HDLU Zagreb, priopćenje za javnost: Ministarstvo kulture i medija opet ignorira probleme hrvatskih umjetnika i nekih strukovnih umjetničkih udruga

HDLU Zagreb kao strukovna likovna udruga želio bi ukazati na neke probleme hrvatskih umjetnika, koji su sustavno ignorirani već šestu godinu zaredom u mandatima sadašnje ministrice kulture i medija, gospođe Obuljen Koržinek. Više strukovnih udruga, kao i samostalnih umjetnika i njihovih predstavnika pisali su Ministarstvu kulture i medija RH o tim problemima, no do dana današnjeg nije bilo nikakvih odgovora, ni pomaka za hrvatske umjetnike.

A radi se o slijedećim problemima:

1. Samostalnim umjetnicima je 2009. godine smanjen koeficijent za obračun osnovice za uplatu doprinosa s 1,2 na 0,8 zbog antirecesijskih mjera i uvođenja posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke, pri čemu je obećano da će se nakon ukidanja navedenog poreza, visina osnovice za uplatu doprinosa samostalnih umjetnika ponovno obračunavati prema starom koeficijentu. Navedeni porez ukinut je 2010. godine, no jedino samostalnim umjetnicima od 2009. godine, znači punih 13 godina, nije vraćen, odnosno porastao koeficijent za uplatu obveznih doprinosa, što samostalne umjetnike stavlja u vrlo težak položaj kad odu u mirovinu i suoče se sa izuzetno niskim mirovinama ispod praga siromaštva, od kojih ne uspjevaju podmiriti troškove svakodnevnog života.

Komentar: Kako smo preživjeli zimu u Mrduši Donjoj

Krešimira Gojanović: ”Bez cenzusa u divljini”, iz ciklusa ”Život umjetnice”, tuš / akvarel na papiru, 50×40 cm

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Jedna stara poslovica nas uči da čovjeku treba dati vlast, da bismo vidjeli od kakvog materijala je taj čovjek napravljen. I tako je bilo sa mnogim našim ministrima/icama kulture: dok nisu bili na vlasti, obično bi iskazivali golemu i rječitu brigu za umjetnike i ‘kulturne politike’, prepuni ‘revolucionarnih’ misli i citata pomodnih društvenih teoretičara, pravili su se nezavisni i objektivni, no uvijek ih je iz pozadine gurao neki stranački aparat kojemu su naši ministri/ice kulture morali biti lojalni, puno više nego toj kulturi za koju su se uvijek deklarativno i pr-ovski zalagali.

Tako nam je i ova sadašnja ministrica kulture i medija ove zime pokazala od kakvog materijala je sazdana i koliko su joj stvarno bitni hrvatski umjetnici: lijepo nas je ministrica sve procjenila prema našim zaradama, ali i prema tome koliko se dopadamo podobnim članovima njezinih raznih kulturnih vijeća, koje je ona sama izabrala da poput rimskih imperatora u areni dižu palac prema gore ili ga spuštaju prema dolje, određujući bezbrižno tko će od nas ove godine živjeti i raditi, a koga će država poput neke maćehe iz bajke o Snjeguljici, poslati da traži socijalnu pomoć. I pri tome našu ministricu i dalje ni najmanje ne zanimaju brojni sukobi interesa po nekim kulturnim vijećima na koje joj umjetnici već godinama ukazuju, pa je toga naravno bilo u izobilju i ove godine na raznim njezinim natječajima.

Komentar: treba li hrvatskim umjetnicima ovakvo Ministarstvo kulture?

K. Gojanović, Bez naziva, akril na lesonitu, 90×70 cm

Napisala: Krešimira Gojanović

Mi mnogi samostalni umjetnici sve ove godine smo čekali da dođe jednom neki ministar/ica kulture koji će uvažavati samostalne umjetnike i imati će volje i želje da se bavi našim problemima, no na žalost, to do dana današnjeg nismo dočekali! Svi oni kao da na tu funkciju dolaze samo zato da bi radili PR za svoju stranku i posve im je, sa pozicija njihovih velikih državnih plaća, svejedno što su mnogi umjetnici bez posla, iskorištavani u brojnim ustanovama, što u svojim vlastitim strukovnim udrugama u velikom broju slučajeva nemaju prostora za svoje strukovne sastanke i nemaju mehanizme zaštite na tržištu, koji će im pomoći da od raznih eksploatatora u kulturi konačno naplate svoje teško zarađene honorare.

