Fotoreportaža: Land art staza Borisa Pecigoša, Učka 2016

Napisao i fotografirao: Boris Pecigoš

Land art staza Stražica – Sapaćica otvorena je u srpnju 2016. godine, dvije godine nakon inicijalne ideje. Nalazi se na planini Ćićariji u Parku prirode Učka. Ova kružna staza spoj je umjetničkih intervencija u formi land arta i prirodnih ljepota Ćićarije, odnosno njenih južnih predjela oko litica Stražice i pašnjaka Sapaćice.

Vodeća misao staze, koja je idejni projekt umjetnika Borisa Pecigoša, razvijanje je svijesti o značaju povezanosti čovjeka i prirode. Čovjek je, bez obzira na otuđenost i užurbanost današnjeg načina života, neodvojivi dio prirode. Iako samim svojim postojanjem utječe na prirodu i mijenja je, može naučiti slijediti ritmove prirode i poštivati druga bića koja s njim žive na planetu.

Nastavi čitati

Održivi razvoj kao nova ekološko – duhovna i umjetnička paradigma

Tekst i fotografije: Krešimira Gojanović

Suvremeni način života sve više nas prisiljava da počnemo razmišljati o odgovornoj upotrebi prirodnih resursa, kako bismo održali suptilnu ravnotežu, raznolikost i kvalitetan suživot čovjeka i svih ostalih oblika života na Zemlji. U sve većoj mjeri razvijamo planetarnu ekološku svijest kod mlađih generacija, a koja holistički ujedinjuje tri stupa socijalne, ekonomske i ekološke Održivosti, zahtjevajući od nas da počnemo težiti ka društvu koje bi se temeljilo na poštovanju Prirode, univerzalnih prava čovjeka, te ekonomskoj pravdi i kulturi mira. Umjetnici i dizajneri također mogu pripomoći tom buđenju nove svijesti kroz svoja djela i aktivni društveni, ali i kritički angažman, unutar kojega bi se preispitali neki kulturološki obrasci, koji definiraju današnji potrošački način života, koji je u suprotnosti sa idealima Održivog razvoja.

Fotografije iz ciklusa ” Ples vode ”

Nastavi čitati

Virtualna izložba fotografija: Najbolje stvari u životu su besplatne…

Tekst i fotografije: Krešimira Gojanović

Najbolje stvari u životu ipak su besplatne, a jedna od njih je i uživanje u prirodi, kao i njegovanje bliskih veza sa svim njezinim stvorenjima, koja nam donose davno izgubljena sjećanja na mir i jednostavnost života. U žamoru svijeta, pritisnuti svakodnevnim stresnim prilagodbama, ponekad bi trebalo napraviti oštar rez i vratiti se prema stvorenjima koja su po inteligenciji niža od nas, a ipak nas svojim instinktima mogu naučiti kako da se centriramo iznutra, postanemo budni i smireni istovremeno, te povezani u velikoj mreži prirodnih međuodnosa. Tako da možemo reći da bi čovjek danas ostao Čovjek, mora se u većoj mjeri družiti sa životinjama i svoju izvornu moć obnavljati u šumi, među drvećem i kroz različite transformacije godišnjih doba, da bi onda i sam ponovo naučio u vlastitom životu teći spontano kao rijeka. To znanje smo nekad imali i uvijek iznova možemo ga obnavljati.