Svebor Vidmar

Svebor Vidmar

Svebor Vidmar rođen je 1973. godine u Zagrebu. Maturirao je 1992. godine na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, slikarski odjel, u klasi prof. Duška Maleševića. Godine 1997. dobio je stipendiju u Kulturzentrum BINZ 39, Scuol u Švicarskoj. Diplomirao je 1999. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastavnički odjel, slikarski smjer, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Iste godine primio je Nagradu Zagrebačke banke za najbolji diplomski rad. Godine 2000. primljen je u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

Od 2001. do 2005. godine bio je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 2006. godine radi kao viši stručni suradnik – voditelj Galerije Vladimir Filakovac pri Narodnom sveučilištu Dubrava. Godine 2008. postao je članom Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, u Sekciji za ilustraciju, karikaturu, strip, animirani film i primijenjeno slikarstvo. Godine 2013. postao je članom Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Godine 2018. dobio je Otkupnu nagradu Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba na Petom hrvatskom trijenalu crteža. Objavljivao je ilustracije u časopisima: Smib, Radost, Zvrk, Zvrkov prvi i drugi razred, Tintilinić i Večernji list. Dosad je objavio pedesetak priča za djecu i odrasle. Živi u Zagrebu.

Razgovor vodila: Krešimira Gojanović

Svebor Vidmar, Iz ciklusa ”Balade Petrice Kerempuha”, tuš na papiru, 70×100 cm, 1992

Svebore, vrlo si svestran umjetnik, baviš se ilustracijama, koje si objavljivao u brojnim časopisima, ilustrirao si knjige i slikovnice drugih autora, no izdaješ i svoje autorske slikovnice, te i sam pišeš za djecu i odrasle. Kako je došlo do razvoja tvojih interesa prema knjižnoj ilustraciji, te kakav položaj danas ilustracija ima na hrvatskoj likovnoj sceni, koliko si zadovoljan s tim?

– Prvi susret sa umjetnošću imao sam upravo preko stripa. Spoj slike i riječi u meni je u djetinjstvu pobuđivao veliku ljubav za neke nove, neistražene svijetove koji su mi pritom razvijali maštu. Često bih, kad bi se vratio iz kina, pokušao s uzbuđenjem nacrtati likove i radnju iz filma kojeg sam prethodno gledao. I danas mi prijatelji kažu da je u mom radu prisutna svojevrsna ilustrativnost. Svoje stripove počeo sam objavljivati u prvoj polovici 90-tih godina u Smibu, dok sam još bio student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Lijepo sam surađivao s tadašnjim urednikom Titom Bilopavlovićem, koji mi je dao mnoge korisne savjete.

Svebor Vidmar, ”Vodopad”, tuš u boji na papiru, 100×70 cm, 1992

No koliko mi je početak bio lagan, kasnije sam se morao pomučiti ne bi li dobio novu priliku objaviti svoj rad. Dobivši stipendiju u Švicarskoj, neko me vrijeme nije bilo u Hrvatskoj. Kad sam se vratio, tržište je tada bilo zasićeno ilustratorima, a urednici su bili ti koji su određivali vizual časopisa. Nekoliko stripova sam radio za Radost i Sretnu knjigu. U tom procesu počeo sam čitati priče namijenjenje djeci u tim tiskovinama.

Ono što sam tada primijetio da su književnici imali fantastičnu stilsku rečenicu, ali u pričama bi često nedostajao humor ili neka snažna završna poruka. Pošto sam u osnovnoj školi volio pisati šaljive priče, nekako sam smogao snage napisati deset priča i sramežljivo ih ponuditi izdavaču. Već mi je u Zvrku 2000. godine izašla prva priča ”Bilo jednom na divljem zapadu”, koja je kasnije bila emitirana i na radiju. Također sam za nju dobio i pohvalu od ilustratora Darija Kukića, koji mi je rekao da mu je to jedna od boljih priča u Zvrku, što me je potaklo da više pišem.

Svebor Vidmar, ”Rascjep”, tuš na papiru, 70×100 cm, 1995

Do sada sam napisao pedestak priča za djecu i odrasle, od koji su 7 knjiga i slikovnica. Neke od njih sam i ilustrirao: ”Poslednji zmaj”, ”Djeca gnjeva” i ”Šljapkove pustolovine” (koju sam napisao zajedno sa suprugom Antonijom). Zlatno doba ilustracije svakako treba vezati u zlatno doba izdavaštva, kada se na knjigu nije plaćao porez. To je tada bio siguran biznis. Izdate knjigu, s time da dobijete sredstva od Ministarstva i Grada čime bi platili dio troškova vezano za tisak i autorske honorare, a sve ostalo bila bi čista zarada. Trebalo je samo ubosti pravog književnika i ilustratora i uspjeh bi bio zajamčen. Moram još podsjetiti da se ilustracija kao jedna od grana umjetnosti razvila u posljednjih 20-tak godina kod nas i u svijetu, upravo zahvaljujući upotrebi novih tehnologija i softvera koji su omogućili umjetnicima da brže razviju prepoznatljivi stil.

