Hrvoje Kovačević
Hrvoje Kovačević rođen je 1966. u Požegi, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Zagrebu je diplomirao arhitekturu, bavio se karikaturom, animiranim filmom i marketingom, a od 2002. profesionalni je pisac. Trenutno je predsjednik Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Piše prozu i dramske tekstove, više za djecu, nego za odrasle, surađuje s radiom, televizijom i tiskovinama, lokalnim i nacionalnim. U bogatom opusu od tridesetak samostalno objavljenih djela, šest drama i pedesetak priča u periodici, ističe se četrnaest knjiga za djecu čiji naslovi počinju s riječju tajna (dvanaest romana i dvije zbirka priča). Uz to je napisao i šest kriminalističkih romana za odrasle u kojima inspektor Robert Vidmar i policajac u zajednici Mladen Crnković rješavaju slučajeve složenih ubojstava u Požegi. Za Tajnu Crne kutije dobio je nagradu Grigor Vitez, drama za odrasle Profesionalna deformacija nagrađena mu je Sferom, s četiri romana i jednom slikovnicom zastupljen je u školskoj lektiri.
Hrvoje, napisao si novu knjigu pod nazivom ”Ministar u jezeru” – možeš li nam ukratko reći o čemu se u knjizi radi tako da nam zagolicaš maštu, a opet da ne otkriješ previše, jer pretpostavljam da se radi o trileru?
– Zaplet počinje ubojstvom ministra zdravstva, koji je iz neobjašnjivog razloga posve sam usred noći stigao u šumarak na južnoj obali Jaruna. Glavni je junak novinar lokalne televizijske postaje, uvjeren je da s istragom nema nikakve veze, no spletom misterioznih okolnosti odjednom će se naći u ulozi osumnjičenog. U okvirima trilera bavio sam se ovom našom svakodnevicom i željom ljudi da je promjene, odnosno njihovim strahom da poduzmu nešto konkretno u tom smislu, kada se nađu u prilici to učiniti. Roman je objavila nakladnička kuća HENA COM, a urednica je Marina Vujčić.
Napisao si više romana za djecu, koji imaju riječ ‘tajna’ u nazivu (“Tajna ribljeg oka”, “Tajna crne kutije”, ”Tajna mačje šape”, ”Tajna zlatnog zuba”, i dr.), a u kojima uživaju brojni mladi čitatelji. Gdje pronalaziš inspiraciju za ta djela iz dječije književnosti i jesu li djeca zahtjevnija publika od odraslih ili obratno?
– Inspiraciju za pisanje uvijek nalazim u stvarnom životu, bez obzira radi li se o knjigama namijenjenim djeci ili odraslima. Užitak čitanja sastoji se u tome da se čitatelj identificira s nekim likom iz knjige. Kada pišem za djecu, mladim čitateljima moram ponuditi likove s kojima se oni mogu identificirati i to je sva razlika između pisanja za djecu i odrasle. Pri tome su djeca sigurno iskrenija publika. Osim toga, pisci koji pišu i za djecu puno su češće u prilici družiti se sa svojom publikom.
Napisao si i seriju romana sa inspektorom Vidmarom u glavnoj ulozi, koji rješava zamršene slučajeve (Tanga boy, Dora mali otrov, Ciganska nevjesta…). Inspektor Vidmar je dosta hladnokrvan tip, a likovi su ti živopisni i kompleksni – koliko te u kreiranju likova inspiriraju stvarni ljudi oko tebe?
– Inspektor Vidmar kao i svi ostali likovi nastao je prema stvarnoj osobi. Prije pisanja kriminalističkih romana razgovaram s policajcima, slušam o njihovim slučajevima, ispitujem o načinu rada. Pri tome moram voditi računa i o tome da se stvarni likovi ne prepoznaju, odnosno da ih drugi ne prepoznaju. Zato mijenjam neke pojedinosti. Recimo, Robert Vidmar je policijski inspektor u Odjelu za krvne i seksualne delikte Policijske uprave požeško-slavonske. Taj odjel zapravo ne postoji, jer je Policijska uprava požeško-slavonska premala.
Koji su danas najveći problemi književnika na domaćem tržištu, može li se živjeti od pisanja u Hrvatskoj i što bi savjetovao mladim književnicima koji tek započinju svoj umjetnički put?
