Tihomir Marinković

maske3-130109Tihomir Marinković-Tile, akademski kipar, rođen u Zagrebu 1975. Po završetku Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn na odjelu za keramiku u Zagrebu 1994., upisuje Accademia di belle arti u Veneciji na odjelu kiparstva, u klasi profesora Gianfranca Tramontina. Tokom studija ga je zaintrigirao svijet maske i maskiranja sveprisutan u Veneciji, te se bavi izradom maski po uzoru na stare majstore i kao kipar oblikovao je cijeli niz modela koji se koriste u venecijanskim radionicama. Tokom 20 godina rada na tom polju imao je više zapaženih radova, kao što je izrada maski za dubrovačke ljetne igre, opera ” Cassanova u Istri “, brojne predstave, film i televizijske emisije, razne izložbe i multimedijalni projekti. Svojim je radom obogatio venecijanski svijet maski i maskiranja, gdje je priznati majstor.

Predgovor za izložbu Tihomira Marinkovića u Muzeju Turopolja, 2008.

Napisala: Dragica Dada Morić

Balet.predstava, MSU

Balet, predstava, MSU

Maske su stare skoro koliko i čovječanstvo. Svojom magičnom privlačnošću plijene pozornost promatrača, a onima koji ih nose daju snagu i moć. Potekle su iz nakane da izazovu strahopoštovanje, užas ili smijeh. Kroz povijest maske su bile korištene na puno načina. Kao rekvizit u kultnim obredima, ceremonijama, radi zaštite od nesreća, uroka i zlih duhova. Njima se moglo zavesti, zavarati, sakriti i otvoreno ismijavati, rugati. Imale su snažnu ulogu u kazalištu i pantomimi. Vješto napravljene i s mjerom dekorirane maske su uvijek bile voljene, skupljane i pokazivane čisto radi svoje ljepote.

 

Maske u Veneciji igrale su glavnu ulogu u svakodnevnom životu, stoga su donešena stroga pravila o njihovom nošenju. Prvi zapisi o karnevalu u Veneciji datiraju iz 1286. godine. Na početku je javno nošenje maski izvan razdoblja karnevala bilo zabranjeno, osim isključivog prava plemstva, koje ih je moglo nositi na privatnim zabavama. Nešto kasnije, zakoni su se promijenili. Osim u vrijeme adventa i posta, maske su se mogle nositi javno tijekom cijele godine. To je u prvi plan izbacilo dvije najpoznatije maske Bautu i Volto, koje su postale svakodnevni dio odjeće plemstva.

 

Bauta je imala crni ogrtač s kapuljačom, najčešće od svile. Ispod pelerine mogla se nazirati bogata odjeća nosioca. Na glavi su nosili crni tradicionalni trokutasti šešir, prekrasno urešen, a njegova uloga osim dekorativne, bila je da pridržava masku Volto i Bautu na mjestu. Bauta je prekrivala veći dio lica, ali onaj koji ju je nosio mogao je slobodno jesti i piti bez skidanja. Ako je žena nosila Volto, mogle su se nazirati grudi i jarko crveno obojane bradavice. Moralnost, a kamoli skromnost 1500. godine u Veneciji nije postojala. Bili su moderni duboki dekoltei, koji su puno otkrivali, a bili su poznati i ozloglašeni u cijeloj Evropi. Anonimnost je bila osigurana tako što su ljude koji su ih nosili, oslovljavali sa gospodin ili gospođa maska. Noseći masku, ljudi su mogli činiti sva amoralna djela anonimno. Plemići u dugovima iskorištavali su anonimnost maske toliko, da je 1702. godine zabranjeno nošenje maski u kockarnici.

Moretta je maska koju su nosile samo žene. Ona je služila zavođenju. Mala, tamna i jajolika bila je prekrivena crnim baršunom. Muta, nijema maska, koja se pridržavala zubima ugrizom za gumb i onemogućavala je onog koji ju nosi da govori. Ona je prekrivala oči, nos i usta. Nijemost ženske osobe, izloženost grudi prekrivenih prozirnom tkaninom pružala je vrhunsko zadovoljstvo promatraču. Ako je odobravala udvaranje, žena je samo trebala skinuti masku.