Svebor Vidmar, ”Rastakanje”, lavirani tuš na papiru, 70×100 cm, 1995

Danas postoji velik broj ilustratora koji nisu završili neke visoke umjetničke fakultete, već su zahvaljujući tutorialima s interneta naučili crtati, svladavši pritom anatomiju, proporcije, perspektivu, sjenčanje, teksture… Također među ilustratorima postoji različiti pristupi oblikovanja formi. Čak se i u slikarstvu počinju pojavljivati ilustrativni elelementi, što bi prije nekoliko godina bio uteg za umjetnika. Jedan od takvih autora je Stipan Tadić, koji je uspješno preklopio ta dva svijeta u jednu upečatljivu cjelinu. Među našim autorima koji su se probili treba spomenuti Svjetlana Junakovića, Tomislava Torjanca, Tomislava Tomića, te mladu umjetnicu Vendi Vernić, koja je ove godine dobila Grand Prix za ilustraciju na međunarodnom sajmu Dječje knjige u Bologni. Danas mnogi autori ponovo oživljavaju stilove i forme 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća, unoseći u vlastite radove elemente suvremenog, kao što to čini ilustratorica i dizajnerica Vanda Čižmek.

Svebor Vidmar, ”Face to face”, instalacija, 1997

Također u suvremenoj ilustraciji je vidljivo preklapanja različitih stilova i tehnika. Mnogi ilustratori zašli su i u područje animiranog filma kao Ivana Guljašević, Zdenko Bašić i Manuel Šumberac. Svakako bih pohvalio trud kustosice Koraljke Jurčec Kos, koja je omogućila Gradu Zagrebu da dobije prepoznatiljiv Hrvatski bijenale ilustracije, koji se svake dvije godine održava u Klovićevim dvorima. To je omogućilo bolju popularizaciju ilustracije kao jednoj od grana primijenjenih umjetnosti, prateći i valorizirajući ponajbolju svjetsku produkciju. Sjetite se samo koliko je prije nekoliko desetljeća u kinima igrao mali broj crtanih filmova. Danas imate osjećaj kao da svaki mjesec ”vrti” neki novi.

Animatori danas kod kuće mogu slobodno stvarati u obiteljskom okruženju bez stresa. Prije se to radilo isključivo u studijima. Postoji određena sloboda, što je omogućilo također brzi razvitak svih vrsta umjetnosti. U slučaju da nemate pristup galerijama, umjetnici koriste društvene mreže gdje su postali svojevrsne zvijezde, nadahnjujući mnoge zaljubljenike u umjetnost, bilo one koji vrednuju klasični ili onaj slobodniji pristup.

Svebor Vidmar, ”Face to face” – detalj, instalacija, 1997

Radio si slikovnice za djecu, pišeš i priče za djecu, povezuješ likovni jezik sa književnim, što je vrlo zanimljivo – što te u tom radu za djecu najviše nadahnjuje i koja bi svoja djela, do sad nastala, posebno istaknuo?

– Po meni pisana riječ ima veću snagu od crteža i slike. Jer ako prava riječ dopre do srca, ona te zauvijek mijenja. Bude ti poticaj, tjera te da se boriš i da u svemu vidiš smisao. Ja zapravo pišem o onim vrijednostima koje u životu zastupam. Ono što me najviše nadahnjuje kao književnika jest vječita borba između dobra i zla. Često u pričama hvatam ono dubinsko što opterećuje čovjeka, bilo da je riječ o nekakvom krivom idealu, ponašanju, odluci ili društvu. U dječjoj književnosti dobro uvijek pobjeđuje. Nema drugog puta, dok u književnosti za odrasle često vlada melankolija, bijes, razočarenje, osveta, besmisao… Istaknuo bih svakako svoj kratki roman ”Djeca gnjeva” o maloljetničkom nasilju.

