Apstrakcija u fotografiji kao način bilježenja vanjskog okruženja vodi nas u potragu za drugačijom percepcijom unutar nas samih, prema iskoraku od poznatog, naučenog i determiniranog, koje se raslojava u novim perspektivama ne-linearnog mišljenja. Kada svijet prenapučen isuviše strukturiranim, gotovo ‘ideološkim’ slikama i porukama pretrpa naša čula sve do utrnuća unutarnjeg osjetilnog bića, dolazi taj trenutak potrebe da se napuste neinspirativne granice prema novim rješenjima, novim asocijativnim oblicima koji neutraliziraju površinska zasićenja, u potrazi za pra-formom, otiskom ideja prije konačne realizacije.
Ne-govor, ne-slika, neimenovano ne-značenje, nešto što se još nije rodilo, a ipak je prisutno, odgurnuto možda iz viđenja kao nevažno, detalj koji umjesto separacije predstavlja okidač za skrivene, sublimirane priče – mogućnosti su brojne, dok organske i ne-organske tvorbe ispisuju tajanstvene rukopise svjetla i sjene, geometrijskih oštrina i valovitih mekoća. Nastavi čitati