– U nas se sistematski zatire duhovnost, no to nije problem samo književnika, nego svih umjetnika i društva u cjelini. Najveći problem književnika je kriza nakladništva. U Hrvatskoj trenutno radi tek nekoliko dobrih nakladnika, koji mogu tiskati ograničen broj naslova godišnje. Tih nekoliko nakladnika korektni su prema autorima i trude se da knjige stignu do čitatelja. Kada se spominje pojam ‘živjeti od pisanja’, obično se misli na osiguravanje egzistencije od honorara za objavljene knjige. Knjige obično idu u nakladama od 1000 primjeraka, cijena im je oko 100 kuna, autor dobije 8 ili 10% od svake knjige, pa svatko jednostavnom računicom može odgovoriti na ovo pitanje. S knjigama za djecu situacija je nešto bolja, s knjigama poezije daleko gora. Jedini savjet mladim književnicima je da im ne smije biti cilj objaviti svoj uradak pod svaku cijenu, nego moraju pokušati naći dobrog nakladnika.
Vrlo si aktivan u svojoj strukovnoj udruzi DHK (Društvo hrvatskih književnika), gdje održavaš Male tribine i predstavljanja brojnih hrvatskih književnika/ica. Koliko je za umjetnike različitih profesija korisno da se udružuju u strukovnim udruženjima i kakva su tvoja iskustva sa domaćim udrugama? Mi likovni umjetnici imamo velikih problema u nekim svojim likovnim udrugama – da li je kod književnika bolja situacija kad je u pitanju neka strukovna i cehovska solidarnost u strukovnim udruženjima?
– Cilj Male tribine, kao i Tribine u gostima koju također vodim, poticanje je čitanje. Društvo hrvatskih književnika ima još nekoliko tribina i projekata kojima se potiče čitanje, odnosno promovira knjiga i to je po mom mišljenju najvažnija zadaća DHK. Svaka bi strukovna udruga trebala promovirati područje svoga djelovanja, a samim tim i kulturu općenito. Generalni je problem svih strukovnih udruga to što nisu dovoljno vidljive u javnosti. Dio krivice je na samim udrugama, ali i na medijima, a i na duhovnoj klimi u nas, s tim da zatiranje duhovnosti koju sam spominjao nije samo naša specijalnost. Potrošački mentalitet globalni je problem.
Predsjednik si Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Većini samostalnih umjetnika problematičan je planirani novi zakon za umjetnike, što se pokazalo i na našem nedavnom sastanku HZSU-a u siječnju 2019. Koji su tebi najveći problemi sa prijedlogom novog zakona za umjetnike? Možda u svemu tome ima i nekih dobrih stvari, a to je da su se samostalni umjetnici u borbi protiv lošeg zakona, počeli ipak bolje povezivati i međusobno organizirati?
– S konstatacijom koju si iznijela u drugom dijelu pitanja potpuno se slažem. Umjetnici se moraju povezivati zbog razloga koje sam naveo u prethodnom odgovoru. A Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva ima cijeli niz spornih odredbi, od kojih su najvažniji financijski cenzusi, uvođenje stručnjaka u kulturi, Hrvatskog umjetničkog vijeća, reprezentativnih udruga, želja Ministarstva kulture da preuzme stručne i administrativne poslove za samostalne umjetnike od HZSU-a. Sporan je i način donošenja Zakona, od početka se ne uvažava mišljenje onih kojih se taj Zakon najviše tiče.
Biti predsjednik velike strukovne udruge HZSU sa preko 1 300 članova vjerovatno nije lako – na koji način ti članovi HZSU-a mogu pomoći i kakva su ti općenito iskustva sa umjetnicima, članovima HZSU-a? Hoćemo li ti i mi samostalni umjetnici nekad biti inspiracija za neki novi roman ili zbirku priča?
– Upoznao sam mnogo zanimljivih i dragih članova i sasvim je moguće da će nešto od onoga što sam doživio biti inspiracija za pisanje. Svakako treba spomenuti i zaposlenike stručne službe HZSU-a koji vrhunski profesionalno obavljaju svoj posao. A upoznao sam i nekoliko djelatnika Ministarstva kulture. Oni bi mi pogotovo mogli biti inspiracija za pisanje.
Interaktivno se baviš sa više različitih stvari, što je odlika iskusnih, fleksibilnih kreativaca, pa što ti je slijedeće u planu?
– Odgađanje javnih okupljanja bitno će mi suziti spektar djelovanja i, nadam se, omogućiti da se više nego proteklih dana i tjedana posvetim pisanju novog romana.
Razgovor vodila: Krešimira Gojanović
Zagrebački likovni umjetnici 