Vedran Ivanković

Vedran Ivanković diplomirao je 2003. na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu i stekao naziv Akademski slikar, a od 2007. do 2008. stručno se usavršavao za lutkarstvo i izradu lutaka u Poljskoj: Opolski Teatr Lalki i Aktora im. Alojzego Smolki – Opole, Teatar Banialuka u Bielsko-Biali, Teatar lalki i aktora u Lomzi i Teatar Lalka u Warszawi.

2012. položio je stručni ispit za zvanje Profesor strukovnih predmeta. Od 2000. do 2009. radio je kao scenograf u Šibenskom kazalištu, a od 2010. radi u Gospodarskoj školi – Čakovec kao profesor stručnih i teoretskih predmeta. Od 2003. član je HULU Split, od 2010. HDLUM-a u Čakovcu i od 2015. HDLU Zagreb. Sudjelovao je na više grupnih i samostalnih izložbi i likovnih kolonija, te je autor preko dvadesetak scenografija.

Dobitnik je više nagrada:
2004. – Rektorova nagrada za najbolji diplomski rad
2008. – Nominacija od strane HDDU-a za nagradu Hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje scenografije za predstavu ” Fantazija ”
2009. – ” Glumište pod murvom ”, Skradin – najbolja scenografija

www: http://vedranivankovic.weebly.com/
E – mail: vedran36@net.hr

Vedran Ivanković: ” Strah u 19 slika ”, ciklus slika u tehnici akrila na platnu i akrila na papiru.

Ciklus od 19 slika prikazuje portrete djece, staraca, žena i muškaraca, koji su suočeni i nalaze se pred smrću izazvanom ratnim stradavanjem, bilo svojim pogubljenjem ili gubitkom bliske i voljene osobe.

Sa starih ratnih video zapisa skidao sam i slikao portrete sudionika rata, pokušavajući prikazati strah (emocije), koji je stvaran, prisutan i opipljiv kod sudionika, s obzirom da je strah svakodnevni opći ljudski i sveprisutni fenomen, koji već postoji kod biljaka i kod životinja, uglavnom vezan uz postojanje opasnosti za život i nagon za samoodržanjem, a upravo su ti neznani ljudi ( portreti ) u stvarnom životu suočeni sa smrću i strahom za vlastiti život, dok smo mi manje – više sretno proživljavali naš. Mnogi od njih su na žalost i izgubili život.

 

Smrt je stvarna i koliko god mi bježali od nje, ona je tu kraj nas i ne možemo birati njen trenutak, kao što ga nisu izabrali ni akteri ovih radova, smrt im je nametnuta, postala je destruktivna sila koja je onemogućila stvaranje životnog puta i normalan individualni razvoj.

Ova serija slika je omaž ljudima koji nisu imali izbora i sa njom pokušavam izazvati kod promatrača i isprovocirati ga da se bar na jednu sekundu poistovjeti s njima i osjeti taj strah s kojim su se oni morali suočiti, te im tako odamo počast i zapitamo se kako su se oni osjećali u tom trenutku, kad tada nikom nije stalo do njih. Želim da dalje žive u nama, barem su toliko zaslužili.

 

Slikani su u živom koloritu ( crvene, zelene, žute, narančaste… boje ), koji ima više simboličkih razina. Boja nije u funkciji naturalističkog, već ekspresivnog smisla – ekspresionizam, ona nema dekorativnu funkciju. Slika ne smije biti dekoracija, već samo izraz. Želim prikazati ne umjetničku, već ljudsku istinu. U tim trenucima sudionicima slika nikad više nije bilo tmine, užasa od smrti i bojom pokušavam unijeti bar malo svjetla u taj mračni dio njihova života, a u konačnici i našega. ( Vedran Ivanković )

 

Iz predgovora Petre Vidović

Neke se slike vraćaju, noseći sa sobom jednaku tugu, gorčinu i beznađe kao onda kad sam ih prvi put vidjela. Pomislim, trebala bih nešto učiniti. Ne činim. Čak i oni za koje mislim da su u strukturama ( nismo li svi ? ), koje bi mogle mijenjati stvari i odnose, prividno ništa ne poduzimaju ili ne dovoljno da se stvori dojam boljeg. Slike se ponavljaju u izrazima lica novih ljudi u drugim ratovima. Pomislim, kako je naivno vjerovati da se to ponavaljanje može prekinuti.