Svebor Vidmar, ”Face off” – detalj 1, instalacija, 1998

Priču sam napisao prije ubojstva Luke Ritza u prvom licu. Već tada je bilo u zraku to duhovno propadanja nacije, izraslo na grijehu privatizacije, što je rezultuiralo tom stravičnom tragedijom. Svi okreću glavu od problema, a kad se nešto loše dogodi, onda svi kukaju i žale se. Moramo preventivno djelovati prvo počevši od vlastite obitelji, a zatim i šire kako se te grozne pojave u društvu više nikada ne bi dogodile. Moramo postati osjetljivi na druge i zauvijek izaći iz mentalnog zatvora, gdje je cijeli svijet podređen našim propadljivim željama.

Uz umjetnički rad, baviš se i kustoskim poslom kao voditelj galerija u Narodnom sveučilištu Dubrava (Vladimir Filakovac, Fotogalerija Dubrava, Kulturni centar Dubrava). Zanimljiva je ta pozicija umjetnika – kustosa, koji je u sebi izmirio dvije ponekad malo oprečne profesije, pa nam reci kako ti to doživljavaš i koliko ti tvoja vlastita umjetnička iskustva pomažu da bolje razumiješ svoje kolege umjetnike – i kao kustos?

Svebor Vidmar, ”Face off” – detalj 2, instalacija, 1998

– Umjetnici su stalno na vjetrometini dobronamjerne i zlonamjerne kritike. Od njih se očekuje da budu pismeni i da znaju obrazložiti svoj rad, ma kakv on bio, što im stvara određenu dozu nervoze i pritiska. Također stalno moraju pratiti nove likovne trendove i biti pritom originalni. Koliko si socijalno i društveno sposopoban, toliko se možeš visoko popeti na društvenoj ljestivci. No danas ima autora koji su sramežljivi i nisu toliko elokventni, a isto su zanimljivi kao i ovi drugi. Moj posao je porepoznati nečiju vrijednost bez obzira na njegov karakter i dati mu priliku. Jer upravo će to možda biti glavni poticaj da se nastavi baviti tom djelatnošću. Znam mnoge talentirane pojedince koji su izgubili vjeru u sebe i prestali razvijati talente. To je prava šteta! Mene su kao umjetnika često odbijali. To je sastavni dio te profesije. Ali postoje situacije i kada prođete na žiriranim izložbama. Tada naučite cijeniti trud i dobijete poticaj da budete bolji. I onda ta kreativna avantura kreće ponovo ispočetka i prestat će onog trenutka, kada više nećemo moći držati kist ili olovku u ruci.

Lako surađujem s različitim autorima, jer točno poznajem njihova iščekivanja i želje. Na tim spoznajama gradim pozitivnu sinergiju i povjerenje između umjetnika, likovnog kritičara, lektora, fotografa i grafičkog dizajnera, koji je svaki za sebe kreativna osoba, unoseći u projekt dio svoje osobnosti i iskustva, pri čemu također pazim da hodogram dogovorenih aktivnosti bude poštivan od strane svih sudionika. Moj najveći interes je da sve prođe u redu i da taj zajednički trud bude što bolje prezentiran domaćoj javnosti.

Svebor Vidmar, ”Tragovi”, tuš u boji na papiru, 40×30 cm, 2004

Kakav je po tebi danas odnos kustosa i umjetnika na hrvatskoj likovnoj sceni, ima li tu i nekih trenja i što bi preporučio mladim umjetnicima kada traže kustosa koji će popratiti njihove prve izložbe i javne nastupe? Koje osobine po tebi treba posjedovati dobar kustos, koji radi sa suvremenim umjetnicima koji trenutno djeluju na našoj sceni?

– Umjetnik treba pronaći onu pravu osobu, bilo da je likovni kritičar, povjesničar umjetnosti ili kustos, koji će znati cijeniti njegov rad i valorizirati ga. Koji će ga zatim moći poticati na daljnji razvoj i promišljanje, a ne zlorabiti njegove ideje, ne bi li ga uklopio u prikaz vlastitog svijeta. Prije su umjetnici oblikovali društvo putem svojih djela. Danas to rade kustosi putem svojih koncepcija. Ako znate pojedinog kustosa, unaprijed možete pretpostaviti kakva će izložba biti. Također jedan od problema suvremenog umjetnika je što se u njegovu ponašanju pojavila određena doza konformizma. Kustosima su svojevoljno podredili ideale i stavove, ne bi li izvukli kratkotrajnu korist. Umjetnost bi trebala biti avantura u nepoznato, a ne u nešto predvidljivo ili kakav jeftin štos, kojeg se kasnije više nitko neće sjećati.

