Vladimira Spindler

Vladimira Spindler, photo Damil Kalogjera

Vladimira Spindler, photo Damil Kalogjera

Vladimira Spindler fotografkinja je i autorica dokumentarnih filmova iz Zagreba. Fotografijom se bavi od 1998. godine, a od 2004. članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU). Radila je za časopise Elle, Playboy i Cosmopolitan, a šest je godina bila i fotografkinja Gradskog dramskog kazališta Gavella. Posljednjih 15 godina radi u magazinu Gloria, a povremeno radi i kao fotograf za Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatsko narodno kazalište i neka neovisna kazališta. Školu dokumentarnog filma Restart završava 2017. godine. Trenutno radi na dokumentarnom filmu ”Geni moje djece”.

Vladimira, dugo godina se baviš fotografijom, radila si za značajne časopise i magazine (Elle, Playboy, Cosmopolitan, Gloria), kao i za neka gradska kazališta – može li se u Hrvatskoj živjeti od fotografije?

– Ispočetka sam jako teško živjela od toga. Živjela sam sa svojim bivšim dečkom, pa mi je on financijski pomagao, jer je cijenio to što sam uporna i ne odustajem. No, nakon dve godine nekako je krenulo. Unazad 15 godina (od kada sam se rastala od bivšeg muža), radim u Gloriji/Gloriji In. I bez obzira na staž koji imam kao fotografkinja, a on je 24 godine, i dan danas moram raditi fuševe sa strane. Svaki posao sa strane je dobrodošao. Pogotovo sada kada mi je sin otišao studirati u Englesku. Život je generalno skup.

Novi zakon za umjetnike predviđa umjetnicima niz represivnih mjera, ne vodeći računa o problemima koje umjetnici imaju na tržištu – koje najveće probleme umjetnika bi istaknula iz pozicija svoje struke i dosadašnjeg iskustva? Da li bi se ti problemi mogli riješiti nekim zakonskim odredbama u novom zakonu o umjetničkoj djelatnosti?

– Moram priznati da sam ogorčena zakonom za umjetnike, uostalom da se Ministarstvo kulture miješa, oni koji debelo sjede na svojim plaćama, koje mi umjetnici nemamo. Tretira nas se kao da mi ništa ne radimo. Na žalost, mi smo ti koji smo u poziciji da živimo isključivo od honorara, i koliko radimo, toliko zaradimo. Ne možemo si ni priuštiti da smo bolesni. Zajednica umjetnika je jedina svijetla točka. Oni brinu o umjetnicima. Da njih nema, ne bih imala ni dana staža, jer te u novinama ne zapošljavaju. Ovako sam skupila 17 godina, a i moja djeca su zdravstveno osigurana. Uostalom, mi smo ti koji punimo državni proračun i plaćamo porez. Neka oni naslikaju 5 slika i neka probaju preživjeti mjesec od prodaje istih, pa da vidimo. Lako je biti pametan iz ugodne fotelje.

Umjetnice koje su majke također se susreću sa nekim problemima, za koje se čini da ovaj postav Ministarstva kulture uopće nema sluha. Kakva su tvoja iskustva na tom planu, kako bi država mogla pomoći samostalnim umjetnicama koje imaju djecu i gotovo svakodnevno se bore sa nesigurnošću svoga posla?

– Ja sam jedna od tih. Znači, radila sam dan pred porod i nakon mjesec dana od poroda, opet sam išla raditi. Sa oba djeteta. Prvo: zato što sam plaćena ako radim, a drugo ako vas nema na sceni (a niste zaposleni), onda vas se lako zamjeni. Konkurencija je velika. Sva sreća da sam bila dovoljno mlada (24 godine) i da sam uspjela tako živjeti. Sina sam vukla na snimanja, a sa kćeri sam našla tetu koja mi je nju čuvala dok ja radim. S Mašom sam radila već nakon njenog drugog tjedna. Otišla sam sa njom u kazalište, podojila je, dala ju teti Smilji, snimala, i onda su one dvije došle nakon 4 sata da Mašu opet podojim i da mogu nastaviti snimati. A Rene je često spavao u kolicima na kazališnim probama ili u novinama. Lak život, nema što. Sarkazam.

U Nizozemskoj država brine o svojim umjetnicima. Oni dapače provjeravaju koliko umjetnik uspijeva zaraditi i kada smatraju da je to nedovoljno, plaćaju 900 guldena iliti 3500 kn otprilike, da mu pomognu, kako bi on mogao nastaviti sa svojom umjetnošću. A bila sam i u stanovima koje njihova država dodjeljuje umjetnicima za život. Sutra bi svi rado živjeli u njima. Tako naime izgledaju.

Autorica si dokumentarnih filmova koji su prikazivani na brojnim festivalima – gdje pronalaziš ideje za svoje filmove, koje teme i sadržaji te privlače?

