Dijana I. Sesartić

Razgovor vodila: Krešimira Gojanović

Dijana Iva Sesartić rođena je u Zagrebu 1966. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studirala je na likovnim akademijama u Sarajevu, Pragu i Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stanka Jančića. Studijski je boravila u Stuttgartu, Rimu i Firenzi. Autorica je niza skulptura u javnim prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih su neki u Splitu i bližoj okolici. Izlaže samostalno od 1996. godine, te sudjeluje na brojnim skupnim, tematskim i žiriranim izložbama i likovnim simpozijima ( domaćim i međunarodnim ). Članica je HDLU–a od 1996. god., članica HULU-a Split od 1998. god., u statusu HZSU od 2011. god., te članica Matice Hrvatske od 2009. Živi i radi u Solinu.

Dijana Iva Sesartić: Žena s ribom

Dijana, u svojoj bogatoj kiparskoj karijeri dosta si se bavila spomeničkom skulpturom, pa nam navedi neka svoja dosadašnja značajna ostvarenja – gdje su sve postavljene tvoje skulpture ?

– Od prvih dana nakon diplome na ALU Zagreb, imala sam prilike susresti se sa svom zahtjevnošću javne i spomeničke skulpture. Odmah nakon diplome otišla sam na otok Hvar, jedan likovni susret kiparica i tamo isklesala skulpturu Žena s ribom.

I danas mi je to kao prvorođenče, jako draga skulptura, u javnom prostoru parkića nasuprot škole malog otočkog mjesta Sućurja, koja tamo suživi u pravom smislu te riječi. Kasnije su se redali – baš nekako mojim unutarnjim interesom kroz rad u mom ateljeu – portreti, biste, poprsja, figuracije….

Dijana Iva Sesartić: svečanost otkrivanja biste Marka Marulića

To su bile direktne narudžbe od institucija i ljudi koje su znali što radim i kako radim i željeli su imati moj kiparski rad. Neke su naručivali gradovi, a neke sam iz svog interesa samozatajno radila u ateljeu, pa bi dohvatile spletom okolnosti i svoje mjesto u javnom prostoru. To se dogodilo s brojnim bistama i poprsjima, koje sam zapravo stvarala u svom intimnom kiparskom radu, kao velika zaljubljenica ljudskog lica.

To su recimo: poprsje nadbiskupa Frane Franića u Rimu i njegovim rodnim Kaštelima, bista Marko Marulić u gradskoj knjižnici M. M. Split, koja dočekuje sve ljubitelje knjige i pisane riječi na samom ulazu, kao i u biblioteci nadbiskupskog sjemeništa Split, poprsje prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u Solinu i Tribunju, bista maestra Stipišića Delmate, poglavarstvo grada Solina…..neki su izvedeni i još samozatajno čekaju svoja dogovorena mjesta, ali uskoro će baš njih 74 ugledati svoj javni nastup na izložbi koju spremam, kao presjek dvadeset godina kiparskog rada. Anđeo Rafael u Vranjicu kod Solina posebna je javna skulptura, koja tako burno i snažno živi u sredini u kojoj je postavljena. Obilaze je tek vjenčani parovi i dodiruju ribicu u njenoj ruci, oblače je navijači Hajduka, maskiraju je maškare svake godine. Zar to nije njen pravi život ?

Dijana Iva Sesartić: Sv. Nikola

U Sućurju sam napravila i velikog sveca, zaštitnika pomoraca i ribara, putnika i namjernika, Sv. Nikolu, koji na staroj pumpureli diže ruku na blagoslov onih koji su sretno uplovili u luku i onih koji su tek krenuli na plovidbu. Portalne vratnice koje sam radila za crkvu Gospe Lurdske u Bijelom Viru kod Metkovića, moja su posebna posveta. …..Kameni monoliti ( četiri ), posvećeni antičkim elementima u novom urbanom naselju u Solinu, kao i na gradskoj plaži u Dugom Ratu, najnovija kamena skulptura Sv. Dujma, koju je grad Split dobio nakon 1500 godina, plaketa Fabjana Kaliterne za najzaslužnijeg sportaša godine, kojeg proglašava savez Športa grada Splita, Sv. Eustahije za Lovačko društvo Splitsko – dalmatinske županije, Sv. Liberan u crkvi na Mejašima, Split, Gospa kraljica mučenika, Solin….