Svebor Vidmar, ”Mreža”, tuš u boji na papiru, 30×40 cm, 2005

Umjetnički rad mora biti iskrena molitva usmjerena prema nebu, prilikom čega autor neprestano otkriva nove mogućnosti i bolje upoznaje sebe. Oduvijek je pojedinac pod pritiskom egzistencijalnih pitanja o životu i smrti tražio puni smisao i istinu. Prema mojem iskustvu primijetio sam da što je likovni rad bolji, on nam zapravo postavlja nova pitanja. Umjetnici bi uvijek morali tražiti od kustosa iskrenost i ravnopravni dijalog. Trebali bi u njemu pronaći prijatelja, a onda će dobiti i dobrog kustosa.

Posao voditelja nekoliko galerija vjerovatno nije lagan, jer osim provođenja natječaja za umjetnike, komunikacije i usaglašavanja sa brojnim umjetnicima, kustosima i strukovnim savjetom galerija, uključuje još i cjelovitu organizaciju i promociju izložbi, ali i neprekidno apliciranje na javne natječaje Grada i Ministarstva kulture, traženje sponzora, komunikciju sa medijima, i dr. Sve ovo nabrojano ti radiš na visoko profesionalnom nivou i puno te umjetnika hvali po Zagrebu, pa se vidi da i taj svoj posao radiš posvećeno i sa ljubavlju. Kako si se počeo baviti vođenjem galerija, jesi li u početku imao neke uzore, tko te je naučio to raditi – ili si sam učio, stječući vlastita iskustva u praksi?

Svebor Vidmar, ”Bez naziva”, tuš na papiru, 50×40 cm, 2010

– U ovom poslu sam već više od dvanaest godina. Kad čujem da su ljudi zadovoljni s mojim odnosom prema njima, znam da sam na pravom putu. To je kreativna profesija, gdje stalno naučite nešto novo što vas dodatno oplemenjuje. U kontaktu ste neprestano s ljudima bliskih interesa, tako da je i komunikacija olakšana. Svi nastali problemi su tu da se rješe. Ako ima dobre volje, ništa nije teško. Ovo shvaćam kao životni poziv, gdje mogu puno doprinijeti zajednici i društvu. Volim ga raditi i zato imam rezultata.

Od uzora svakako moram spomenuti gospodina Branka Fransceschija s kojim sam imao prilike surađivati na mojoj samostalnoj izložbi, koja je bila održana u Galeriji Miroslav Kraljević 1998. godine. Mogu ga opisati kao izrazito profesionalnog i ljubaznog galeristu. Bio mi je tada totalno ”cool”. Posao je pored njega samo glatko tekao bez ikakve nervoze. On je za svog mandata od jedne neprivlačne Galerije stvorio kultno mjesto suvremene likovne scene.

Druga osoba od koje sam puno naučio jest Ksenija Baronica, voditeljica Galerije Studentskog centra. Stvarno ne znam umjetnika koji s njom nije u odličnim odnosima. Na sve nas je ostavila upečatljiv dojam svojom profesionalnošću. Ona je dobra i stručna osoba, koja zasluženo vodi jednu od najdugovječnijih Galerija u gradu. Također mi je u poslu puno pomogao dragocjenim savjetima i dobronamjernom kritikom moj kolega Željko Šturlić. Kad sam došao u ustanovu, bio je na funkciji voditelja Centra za film i video, a uz to je bio, već duži niz godina, urednik filmskog programa na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Stoga me nije začudilo kad je prije pet godina postao Ravnateljem Narodnog sveučilišta Dubrava, jer je svojim liderskim, menadžerskim i komunikacijsim sposobnostima, te jasnom vizijom razvoja ustanove, zavrijedio tako odgovornu poziciju.

Svebor Vidmar, ”Razdor”, akril na papiru, 50×40 cm, 2011

Neki galeristi u Zagrebu nisu tako ažurni poput tebe, mnoge dobre izložbe ostanu posve nevidljive u medijima i na društvenim mrežama, moguće i zbog toga što se kustosi u nekim državnim galerijma ne trude u dovoljnoj mjeri. Koliko je danas bitna ta promocija za umjetnike i galerije, kao i za razvoj publike koju zanimaju likovna događanja? Što bi savjetovao drugim, možda manje iskusnim kustosima i galeristima?

