Proljetna virtualna izložba članova HDLU Zagreb 2020: Ples

Valentina Kasapović, ''Ples samuraja'', tuš na papiru, 40x30 cm

Valentina Kasapović, ”Ples samuraja”, tuš na papiru, 40×30 cm

Ples je od davnina predstavljao sredstvo za povezivanje ljudi, isprva kao prateća manifestacija raznolikih obrednih svečanosti u mnogim drevnim kulturama, a kasnije i kao oblik svjetovne zabave, afirmacija univerzalnog govora tijela, koji nadrasta kulturološke granice. Uloga plesa u starim društvima često je bila katarzična, sa težnjom da osvijetli skriveno, odagna strahove i privuče milost viših sila za koje je čovjek vjerovao da upravljaju njegovim životom. Istovremeno je ples bio sredstvo udvaranja i privlačenja erotske ljubavi, a ponekad je predstavljao i simboliku hijerarhijskih odnosa u nekoj zajednici, služio je kao ratnički ples za plašenje neprijatelja ili inicijacijski obred koji mlade ljude uvodi u odraslo doba i nove odgovornosti.

Sa plesnim maskama i kostimima, plemenski narodi stvarali su živopisne predstave o rađanju i smrti, vječitom prožimanju sila svjetla i tame, o igri polova, sunca i mjeseca, podzemnog i nadzemnog svijeta koji se povezuju u ekstatičnom toku života. Tako je čovjekovo tijelo u plesu postajalo pozornica kroz koju su se izražavale različite emocije i nagoni, a plesne svečanosti predstavljale su i svojevrsno terapeutsko sredstvo da se pojedinci i zajednica na kreativan način suoče i sa nekim potisnutim, tabuiziranim sadržajima, te ih transformiraju u cjelovitoj sintezi duhovnog i tjelesnog. Nastavi čitati

Virtualna izložba članova HDLU Zagreb: Portret – autoportret

Denis Kaplan, "Zappa's Daydream", tempera na papiru, 40x29 cm

Denis Kaplan, “Zappa’s Daydream”, tempera na papiru, 40×29 cm

Virtualna izložba članova HDLU Zagreb: Portret – autoportret

Lice čovjeka u prikazima slikara kroz povijest doživljavalo je različite transformacije od plošnih, reprezentativnih i idealiziranih prikaza različitih vladara i božanstava, prema finije iznijansiranim portretima običnih ljudi sa psihološkim karakteristikama, u raznim okruženjima, koji su svjedočili o njihovom porijeklu i društvenom statusu. Kroz vrijeme, moderni portret sve više je počeo napuštati potrebu prema realističnim prikazima ili reprezentativnoj idealizaciji i više se fokusirao na emocionalni karakter portretiranih likova, naglašavajući bojom i ritmom njihov unutarnji naboj. Lice kao neispisani list papira postajalo bi tako svojevrsna dramska pozornica, na koju se polako probijao unutarnji svijet portretiranog lika, obojan i osobnošću samog umjetnika koji je portret slikao

Bez obzira da li slikaju portrete rock ikona, poznanika iz susjedstva, pripadnika različitih kultura ili vlastite autoportrete, umjetnici ostaju vjerni osobnom rukopisu, koloritu i atmosferi koju žele prikazati, smještajući portretirani lik u ozračje svog unutarnjeg viđenja, pa tako posmatrani i posmatrač postaju isprepleteni u jedinstvenom doživljaju umjetničke kontemplacije. Nastavi čitati