Stjepan Šimić Pepi

Stjepan Šimić Pepi

Stjepan Šimić Pepi je bosansko-hercegovački i hrvatski slikar, skulptor, samostalni umjetnik, rođen u Varešu 1967. godine. Cijeneći utjecaje od prerafaelizma i romantizma, impresije i secesionizma, stvaralaštva klasične literature i ostavštine bosanskih Kristjana, svojstvenim likovnim govorom, kreativnu i duhovnu potentnost izražava u djelima koja koincidiraju s nadrealno – konceptualnim usmjerenjem.

Urednik je, voditelj i osnivač Međunarodne likovne kolonije Borovica, koja egzistira na prostorima starog kraljevskog grada Bobovca. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Stocu.

Kontakt: stjepansimicc@gmail.com
Mob.: 00387/ 63 86 00 57

 

Djela

 

O njegovom djelu pisala je povjesničarka umjetnosti Dr. M. Malburg, u osvrtu povodom izložbe u Foajeu ” Nove vijećnice ” u Merzigu ( Njemačka ), 28. 11. 1996.

”……Kako nadrealistima pripada otuđenje stvari, tako je apstrakcija u glavnom slikarskom elementu umjetnika Stjepana Šimića. Slikar bilježi ono spontano u njemu što iskrsava na slikama, on ne može kontrolirati ova zbivanja. Razum i moral će biti ispušteni. Pritisak logičke nepovezanosti otpada, on bi samo ometao evokaciju također i nastajanje slikovnog pisma. Linije, oblici, predmeti, boje teku naprijed, rastu sami od sebe, slikar promatra nastajanje svog djela. Podsvijest diktira. Također banalni predmeti ( kao slavina ili kora sa drveta ) se pomiču u svijetlo neobičnog, besmislenog, kada se pomiču iz svoje uobičajene sredine, iz svog sklada, iz svog reda, kada se otrgnu iz svoga koordinatnog sustava.

 

Nekom biću strane stvari se susreću na drugom potpuno stvarnom planu i razrješavaju jake osjećaje i tumačenja. Ona saznaju metamorfozu svoga bića i svog djelovanja. Svojstvena vezivanja podsjećaju na stvarno, stvaraju novo, čine iracionalne cjeline. Okvir susretanja stvari čine često prostorni krajolici, nadomještene i nadmašene perspektive, kozmički prostori, puste ravnice, slikovne dimenzije sa izvrnutim gledištima, često u beskraj.

….Zlatnim i crnim prigodnim ” mozaičkim velovima ” koji prekrivaju neke njegove slike, podsjeća Šimić na velikog umjetnika bečke Moderne, klasično obrazovanog Gustava Klimta, koji je pripremio put austrijskom ekspresionizmu.

U mirisu jasmina, ca. 30 x 75 cm, diptih, kombinirana tehnika

Značajka svih Šimićevih djela je ipak jednaka:
– povezanost sa metaforičnim;
– što će umjetnik posredovati sa svojom umjetnošću;
– kako se on vidi ?
– što je umjetnost ?

Izravno pitanje i pitanje čiji odgovor onome koji pita, u najboljem slučaju potiče ili provocira na daljna pitanja:
– umjetnost je besmislena;
– umjetnost je igra;
– umjetnost je igra umjetničkim sredstvima ?

Bass clarinet – Jazz in the House, 35 x 120 cm, ulje na platnu, 2013.

I kao zaključak za kraj, citat jednog mota, koji po mome mišljenju je blizak i umjetničkom stajalištu Stjepana Šimića. Potječe od Dostojevskog: ” Priznajem da dva puta dva jednako četiri je veličanstveno, ali ipak moram reći i da dva puta dva jednako pet također ne zvuči loše. ” ( Dr. M. Malburg )