– Prva stvar na koju sam obratio pažnju, kad sam postao voditeljem, jest upravo internetska stranica od Galerije. Trebalo mi je punih šest godina da kompletiram digitalnu arhivu Galerije od njezinog osnutka 1968. godine, pa sve do danas. U arhivi možete pronaći predgovore kataloga održanih izložbi, životopise autora, popis njihovih izloženih djela, fotografije radova, kao i fotografija sa svečanog otvorenja izložbe. Također sam skenirao novinske članke, kao i isječke iz knjige dojmova, što je dalo jednu drugačiju vizuru Galerije iz oka posjetitelja izložbi. Ta digitalna arhiva se pokazala kao svojevrsni ”jackpot”, jer je omogućila bolju vidljivost Galerije u cijeloj Hrvatskoj, ali i šire. Tako Galerije više nije bila jedan od izložbenih prostora na kraju grada, već relevantni čimbenik kulturne ponude grada Zagreba, koja godišnje u sva tri prostora organizira oko tridesetak izložbi.

Svebor Vidmar, ”Bez naziva”, akril na papiru, 40×30 cm, 2011

Likovna kritičarka Branka Hlevnjak jednom mi se prilikom osobno zahvalila na trudu, jer joj je digitalna arhiva pomogla prilikom pisanja monografije o umjetnici Veri Fischer. Moj savjet kustosima i galeristima koji to još nisu napravili, jest da svakako digitaliziraju galerijsku građu i na taj način sačuvaju taj vrijedan materijal od zaborava. Nažalost, neki galeristi postave samo šturu obavijest o održavanju izložbe na svojoj stranici, koju nakon mjesec dana izbrišu da bi stavili neku novu najavu. To je velika šteta, jer je sav taj trud obezvrijeđen, a mogao bi biti bolje iskorišten kako bi ustanova imala veću korist u promociji Galerije. Tekstovi likovnih kritičara moraju biti dostupni javnosti, kako bi budući povjesničari umjetnosti imali prilike učiti kako se pišu kvalitetni predgovori. Na taj način se potiče likovne kritičare da pišu što kvalitetnije prikaze izložbi, koji se neće bazirati na sistemu ”copy-paste” i koji će biti prva stepenica u boljem razumijevanje umjetnikova rada.

Izlagao si svoj rad na dosta samostalnih i skupnih izložbi, kakva su ti iskustva bila na tom planu, koje svoje izložbe bi posebno istaknuo?

Svebor Vidmar, ”Lom”, akril na papiru, 50×40 cm, 2011

– Do sada sam priredio petnaest samostalnih i oko sedamdesetak skupnih izložbi. Zbog mog zahtjevnog posla u zadnje vrijeme manje samostalno izlažem. Već kao učenik Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu sam imao prilike prvi puta samostalno izlagati u ”Galeriji Izidor Kršnjavi” i to ciklus crteža u tušu ”Balade Petrice Kerempuha” od Miroslava Krleže. Tu temu mi je zadao moj tadašnji profesor Duško Malešević, koji je na mene izvršio najveći utjecaj u shvaćanju i odnosu spram umjetnosti. Tada je Hrvatska bila pod agresojim od strane velikosrpske klike i upravo je taj ciklus jako dobro ilustrirao trenutak materijalnog i duhovnog razaranja, kojima smo protiv svoje volje bili podvrgnuti, dok je svijet stajao po strani. Tu bih izložbu svakako spomenuo kao nešto čega ću se uvijek rado sjećati. Dobio sam tada priliku kao mladić i to mi je puno značilo. Upravo takvu otvorenost i danas gajim za mlade talentirne pojedince, kojima je potreban prvi takav iskorak u javnosti.

Spomenuo bih i izložbu u Galeriji Miroslav Kraljević, gdje sam izložio 365 autoportreta pod nazivom ”Face off”. Crteži A4 formata bili su razasuti po zidovima čitave galerije nalik instalaciji. Ocrtavali su moja psihička i duhovna stanja poput dnevničkog zapisa, otkrivajući na simboličkoj razini odnos pojedinca spram poslijeratnog društva, kojeg su nagrizli brojni problemi. Godine 2000. izlagao sam ”Perforirani crtež” u Galeriji Dubrava. Perforirajući tankom iglom zadanu površinu, dobio sam mogućnost da iskoristim obje strane papira, uključujući i njegovu transparentnost, gdje su se pojedini likovni elelmenti počeli preklapali. Sama refleksija stakla omogućavala je gledatelju da vidi sebe u crtežu, ali i da u isto vrijeme vidi kroz njega, što je stvaralo određenu zbunjenost. Pojam prostora s tim ciklusom sam u potpunosti izokrenuo.