Naši ministri/ice kulture nikad i nisu voljeli umjetnike koji im dolaze sa problemima: oni bi najsretniji bili da umjetnici od jutra do mraka samo proizvode neki Spektakl, gdje će se onda ministri kulture dolaziti fotografirati, a da ih pri tom uopće ne zanima u kakvim uvjetima su radili ti umjetnici i jesu li bili pošteno plaćeni za svoj rad. Umjetnik koji dolazi sa problemima je nešto kao ‘crna ovca’ – frustriran je i nesretan ili je ljut i spreman na pobunu, potpuno je drugačiji od onih dobro uklopljenih podobnih umjetnika, koji ministrima serviraju ”rajske prizore” uljepšane realnosti, i naši ministri uvijek su, kao neki Carevi! – najviše voljeli takve umjetnike koji su ih opuštali i zabavljali, umjesto onih umjetnika koji su od ministara kulture zahtjevali da konačno nešto počnu i raditi.

Komentar: muke po likovnom ‘klasteru’ i daljnja konfuzija oko novog Zakona o umjetničkoj djelatnosti

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona na svojim stranicama objavilo je poziv svojim članovima da dođu na tribinu, vezanu uz novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti – na poveznici.

Novi Zakon za umjetnike izrađuje Radna skupina koja se može vidjeti ovdje. Ono što većina javnosti ipak ne zna, jest to da je sam proces biranja članova Radne skupine za donošenje novog zakona, u nekim umjetničkim djelatnostima bio potpuno netransparentan. Još 2017., Ministarstvo kulture je u svojim prostorima iniciralo sastanak sa predstavnicima nekih strukovnih udruga u kulturi, ali ne i sa svim strukovnim udrugama! Neke udruge uopće nisu bile pozvane na taj prvi sastanak u Ministarstvo kulture, te do dana današnjeg, od ministrice kulture nismo dobili nikakvo objašnjenje zašto je Ministarstvo neke udruge uključilo, a neke potpuno isključilo.

Nadalje, pozvane udruge na sastanku u Ministarstvu kulture još 2017. dobile su zadatak da formiraju tzv. klastere po umjetničkim djelatnostima. Mnoge udruge bile su zbunjene tim terminom ”klaster”, koji bi više odgovarao tipu udruživanja gospodarskih subjekata koji žele udruženo nastupati na stranom, konkurentskom tržištu, kao što postoje napr. klasteri automobilske, poljoprivredne ili drvne industrije, i sl. Umjetnicima u njihovim udrugama nije bilo jasno zašto se Ministarstvo nije direktno obratilo svim do tada postojećim strukovnim udrugama u kulturi, i posebno, kako se Zakon ipak donosi za profesionalne umjetnike, glavna udruga koju je tu nešto trebalo pitati, trebala je biti Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika sa svojim članovima i djelatnicima.

Javna polemika i reakcija na intervju novog dekana ALU u Jutarnjem listu: treba li stare kosture zaista ostaviti u ormarima?

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Tomislav Buntak kao novi dekan zagrebačke ALU, te ujedno i novi predsjednik HDLU-a nedavno je dao intervju za Jutarnji list (23. 6. 2018.), koji možemo vidjeti na poveznici. Sama činjenica da je netko ujedno i dekan umjetničke akademije i predsjednik jedne od najvećih strukovnih umjetničkih udruga u Hrvatskoj, daje nam naslutiti da je HDLU kao likovna udruga konačno postao ‘ispostava’ zagrebačke ALU i servis za njezine profesore, prema čemu su stvari neumitno išle zadnjih desetak godina, a sada sa ovim izborom, neki profesori sa ALU dobili su tzv. ”neograničenu moć” da odlučuju o sudbini svojih kolega i istovremeno da posve minimaliziraju utjecaj samostalnih likovnih umjetnika u udruzi HDLU.

Nije to neka tajna u strukovnim likovnim krugovima i o tome se već više puta pisalo: iskusni samostalni umjetnici u udruzi HDLU već godinama bivaju satjerani u kut, neki profesori sa ALU u raznim žirijima i komisijama samostalnim umjetnicima su često onemogućavali izlaganje u prostorima Meštrovićevog paviljona, a kada su neki samostalni umjetnici željeli u svojoj strukovnoj udruzi govoriti o problemima svoje profesije, bili su cenzurirani, čak i ozbiljno sankcionirani od istih tih nekih – profesora sa zagrebačke ALU. Naravno, to nisu radili svi profesori sa zagrebačke ALU, jer u toj ustanovi također ima kvalitetnih i korektnih ljudi, no opet i njihova kronična Šutnja također je doprinjela ovim današnjim problemima na hrvatskoj likovnoj sceni, i zato se Šutnja mora prekinuti ovom javnom polemikom, koja će tako pokušati uspostaviti i svojevrstan dijalog između samostalnih hrvatskih likovnih umjetnika i profesora sa zagrebačke ALU.

Komentar: O mobingu u hrvatskoj kulturi

K. Gojanović, ”Susret sa tamnom sestrom”, crtež tuš na papiru

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Biti žrtva sustava u hrvatskoj kulturi nešto je o čemu se ne piše puno, znamo za mnoge primjere kršenja ljudskih i radnih prava ljudi u nekim drugim sektorima i profesijama, no kad je kultura u pitanju, rijetko ćemo čuti da netko izlazi u javnost i žali se na mobing, pa se tako stječe pogrešan dojam da mobinga na kulturnoj sceni u Hrvatskoj uopće i nema.