– 2016. neispunjena svojim poslom, te zato što sam pala u depresiju i počela se liječiti, odlučila sam upisati Restartovu školu dokumentarnog filma. U tom psihički teškom vremenu, sreću sam nalazila tamo učeći, snimajući i montirajući. Odlučila sam da se u budućnosti želim tim baviti. Tada je nastao moj film ”Mama, zasto plačeš”, koji govori o tome kako se moja djeca nose sa mojom bolešću. Kako se redateljskoj struci i ljudima koji su ga gledali srašno svidio, dobila sam vjetar u leđa. Nakon toge me je profesor Nenad Puhovski pozvao kao hospitanticu na MA dokumentarne režije na ADU. Provela sam dvije prekrasne godine. Tamo su nastali moji filmovi ”Prijateljstvo s Trokutom” i ”Mlada časna”.

Mene zanimaju ljudi. Zanimaju me ljudi koji su ekcentrični, posebni, oni sa ruba, zatvorene skupine, socijalne priče…..baš oni koji nisu lako dostupni. Takav je bio i Trokut, iako smo nas dvoje odmah ‘kliknuli’ i snimala sam ga do njegove prerane smrti. Snimam one teme koje mene duboko zanimaju, jer je to najbolji način da ste u tom projektu do kraja. I moja velika sreća je ta što mi ljudi vjeruju i otvaraju se. Ja sam po prirodi emotivna i mislim da to ljudi osjete.

Umjetnici iz HZSU-a u zadnje vrijeme počeli su se vrlo aktivno zalagati za svoja radna prava, povezivati i bolje upoznavati među sobom. Većina umjetnika iz HZSU-a je složna da na svaki način moramo održati svoju udrugu, te razvijati i njezine buduće aktivnosti. Imaš li tu nekih prijedloga sa čime bi se HZSU još trebao baviti da izađe u susret željama svojih članova?

– HZSU se uvijek brinuo o svojim umjetnicima. I mislim da generalno nitko od umjetnika nema nikakvu pritužbu na njihov rad. Da nema njih i Marka Stanića koji prema svima nama imaju, mogla bih reći, jedan lijepi obiteljski odnos, umjetnici bi bili nigdje. Zato HZSU mora postojati i nastaviti se brinuti o nama, a ne prepustiti to politici i Ministarstvu kulture.

Jesi li članica još nekih strukovnih udruga osim HZSU-a, kakva su ti iskustva sa strukovnim udrugama?

– 17 god sam članica i u ULUPUH-u. I tek unazad 2 godine, zato što se skupila šačica kolega fotografa, dolazim na naše fotografske sastanke. Sve ove godine prije nisam imala nikakve veze sa ULUPUH-om. Slali su mi pozive za natječaje, izložbe. Jedina osoba sa kojom sam surađivala je bila Maša Štrbac. Tek sada kada se desilo ovo sa HZSU i novim zakonom, shvatila sam da u ULUPUH-u ništa ne štima i da niti jedna od raznih strukovnih podzajednica, nema veze jedna sa drugom. Kao da nismo jedno tijelo. Nemam što dodati. Trebalo bi tamo napraviti reda.

Tvoji budući planovi i projekti, pripremaš li nešto novo?

– Završila sam dokumentarni film ”Mlada časna”. Ja nemam producenta, jer su filmovi nastali na ADU kao studenski radovi, tako da bi morala sve sama……slati na festivale, raditi marketing sama sebi, a za to i nemam vremena. Nadam se da će možda ovo pročitati neki producent i javiti se. 😉

Čekam riješenja HAVC-a za dokumentarni film ”Geni moje djece”, pa ako bude pozitivan ishod, početi ću snimati sa ozbiljnom filmskom ekipom. Želja mi je baviti se dokumentarnim filmom, no rado bi učila za asistenta na igranom, te u budućnosti napravila svoj prvi kratki igrani film u naslovnoj ulozi sa Čućekom. Uglavnom, sebe vidim na filmu i u režiji. To je moj san.

Razgovor vodila: Krešimira Gojanović

Galerija radova:

 

Značajnije samostalne izložbe Vladimire Spindler:

– Strugotine – konceptualna izložba – KIC – 2019.
– Putovanje u srce tame i nazad – Kino Europa – 2019.
– On/a – Galerija Događanja – 2018.
– Prijateljice i ja – galerija Velvet – 2013.
– Razglednice djetinjstva – Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića – 2013.
– Kronika vremena – Galerija Događanja – 2012.
– It is me, myself – Galerija Matice hrvatske – 2012.
– Zagreb – galerija Badrov – 2011.
– Od kuće do vrtića – KIC – 2007.

 

Dokumentarni filmovi:

– ‘‘Prijateljstvo s Trokutom”, 41 min, 2019.
produkcija: Akademija dramske umjetnosti, Zagreb
festivali: Liburnija Film Festival,
2019. Premijera u Kinoteci, 2019.

– ”Mama, zašto plačeš…..”, 21 min, 2017.
produkcija: RESTART
festivali: Green Montenegro International Film Festival, 2018. treća nagrada
Dani hrvatskog filma, 2018.
Zagreb Dox, 2018.
Festival u Zelini, 2018.
Tabor Film Festival, 2017.
Pluk de Dacht, Open Air Film Festival, Amsterdam, 2017.
Luksuz festival, Krško, 2017.

– ”Preko ruba”, 10 min, 2017.
produkcija: samostalna
festivali: Liburnija Film Festival, 2017.
San Francisco dance film festival, 2017.
Fibula film festival, 2017.

 

Vladimira Spindler, photo Damil Kalogjera

Vladimira Spindler, photo Damil Kalogjera