Svebor Vidmar, ilustracija za slikovnicu ”Posljednji zmaj”, digitalna grafika, 30×21 cm, 2012

Također bih istaknuo i izložbu 2010. u Galeriji Karas, gdje sam izložio ciklus ”Bez naziva”, sastavljen od 24 crteža u tušu na papiru. Svi radovi imali su sličnu teksturu koja se protezala do rubova papira i podsjećala je na nekakav slobodniji ornament. Iz blizine ste mogli vidjeti detalje, dok bi izdalake rad postao nalik sivoj površini. Crteži su tako prešli u sferu objekta i zbunili posjetitelje, koji su prvotno pomislili da gledaju istu, multipliciranu grafiku, jer tko bi normalan tako minuciozno ponavljao istu temu. Tu sam se referirao na činjenicu da umjetnik čitav život zapravo razrađuje jedan rad, neprestano ga varirajući. Godine 2017. sam u Galeriji CEKAO izložio 17 digitalnih grafika pod nazivom ”Okružen tamom”. Kao što i sam naziv izložbe govori, na prvi pogled, nepovezane figurativne teme su na metafizičkoj razini kritički progovarale o naglom propadanju civilizacije i svih naših vrijednosti do kojih držimo.

Likovnim umjetnicima koji teže redovnoj izlagačkoj aktivnosti, danas nije lako na likovnoj sceni podmiriti sve te troškove koji se od njih očekuju. Na jednoj izložbi, svi suradnici će biti plaćeni – i fotograf i dizajner i štampar kataloga i kustos koji piše predgovor, te djelatnici galerije, a likovni umjetnik jedino neće dobiti honorar za koncept i postav svoje autorske izložbe, o čemu u zadne vrijeme puno pričamo po našim strukovnim udrugama. Što misliš kako bi se to moglo riješiti – trebaju li i likovni umjetnici biti honorirani za svoje izložbe, kojih na kraju krajeva ne bi ni bilo da nema likovnih umjetnika i njihovih djela?

Svebor Vidmar , ilustraciju za roman ”Djeca gnjeva’, digitalna grafika – 16×11 cm, 2014

– Mislim da bi najbolja opcija za sve bila kada bi Galerije otkupile rad od umjetnika za svoj fundus po nekoj razumnoj cijeni. Na žalost, još nije došao pravi trenutak za honoriranje umjetnika. To osobno vidim po sredstvima koja Galerija dobiva za izložbeni program od Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. A gdje su još tu i ostali troškovi kao struja, voda, plin i čišćenje prostora?! Ništa nije besplatno! Poznato je da kada nastupi kriza, prvo što strada je oduvijek bila kultura. Mi smo još uvijek u toj nepovoljnoj ekonomskoj fazi koja nikako da prestane. Problem je što su umjetnici oduvijek sami preuzimali taj dio rizika.

Kad sam samostalno izlagao, također sam morao snositi troškove oko produkcije radova, kao i njihovog opremanja. No kad bi država počela financirati umjetnike, njihov broj u cijeloj zemlji bi se sveo na njih tridesetak. Tada bi nastala druga krajnost. Slobodni umjetnici bi postali preko noći režimski. Postavljam pitanje: ”Ako te država plaća, smiješ li je onda kritizirati?” Umjetniik mora imati svoju neovisnost i slobodu kako bi što vjernije zabilježio duh vremena u kojem djeluje. Takav negativan trend se dogodio s grafiterskom scenom! Od jednog političkog bunta, grafiti su se preselil u galerije i muzeje i postali su svojevrsna dekoracija bez poruke. Umjesto ljudi s margine društva, danas ih izrađuju bogati klinci koji nose odjeću s potpisom, čime su u potpunosti uništili duh ulične umjetnosti. Osim toga pročitajte malo životopise slikara na prelasku iz 19. u 20. stoljeća. Neke od njih su cijelo vrijeme financirali bogati roditelji. Umjetnici su tada bili prisiljeni gladovati kako im stvaralaštvo ne bi trpjelo.

Svebor Vidmar, ”Sanjar”, digitalna grafika na papiru, 82,4×52 cm, 2014

Vincent Van Gogh bez svog brata Thea nikada ne bi postao velikim slikarom. Umjetnost je oduvijek bila elitna djelatnost, koja je nosila ozbiljan financijski rizik. Umjetnik nikada ne zna kad će prodati svoj rad. Na primjer, likovni kritičar s predgovorom može zaraditi od 500,00 do 4000,00 kuna, dok umjetnik s jednim prodanim radom može i puno više.