/ op. ur.: više Dijaninih djela možete vidjeti i na njenim stranicama, na adresi: http://pictify.com/user/divase /

Nedavno ste imali smjenu upravnih tijela u HULU Split, splitskom udruženju likovnih umjetnika i ti si postala predsjednicom Nadzornog odbora HULU Split, a prije toga si bila njihova dugogodišnja članica, te si i dugogodišnja članica HDLU-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Kako danas vidiš probleme profesionalnih likovnih umjetnika u Hrvatskoj i na što bi se trebale fokusirati već postojeće strukovne likovne udruge ?

Dijana Iva Sesartić: Venus

– Ono bitno što doista mislim da trebamo učiniti i uložiti sve napore u budućnosti, jest da unutar naših likovnih disciplina posložimo do kraja svoja osnovna strukovna prava i integritet svake pojedine – pod tim mislim recimo, da kipari prije svega moraju imati svoje strukovno tijelo i instrumente kojima bi mogli djelovati u društvu, od one osnovne egzistencijalne potrebe, pa sve do onih društvenih.

Zapeli smo u zakonu i pravima kada se stvarala nova država i previše je toga ostalo na pola, nedorečenog i u nemogućim uvjetima i su-odnosima. Zato nisu do kraja posložena ni osnovna prava unutar statusa likovnih samostalnih umjetnika. Likovne udruge bi se morale sasvim okrenuti svojim članovima i djelovati prema strukturama vlasti i prava, te iznaći najbolja rješenja kako bi doista pomogle i poboljšale status umjetnika u svakodnevnom životu i njihovom radu. Dug je to proces i vrlo kompleksan rad , ali netko ga treba započeti. Ne možemo u svom radu visiti ko vječni ilegalci i oni koji su na cesti ko prosjaci.

Dakle strukovne udruge trebaju biti pokretači novog, boljeg, pravednijeg i humanijeg ustroja umjetnika u sve društvene strukture. To se može, laganim koracima i dobro pripremljenim idejama i vizijama. Više je neizdrživo da je samo maloj skupini dobro, a svi ostali grcaju u teškim uvjetima života i rada. Ja vidim bolje i pravednije vrijeme i kvalitetne ljude koji to mogu posložiti i nositi. I radujem se tome.

Ovih dana pratili smo aferu oko natječaja za Tuđmanov spomenik u Kninu, dala si intervju za Hrvatski tjednik, i portalu hop.hr, koji se može pročitati na linku. Na tom natječaju, po svemu sudeći, bila si jedina žena na natječaju, te si imala i neke primjedbe na različite nepravilnosti u samom natječajnom postupku. Možeš li nam reći nešto više o tome ?

Spomenik Franje Tuđmana postavljen na Kninskoj tvrđavi, rad ak. kip. Mire Vuce

– Ne znam još uvijek jesam li bila jedina žena, ima nas kiparica, no to nije uopće važno. Napisala sam puno toga i unutar natječaja poradi mnogih nepravilnosti, ali sada kad je sve prošlo, ostaje mi jedan rezime u glavi koji mi je bistriji za ovaj vremenski odmak i tu mogućnost da sam uspjela sagledati i vidjeti rezultate tog natječaja ( mislim pritom na nagrađene radove i izveden prvonagrađeni kiparski rad ).

Prvo što sada sigurno znam i mislim je da uopće ne treba secirati, niti kritizirati kiparski rad mog kolege Mira Vuce. To je kiparski rad kipara, koji je svoju likovnost, poetiku unutar kiparskog i likovnog korpusa hrvatske umjetnosti sagradio i izgradio na sasvim legitimnom pravu svog unutarnjeg izbora i svojih sposobnosti. Nitko iz komisije ne može reći da taj put i tu likovnost nije poznavao do njenih najsitnijih detalja. Figuru dr. Franje Tuđmana napravio je što je najbolje tog trena mogao i znao, uz sve dane mu ne-uvjete ovog natječaja.

