i dim cigarete, otkucaj bila,
Mračni ručnici se rasvjetljavaju,
I modrina snažnog neba, nije tu,
Još uvijek je samo zora bez boje,
Sjaj blistavog dana se tek sluti,
Razbacani bijeli čarševi, i slike
Broda u luci koja se ne vidi s vrha
Te uzvisine na kojoj se čeka pomak,
Novo buđenje svijeta usred Mediterana.
I flash, okom hvatam trak srebrne kose,
I vidim grad u uskom, kaldrmskom obliku,
I smrt pjesnika u jednoj kali, i dolazak mačke
Koja čeka riblju smrtnu kob, i izlazak iz more,
Kad razlila se već tinta bez boli, i kost
Na nozi, otekline, nabubrela tijela osunčana,
Nešto kao flesh, ispod suhih pločnika, i miris
Ljeta koje se nikad ovdje, na otočkom brijegu
Nije ohladilo do nestajanja.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Ljubavnici”, tuš u boji na papiru, 40×30 cm
Žudnja
Plahte kao mali brodovi,
Nose trag jabuke i krvi,
Okrugle mrlje nečistoće
Koja se spušta do ruba
Stola. Na njemu kompjuter.
Tipkovnica koja vrluda,
Slova koja nedostaju,
Riječi koje je nemoguće
Saviti u jedan odlomak.
Svuda samo žudnja.
Da se zabije usna u meki
Poplun, da se noge skrase
Ispod lanjske spavaćice, a
Ruke da krenu nečije ispod
Modrog madraca u samo dno
Crvene tekućine.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Utjeha”, tuš na papiru, 30×20 cm
Spora duša
Književnost je tek utvara i utjeha za spore duše koje
zaboravile su brzo trčati i nabaviti osobnog bankara.
Skoro sam se prepala kad si se skinuo. Meni je knjiga
o holokaustu bliža od tijela golog muškarca.
Trebala bih živjeti na otoku, gdje radni dan se razlikuje
od neradnog samo po tri bicikla više na ulici.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Mjesečina”, crtež tuš na papiru, 30×20 cm
Mjesec
Gledala sam mjesec i na njega
sam se iskalila – zbog mjesečnice
on je kriv, kad je pun isto, a kad
je crven, onda je i ubojica…
Sve to morao je trpjeti jer sam ja
kao žena povezana sa njim, a ne
sa suncem, koje mi, kažu,
simbolički ne pripada.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Skrivena”, tuš na papiru, 20×21 cm
Smijeh s kukcima
Neke se žene rađaju i umiru
pogrbljene, zgrčene, presavijene –
to su valjda ostaci iz praživota,
to su valjda darovi pramajki
koje danima brale su kupine
i bojale su se gledati gore,
prema najvećem plodu;
zato im je čitav život bio, ostao
smijeh sa kukcima u nekim
dobro sakrivenim zemunicama.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Titanka”, kombinirana tehnika na papiru, 40×30 cm
Svanuće
nisam ničija žena i ne okrećem se,
u malu kutiju stavila sam tri velika straha
koji su nalik velikim naušnicama od srebra.
pjesme koje sam posvetila onom koji me ne voli
stavila sam u veliki fajl, da ondje čeka uredničku ruku.
prije tri dana pala sam s bicikla, odletjela i u zraku uhvatila
mandarinu. sada ležim i čekam svanuće u kojem ništa neće
boljeti – ni ruka, niti srce, niti velika kugla prošarana zlatnim
nitima. svanuće u kojem obuvam smeđe cipele i krećem prema
vratima iza kojih nema ničeg, osim radnog stola.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Šišmiš”, tuš na papiru, 30×20 cm
Prije spavanja
Prije spavanja neću brojati,
napravit ću inventuru prošlog
dana – koliko nedostaje čokolada,
jesam li prešla preko crvenog,
slijedi li konverzija u tri ujutro,
neki bijeg od manihejstva i pitanje;
hoće li doći čovjek iz ormara
i leći kraj mene ili tek šišmiš
i zapetljati se u moju kosu?