Danas čak i vani, samo malobrojni umjetnici žive od prodaje svojih djela, dok ostali moraju raditi različite poslove, ne bi li uspjeli platiti račune. Jedan naš poznati bankar je izjavio da danas bankari uvijek pričaju o umjetnosti, a umjetnici o novcu. Kad se bavite tim poslom, morate se zapitati što vam je bitnije: slava ili puka egzistencija! Karijera ili obitelj! Sredina tu ne postoji! To je gruba realnost.

Svebor Vidmar, ”Unutrašnjost”, digitalna grafika na papiru, 61,8×76 cm, 2014

Problem je što nam je tržište umjetnina u rasulu. Osim toga prezaduženi smo! Čak se i vrijeme za odlazak u mirovinu produžilo, što je pokazatelj ozbiljnosti situacije. Smanjile su se i novčane nagrade na pojedinim Salonima. Ambicija većine talentiranih umjetnika je postati profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti, a kasnije i članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što je namijenjeno onim najboljima. Kao problem vidim i inflaciju umjetnika, što ruši bilo kakvu pregovaračku prednost za neka bolja prava. Pogledajte samo koliko strukovnih umjetničkih škola i Akademija imamo po Hrvatskoj. Pitam se što će ti ljudi kasnije raditi, jer se radi o specifičnim vještinama i znanjima.

Svebor Vidmar, ”Kolo”, digitalna grafika na papiru, 82,4×52 cm, 2014

Došlo je do pada nataliteta, kao i povećanog iseljavanja iz domovine. Ti mladi ljudi neće kasnije moći postati učitelji likovnog, jer će nedostajati djece u pojedinim osnovnim školama. Poznati akademski grafičar Albert Kinert je za svoga života samostalno izlagao samo četranest puta. Danas imate umjetnike koji nisu navršili niti četrdesetu, a imaju duplo više izložbi od njega. Sustav vas s jedne ruke gura da neprestano budete prisutni na sceni, a s druge strane financijski vas više ne može pratiti. To se mora promijeniti! Imate slučaj kod mlađih umjetnika da su njihove prve izložbe bile najbolje, jer su na njima najviše radili i koncentrirali se. Već im s drugom izložbom dolazi do opadanja kvalitete, jer počinju štancati radove prema ”dobitnoj fomuli”, pri čemu zapadaju u svojevrsni »manirizam bez duše«.

Dosta si aktivan sa članstvom i u više strukovnih likovnih udruga. Koliko je umjetniku zapravo korisno danas da bude član strukovnih likovnih udruga? Kakvo je po tebi općenito stanje u našim strukovnim udrugama i što bi na tom planu poboljšao?

Svebor Vidmar, ilustracija za roman ”Šljapkove pustolovine”, digitalna grafika, 25,4×20 cm, 2016

– Meni kao voditelju Galerije definitivno koristi biti članom više strukovnih udruga, jer upoznajem nove ljude, koji bi već sutra mogli dobiti priliku za izlaganjem u Dubravi ili ostvarivanjem neke druge kulturne suradnje. Udruge danas dobivaju lijep novac od članarina, koji bi se mogao iskoristiti za neke nove projekte. Mogli bi također umjetnicima dati navedeni honorar, vezano za izlaganja u njihovim Galerijama. Većina udruga imaju dugogodišnji teret dugovanja ili tužbi, što im onemogućuje financijsku stabilnost i daljnji kreativni razvoj.

Zakoni Europske unije nas uče da budemo odgovorni prema financijama, unijevši u poslovanje na svim razinama u državi svojevrsni red, što je pohvalno. Po meni bi trebalo poticati veći broj skupnih, žiriranih izložbi, ne bi li likovna produkcija dobila novi zamah. Zagrebački salon postao je nalik Salonu mladih. Po meni bi se on trebao održavati svake godine. Na godišnjim izložbama pojedninih članova udruga ne izlažu njihovi ponajbolji članovi ili oni iz upravnih tijela udruge. Treba se upitati zašto se to događa?! Udruge trebaju voditi brigu i o ostalim članovima, pokušavajući prepoznati njihove potrebe i interese.