Općenito žrtvama mobinga u kulturi nije lako: čak i oni rijetki pojedinci koji su se odlučili progovoriti, koji su skupili hrabrost da izađu u javnost, obrate se institucijama, raznim ministarstvima, pravobraniteljima za ljudska prava, inspekcijama, sudovima, i sl. – često od svih tih institucija uopće nisu bili shvaćeni, jer iz nekog razloga u Hrvatskoj žrtve nisu uvijek dobro prihvaćene kad razbiju okove šutnje i progovore o svojim problemima, i žrtve, ne samo u kulturi, nego i sve moguće druge – naprosto u Hrvatskoj nisu uvijek podržane na pravi način, a razlog ovome su neki duboko zakopani nesvjesni obrasci u kolektivnom društvenom biću.

Komentar: Tko sustavno uništava likovnu struku u Zagrebu i Hrvatskoj ?

K. Gojanović: ” Black sun ”, crtež tuš na papiru

Napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Na pitanje tko uništava likovnu struku u Zagrebu i Hrvatskoj teško je dati jednoznačan odgovor, no ponekad se čini kao da to rade – i sami umjetnici, oni rijetki privilegirani, koji su se iz nekog neshvatljivog nedostatka profesionalne solidarnosti – okrenuli protiv vlastitih kolega ! Ovaj problem nije od jučer, i zagrebački likovni umjetnici puno su puta pokušavali upozoriti i javnost, ali i kulturne institucije da se neke posve nezdrave stvari dešavaju u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu u posljednjih 6 – 7 godina, no očito je da se nitko oko ovoga nije zabrinuo, pa se iste problematične pojave nastavljaju dešavati i dalje. No krenimo redom. Prije svega je veliki problem kada za ravnatelje u neku strukovnu umjetničku udrugu uporno i uporno dolaze ljudi, koji umjetnike uopće ne razumiju, koji nikad nisu imali iskustvo rada po umjetničkim udrugama, i koji, na kraju krajeva, ne razumiju ni osnovne postavke te struke, sa kojom se likovni umjetnici u Hrvatskoj bave, i onda će to naravno uvijek rezultirati sa raznim oblicima neprofesionalizma, amaterizma, nereda i velikog nezadovoljstva među samim umjetnicima, o kojemu smo također ovih dana mogli čitati i na Facebook-u.

Ove godine napr. u Zagrebu, likovni umjetnici i članovi HDLU-a izgubili su i svoju tradicionalnu ljetnu likovnu koloniju na Strossmayerovom šetalištu, zato jer prema neslužbenim informacijama, Turistička zajednica Grada Zagreba nije prihvatila projekt te kolonije od strane HDLU-a, i tako će jedna zanimljiva likovna manifestacija, koja se održavala čak šest godina za redom preko čitavog ljeta u Zagrebu, ove godine ipak biti ugašena, a likovni umjetnici ostati će bez još jednog mjesta u gradu gdje bi mogli prezentirati svoj rad, nakon što su već početkom godine izgubili i galeriju Karas.

Što se to događa sa Bijenalom slikarstva i kome točno smetaju hrvatski kustosi i samostalni umjetnici ?

Krešimira Gojanović: ” Vještičija kuhinja ”, akril na kartonu, 100 x 80 cm, 2012.

Kritički osvrt napisala: mr. art Krešimira Gojanović

Bijenale slikarstva pokrenulo je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ( HDLU ), 2011. godine, sa namjerom da predstave presjek hrvatske likovne scene i trenutnih tendencija u hrvatskom slikarstvu, sa širokim rasponom stvaralaca različitih generacije. Ideja je u startu bila dobra, no od samog početka stvari za hrvatske likovne umjetnike nisu realizirane onako kako su bile zamišljene, stoga je potrebno jednim kritičkim osvrtom ukazati na neke manjkavasti svih dosadašnjih Bijenala slikarstva, kako bi se ta manifestacija u budućnosti mogla poboljšati, na zadovoljstvo i svih nas hrvatskih likovnih stvaralaca.

No krenimo redom: na prvom izdanju Bijenala 2011. god., glavni selektori za odabir umjetnika bili su akademik Đuro Seder, Tomislav Buntak i Josip Zanki. ( link ) O prof. Sederu može se reći sve najbolje: vrstan je to hrvatski umjetnik, te izuzetan pedagog, koji je svojim posvećenim radom odgojio brojne generacije hrvatskih umjetnika. Ali u žiriju tadašnjeg Bijenala svakako je bio evidentan nedostatak povjesničara umjetnosti, kustosa i likovnih kritičara, a što je iznenadilo mnoge članove HDLU-a.