 

Comedia dell Arte imala je velik utjecaj na ikonografiju karnevala, i popularnost maski i kostima koje su nosili glumci. Za razliku od dvorskog kazališta, koje je bilo popularno među plemstvom i izvođeno samo u palačama i duždevim odajama, Comedia dell Arte odlazila je na turneje sa glumcima među građanstvo. Na gostovanja su putovali sa cijelokupnom opremom, scenogrfijom, kostimima i maskama. Comedia dell Arte koja još uvijek plijeni pozornost, stvorila je tipizirane likove, uloge koje se nisu ni do danas u suštini promijenile. Svaki lik imao je svoju tipiziranu, posebno izrađenu masku koja je bila sastavni dio cjelokupne produkcije. Na taj način likovi su bili lako prepoznatljivi, iako su se njihove personalnosti i kostimi mijenjali. Primjer je Harlekin, jedan od glavnih likova, koji se prvi put pojavio kao siromašni nespretni sluga, odjeven u zakrpe, da bi kasnije postao uglađen, oštrog jezika, pametan sa kostimom crvenog, plavog i žutog romboidnog uzorka….

Spartanka

Spartanka

Ostali likovi u Comedii dell Arte uključuju još siromašnih i polupismenih sluga. Pulcinella, koji je bio jako popularan među venecijanskim maškarama. Brighella superiorniji, nadmoćniji sluga, Pantalone zločesti stari trgovac, čija je maska danas najsličnija izvornom originalu. Lik Kapetana koji ima ili nema masku, hvali se svojim junačkim djelima i hrabrošću, ali se ponaša suprotno.

Maske u Comediji dell Arte rađene su velikim znanjem i stručnošću. Otkrivale su veći dio glave, da bi se prepoznala gesta, mimika lica interpretatora. Originalne maske rađene su od kože, a kako bi maska glumcu savršeno pristajala, rađeni su kalupi prema njezinom ili njegovom licu. Nakon osnovne izrade, pristupali su detaljnom ukrašavanju. Usavršavanjem tehnologije, sa istom su preciznošću i umjetničkom kvalitetom radili u tehnici ” papiermachea ”.

Venecijanske maske nosile su se po svuda. Postojala su tako rivalstva među korisnicima i proizvođačima, tko će nositi, a tko izraditi kvalitetniju masku. Hedonističko, nemoralno i ekstravagantno ponašanje u Venecijanskoj Republici trajalo je sve do zabrane Napoleona 1797. god., koji je zabranio nošenje maski javno i privatno. Nakon zabrane, maske su polako blijedile iz svijesti žitelja Venecije. Skoro dva stoljeća kasnije 1980. godine počelo je ponovno rođenje, u želji da se tradicija i izrada maski obnovi. Otkrivanjem kako ih napraviti otkrivamo i značaj maski u povijesti.

U oživljavanju tradicije svojim velikim umijećem i radom doprinosi i mladi autor iz Hrvatske, akademski kipar Tihomir Marinković. Za vrijeme studija kiparstva na Accademia di belle arti u Veneciji, otkrivajući nove dimenzije grada i kulture, upoznao se sa neizbježnim Venecijanskim karnevalom. Za mladog kipara maske su postale izazov i nadahnuće. Izradio je više autorskih rješenja. Po njegovim originalnim kalupima i danas se izrađuju maske u Veneciji. Njegov rad tako je postao integralni dio osebujne kulture, tradicije koja se nadograđuje.

 

Fasciniranost fantastičnim, grotesknim likovima rastegnutim između tragedije i komedije, poznati su u radovima starih majstora Breughela i Hieronymusa Boscha. Ekspresionist James Ensor slikao je karnevalske scene, maskirane, ekscentrične ljude, figure pretjeranih gesta. Poznato je da su maske bile velika inspiracija kubistima. Sve se to može preslikati i na druge grane umjetnosti. Uvijek je postojala i postojat će strast za preobražajem, promjenom identitete, slobodom koju pruža taj ” mračan ” predmet želja – maska. ( Dragica Dada Morić ) 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s