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Doba nevinosti”, tuš / akvarel na papiru, 30×21 cm
Doba nevinosti
Curice pišu pjesme pune sunca,
mora, gorja, pa ih čitaju susjedima,
a svi im plješću, hvale ih, čipkasto
ih pozdravljaju, kako su pametne,
kako vješto oblikuju, kako imaju dara
i smisla, a onda kad prođe vrijeme
puberteta, otići će gosti iz salona,
nitko više neće pljeskati jer poezija
je svima herzig, svima je draga,
samo dok traje doba nevinosti,
dok jede se griz i bijela čokolada…
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Ogoljena”, tuš / akvarel na papiru, 30×20 cm
Gola i svezana
Modesty, popij malo željeza i tabletu za smirenje.
Japanese actor dolazi uskoro i moraš biti
gola i svezana na krevetu od čelika.
Tvoj stil je nepodnošljiv, draga.
Naručuješ danima jagode i šampanjce,
otkazuješ susret točno dvije minute prije.
Krive su mjesečeve mijene, veliki Drugi
ili efekt zrcala. Srećom, dolazi taj tip s
bičem, moderni flagelant.
Svojim macho mačem rastrgat će ti haljinu,
odvezati te i otjerati duhove katoličanstva.
Slike svetaca okrenut će ka zidu.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”U plavetnilu”, tuš / akvarel na papiru, 30×40 cm
Dah
Udahni i pusti neka sjenke inja i gomolja
prospu se i rastvore tvoje unutrašnje vrtove
A srce, koje godinama je skupljalo gorčinu,
neka se odmori pod blagim dodirom
nečije smirene ruke.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Čežnje”, tuš na papiru, 30×20 cm
Nemoj me voditi na ručak
Nemoj me voditi na ručak. Što ako na
jelovniku bude riba? Njene kosti taložit
će se u grlu i padati dolje svaki put kad
čizmicom smeđe boje pređem tvojim
koljenima, ispod stola.
Nemoj me voditi na ručak, jer tko će
izdržati predjelo od srdele, glavno jelo
od prstaca, šnitu voćnog kolača
i još jednu kavu prije polaska. Tko će
podnijeti nužnu odmjerenost pokreta,
sav taj pribor i prigušene riječi
o putovanjima koja se neće dogoditi?
Ne, nemoj me voditi na ručak,
naručimo samo – ti rakiju, ja kavu,
i krenimo odmah, pješke do rijeke
da ondje, na mjestu gdje nema ljudi,
pričamo mašući rukama, onako kao
što labudovi mašu krilima, nakon
ribljeg objeda.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Sukuba”, tuš na papiru, 25×18 cm
Sukuba
Možeš zatvoriti prozor,
staviti križ na vrata,
ili luk ispod praga,
opasati se užem.
staviti komoštru,
nacrtati šapu.
Možeš, neće ti pomoći;
doći ću ja, mačka s pet nogu,
razvratna sukuba,
ogrepst ću te,
ti ćeš biti dole, ja gore,
ljubav među nama.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Ekstatično”, tuš u boji na papiru, 30×20 cm
Pred putovanje
Pred spavanje, moj plišani medvjed
šalje pozdrave prijatelju u susjednu zemlju.
Umjetnice su opet gole i same,
a laptopi, ispod plahti, nose ljubav
u čistom elektroničkom obliku.
Hajde, oprosti mi, zanesena sam od svih
imena koja si mi dao. Oko kreveta nisu ruže,
već ljuske od jaja. Aparati su užareni, a
bojler će, znam to, eksplodirati.
/D. Žilić/
K. Gojanović, ”Letač”, tuš / akvarel na papiru, 30×20 cm
Ptice
Tata dobro poznaje ptice,
priča kako grlice grade slaba
gnijezda, od svega nekoliko
vlati, kažem – one su mi bliske,
ja gradim kolibe od slabog pruća,
da što kraće traju, da je bijeg blizu…
Onda na balkonu, tata i ja
sjećamo se goluba, posve bijelog,
koji izgubio se u pomrčini Sunca,
pa je posve slijep, sve do smrti,
bio naš prijatelj…
/D. Žilić/
Kontakt autorica:
Darija Žilić
Krešimira Gojanović
Copyright(c) Darija Žilić, Krešimira Gojanović
Virtualna prezentacija Žilić / Gojanović – ”Ilustrirane pjesme Darije Žilić” realizirani su sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, u sklopu programa Digitalne prilagodbe kulturnih sadržaja.
22. 4. 2021.
Ostale Digitalne prilagodbe iz ovog projekta možete pogledati ovdje.
Zagrebački likovni umjetnici 