Dijana Iva Sesartić: Poprsje Franje Tuđmana u Solinu

Ono najproblematičnije i nedopustivo unutar tog natječaja je bila ta sprega politike i vlasti sa strukovnim tijelom, za koje mislim da bi što prije trebalo izgubiti svoj kredibilitet u ovakvom sastavu i formi. Zašto ? Da kipari imaju svoju strukovnu udrugu i pravila i osnove funkcioniranja i ponašanja, da imaju svoj integritet, nitko im ne bi mogao naručiti takav spomenik za tako malo vremena i na takav način.

Da smo kao kipari imali malo kolegijalnosti i zajedništva, jedinstva, svi smo na ovakav pritisak vlasti i naručioca trebali ustuknuti i reći NE. Zašto ne ? Zato jer bi nam kao strukovnoj udruzi bilo jedino važno natječaju isporučiti kvalitetan kiparski rad i postaviti ga u javni prostor za baštinu budućim generacijama na ponos i dostojanstvo. A onda ne bi bilo ni namještanja, ni podmetanja loših kipara.

Evo i sam kolega Vuco je u jednom trenu zavapio, rekavši: ” Za ovakav spomenik treba najmanje šest mjeseci, a ja imam još tri dana…” Vjerujem da nije imao ni puno više u samom radu na modelaciji, jer trebalo se lijevati u broncu. Dakle, samo se u ovom primjeru na najdrastičniji način pokazala višedesetljetna kriva praksa unutar natječaja, u kojima uopće nije bilo najvažnije dobiti kvalitetno i dobro kiparsko rješenje i javni spomenik, već sve ono drugo, o čemu više najradije ne bih pisala. To moramo promijeniti, ovaj natječaj nam je to jasno pokazao. Imamo još dovoljno kvalitetnih i sposobnih ljudi koji to mogu mijenjati i sprovesti u djelo, na dobrobit samo kvalitetnog i vrsnog kiparstva. Mislim da smo dužni to ispraviti i posložiti uvjete za jedno bolje i kvalitetnije vrijeme hrvatskog kiparstva.

Da li je kiparstvo u nas još uvijek ” muški ” posao, odnosno, zašto općenito na tim našim velikim natječajima, vezanim uz važne nacionalne teme, pristupa jako malo akademskih kiparica, te misliš li da bi to trebalo mijenjati, i kako ?

Dijana Iva Sesartić: Getsemanska ura

Ne razmišljam o kiparstvu kao muškoj disciplini likovnosti, ali u praksi nam i ne daju da bude drugačije. Znam da je fizički kiparstvo doista zahtjevno, pa kada se radi o javnim skulpturama i monumentalnim radovima, tu doista treba imati veliki talent i puno iskustva za sagledati cjelinu. Ima mojih kolega kipara koji prostor kiparski ne sagledavaju sveobuhvatno, često to vidim u plošnosti njihovih uradaka, koncentraciji na detalj, dok cjelina u snazi ne postoji.

Žena je nekako sklona detaljima, ali ima kvalitetu da brže uoči bitno i to velikom snagom likovnosti izrazi. U ljudskoj povijesti i sadašnjosti bilo je i ima jako puno vrsnih i uspješnih kiparica, kojima niti jedan kipar ne može uzeti mjesto. To je tema za sebe, sigurno puno kompleksnija i studioznija, a kojom se pomalo bavim u svojim spisima i proučavanjima, jednom će vjerujem ugledati u pisanom obliku svjetlo dana. Kako neke ustaljene tabue mijenjati ? Pa mislim, najvrijednije je direktnim očitovanjem u svim mogućim oblicima znanja i sposobnosti unutar same prakse.