Vedran Ivanković slika ciklus slika, akrila na platnu i papiru, odabirući kadrove video snimki iz Domovinskog rata. Uzima krupne planove civila, običnih ljudi koji su suočeni s ratnim stadanjem izgubili sve, najviše i najbolnije, vjeru u ljudskost. Čini mi se da ih prepoznajem. Znam u kojem su dijelu kolone stajali. Ta su nam se lica svima urezala u pamćenje.

Odabir bespoštedno jarkih i kontrastnih boja obilježje je cijelog ciklusa. U ovom ratnom narativu nema mjesta za pastelne boje, kao niti za autentične boje jeseni devedesetih. Slike su nastale 2012. i 2013. godine, u vremenskom odmaku koji nije utišao tugu i gubitak, besmisao. Te se snimke ponovno puštaju uz godišnjice, više ili manje primjerene govore. A nova stradanja gledamo svakodnevno, ona su iz nekih drugih krajeva. Neka više ni ne osjećamo.

U središtu slikarsta Vedrana Ivankovića je pojedinac čiji se život našao u vrtlogu ratnih zbivanja, on je suočen sa smrću, neposredno i okrutno. Ivanković bira upravo pojedinca, ne raspreda o kontekstu, on bira osobu koja za svoje bezizlazno stanje ne pronalazi opravdanje u političkom i povijesnom tijeku događaja, to je osoba koja je ovdje i sada ostavila sve iza sebe, koja je gledala ubijanja najbližih i koja nije sigurna što ju čeka.

Kadar koji odabire iz videosnimke je krupni plan žrtve u izrazu najtužnije grimase lica, dubokih sjena i ukošenih linija polusklopljenih očiju. Obradom odabranog kadra, pojednostavljuje volumen, sumarno slika u otocima boja, gubeći voluminoznost i tonalnu gradnju, te se približava vizualnoj logici hladnog videozapisa.

Pa ipak, to renderiranje slike ( proces stvaranja slike pomoću programa, dodavanje specijalnih efekata ) prisutno je u povijesti umjetnosti još od Warhola – sjetimo se samo njegovih pojednostavljenih portreta u sitotisku ili verzija obrađenih fotografskih predložaka kod mlađih naraštaja zagrebačke akademije ( posebno Rončevićeve i Keserove klase ). Kod Ivankovića, koji je bio splitski student, renderirana slika nema ono osnovno obilježje – banalnost u izboru motiva, slika zbog slike same, prizora koji bi bio ovdje bez značenja. Naprotiv, izbor motiva je jednoznačan i važan, ponavlja se kroz cijeli ciklus, kao da svaku žrtvu želi poimence spomenuti. Zbog toga se čini suvišno ispisivanje dijela teksta dr. med. Elvire Koić ” Lica i naličja straha ” na nekim slikama. Slikarskim postupkom nam strah pred smrću postaje blizak – to smo mogli biti mi osobno, suosjećamo sa svjedokom. Prenoseći izraz lica žrtava i postavljajući ih na zid galerije, slikar poziva na dijalog.

Upravo dva pitanja koja se nameću u promatranju Ivankovićeva ciklusa u potrebi za dijalogom dobivaju odgovor. Zašto nakon dvadeset godina tematizirati rat i zašto prepisivati iz medija videozapisa u medij slikarstva ? Distanca koju čini prepisivanje medija u slikarstvo možda je samo jedan od iskoraka: ukazivanje na besmisao rata u očima običnog čovjeka, autorova osobna terapija, analiza i borba protiv straha. Ponovno, neka vrsta intimnog dijaloga.

Potreba za dijalogom i rješavanjem otvorenih pitanja ne prestaje ni dvadeset godina poslije, posebice imajući na umu suludu povijest naših prostora koja se ponavlja. Ovim ciklusom Ivanković problematizira sjećanje, ratnu traumu i strah kao sveprisutni fenomen. Stavljanjem pojedinačne žrtve u prvi plan posramljuje našu nemoć i traži gestu ljudskosti, ispriku. Kao što su mnoge žrtve čekale na onu antigonsku gestu posipanja zemlje, dostojan ukop. Nevjerojatno je to čekanje i količina mržnje koja ponavlja ratove. ( Petra Vidović )