Svebor Vidmar, ”Odraz”, akvarel na papiru, 70×100 cm, 2016

Udruge među sobom ne bi smjele ratovati, već bi si putem zdrave konkurencije trebale podizati ljestvicu uspješnosti. Također primjećujem da se prava umjetnika konstantno iz godine u godine smanjuju, pa se događa da već sad morate platiti ulaznicu za neku važniju izložbu, što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo. No također znam da iza rada svih tih udruga stoji veliki trud i rad i da ih treba poticati da bolje i transparentnije rade. Svakako je pohvalan njihov iskorak u pozitivnim rezultatima pri apliciranju sredstava iz fondova Europske unije, što je itekako zahtjevan i odgovoran posao. Ta namjenska sredstva će im omogućiti bolju suradnju s drugim, sličnim institucijama i udrugama diljem Europe, te bogatom razmjenom informacija i iskustava, pri čemu će se javlja jedinstvena prilika da im se obnove i osuvremene izložbeni prostori i njihova oprema.

Svebor Vidmar, ”Imaginarni krajolik”, tuš na papiru, 28,8×40 cm, 2017

Uz svoj bogati i umjetnički i kustoski angažman, ti si i brižan tata svojoj djeci – razvijaš li kod njih ljubav prema umjetnosti i koliko je danas bitno da najmlađi naraštaji steknu taj interes prema kreativnom izražavanju, kao i razumijevanju tuđe kreativnosti, treba li po tebi povećati satnicu likovne kulture, i u vrtićima i u školama?

– Imam kćer od 10 i sina od 6 godina. Oboje u sebi od rođenja imaju taj Božji dar – talent. Niti ja, niti supruga koja je također završila Akademiju likovnih umjetnosti, ne vršimo pritisak na njih, već ih puštamo da se slobodno razvijaju. Ponekad im udijelimo pokoji savjet kako da riješe određenu likovnu zavrzlamu. Njihov odnos spram okoline je iskren i takava je njihovo likovno izražavanje. Nemaju strah od pogreške kao mi odrasli. Za njih je to samo igra. Upijaju sve poput spužvi i zadivljujuće je gledati ih kako odrastaju i razvijaju se.

Svebor Vidmar, ”Distopija 2”, digitalna grafika na papiru, 50,1×69,5 cm, 2018

Moram primijetiti da je situacijama u vrtićima puno bolja nego osnovnim školama. Tamo se puno više vremena odvaja na likovnost, dok u osnovnim školama ta situacija već godinama stagnira. Ne vidim razloga da se satnica u školama ne poveća. Treba imati samo malo političke volje. Dva školska sata više učenike neće ubiti. U međuvremenu dogodilo se svojevrsna privatizacija likovne kulture. Državi je očito lakše financirati razne udruge koje propagiraju važnost tog predmeta, nego da to jednostavno učine i vrate likovni natrag u škole. Poznato je da likovnost pospješuje bolje vizualno zapaženje, kao i apstraktno i logičko mišljenje. Bez obzira s kojim se poslom kasnije bavili, ono će vam pomoći da se bolje snalazite u prostoru i razviti će vam koncentraciju.

Dokazano je da kreativno stvaralaštvo iscjeljuje pojedinca i postaje svojevrsnom mentalnom terapijom. Mi smo zemlja odličnih sportaša, glazbenika, književnika, slikara, kipara, grafičara, ilustratora……Gdje bi nam bio kraj kada bi se još malo pojačala ta kreativnost?! Danas djeca više uče o likovnoj kulturi iz velikih, dosadnih udžbenika, nego što uče iz prakse. Na taj način se samo stvara animozitet prema tom važnom i korisnom predmetu.

Svebor Vidmar, ”Ispod kože 4”, olovka na papiru, 42×29,7 cm, 2018

I za kraj, Svebore, koji su ti budući projekti, što bi još u budućnosti volio ostvariti na umjetničkom planu ?

– Galerije Vladimir Filakovac ove godine slavi 50. obljetnicu svog kontinuiranog djelovanja. Tu svečanu obljetnicu ćemo proslaviti otvorenjem izložbe ponajboljih djela iz fundusa Galerije u mjesecu prosincu. Također pripremam veliku retrospektivnu izložbu akademske slikarice Tatjane Malešević, koja je tragično preminula prošle godine točno na svoj 53. rođendan. Izložba bi se trebala održati u siječnju 2019. godine. U slobodno vrijeme namjeravam razraditi najnoviji ciklus crteža olovkom ”Ispod kože”, za koji sam ove godine dobio Otkupnu nagradu Gradskog ureda za kulturu na 5. hrvatskom trijenalu crteža, i izložiti ga negdje u Zagrebu.

 

Svebor Vidmar, plakat za kazališnu predstavu ”20000 milja pod morem”, digitalna grafika na papiru, 70×50 cm, 2018

 

Copyright (c) Svebor Vidmar