Nedavno si imala izložbu svojih djela u Sloveniji, dosta uspješnu i lijepo popraćenu u medijima. Gdje i što si sve izložila i kakva su ti bila iskustva sa kolegama u Sloveniji ?

Sa otvorenja izložbe Dijane Ive Sesartić u Galeriji Krka, Novo Mesto, Slovenija

Ovo nije prvi puta da sam izlagala i surađivala sa kolegama u Sloveniji. Poziv za izložbu u galeriji Krka, Novo Mesto, došao je nakon godinu dana moje ranije izložbe u galeriji Radman, Kranjska Gora. Za galeriju Krka, koja plijeni svojim specifičnim prostorom, a koji sam okarakterizirala kao rapsodiju svjetlosti, konceptualno sam posložila jedan kiparski likovni opus, koji me zanima i na kojem radim već dugo vremena. Radi se o spoju tijela, pokreta i svega onoga što nas veže za prirodu i njenu ljekovitost koja nam je darovana. To je pomalo spoj svih znanosti i tehnika koje vežu ljudsko zdravlje sa prirodom samom.

Koristila sam jedan materijal kojem sam posvećena od davnih studentskih dana, pocinčanoj i aluminijskoj mreži. U prostoru ga doživljavam kao 3D crtež, sa mogućnošću autohtone projekcije vlastite unutarnje anatomije. Nešto što me vuče u gotovo ” laboratorijska ” proučavanja svim mogućnosti i datosti. Meni jako zanimljivo i inspirativno.

Dijana Iva Sesartić: Ljeto, dio triptiha, pocinčana mreža

Prilagodila sam sve konceptualno i izvela 24 instalacija skulpturalnih, sa dodatnim video uratkom. Svemu sam pridodala idejne crteže i kroki skice koje su nastale u procesu rada i promišljanja, te četiri rada u kiparskim materijalima ( drvu, gipsu, bronci i aluminiju ), koja su preteča ovom cijelom promišljanju i susretu sa idejom. U predivan prostor galerije savršeno se sve uklopilo.

Izložba je ostala tri mjeseca u galeriji, zapravo još traje i može se vidjeti do 4. rujna. Kolege s kojima sam surađivala na vrlo su visokoj i profesionalnoj razini u svemu, posebno likovna kritičarka i povjesničarka umjetnosti Monika Ivančić Fajfar, koja je već surađivala sa velikim brojem naših hrvatskih umjetnika. Doista je posebno zadovoljstvo surađivati s njima.

Što bi danas poručila mladim umjetnicima koji tek izlaze sa svojih akademija, obzirom da si puno toga već vidjela i proživjela na domaćoj likovnoj sceni ?

– Prvo ja ih jako poštujem kao mladost i budućnost naše struke. Oni moraju utabati svoj vlastiti mukotrpan put u umjetnosti. Ja znam koliko je težak i mučan. Ali gdje god imam priliku i sretnem ih, popričam s njima o njihovom radu i znam im reći malu tajnu koju su meni moji profesori dali, kada sam krenula sa Akademije. Samo ustrajan rad i iskren odnos prema sebi i tom radu, donose plodove koji nas ne mogu i neće izdati.

I za kraj, tvoji budući planovi – što nam novo pripremaš u svom ateljeu ?

Planova je uvijek previše u odnosu na vrijeme koje imam na raspolaganju. Sada radim na zaokruživanju portretnog opusa, imam nekoliko poprsja i bisti koje privodim kraju, kako u modelaciji, tako i u lijevanju.

Uskoro radim u ljevaonici bronce na izradi jednog važnog kiparskog rada i spremam rad za Splitski salon. Stižu i neke dogovorene izložbe i projekti, koje kao kiparica učestalo pratim i na kojima sudjelujem. Ponovo se vraćam kamenu u nekoliko zacrtanih skulptura.

***

Kontakt autorice za sve one koji su zainteresirani za njen kiparski rad: dijana.iva.sesartic@email.t-com.hr

 

Copyright (c) Dijana Iva Sesartić