K. Gojanović, Bez naziva, akril na lesonitu, 90×70 cm
Napisala: Krešimira Gojanović
Mi mnogi samostalni umjetnici sve ove godine smo čekali da dođe jednom neki ministar/ica kulture koji će uvažavati samostalne umjetnike i imati će volje i želje da se bavi našim problemima, no na žalost, to do dana današnjeg nismo dočekali! Svi oni kao da na tu funkciju dolaze samo zato da bi radili PR za svoju stranku i posve im je, sa pozicija njihovih velikih državnih plaća, svejedno što su mnogi umjetnici bez posla, iskorištavani u brojnim ustanovama, što u svojim vlastitim strukovnim udrugama u velikom broju slučajeva nemaju prostora za svoje strukovne sastanke i nemaju mehanizme zaštite na tržištu, koji će im pomoći da od raznih eksploatatora u kulturi konačno naplate svoje teško zarađene honorare.
Naši ministri/ice kulture nikad i nisu voljeli umjetnike koji im dolaze sa problemima: oni bi najsretniji bili da umjetnici od jutra do mraka samo proizvode neki Spektakl, gdje će se onda ministri kulture dolaziti fotografirati, a da ih pri tom uopće ne zanima u kakvim uvjetima su radili ti umjetnici i jesu li bili pošteno plaćeni za svoj rad. Umjetnik koji dolazi sa problemima je nešto kao ‘crna ovca’ – frustriran je i nesretan ili je ljut i spreman na pobunu, potpuno je drugačiji od onih dobro uklopljenih podobnih umjetnika, koji ministrima serviraju ”rajske prizore” uljepšane realnosti, i naši ministri uvijek su, kao neki Carevi! – najviše voljeli takve umjetnike koji su ih opuštali i zabavljali, umjesto onih umjetnika koji su od ministara kulture zahtjevali da konačno nešto počnu i raditi. Nastavi čitati
Zagrebački likovni umjetnici 