Petra Brnardić

Razgovor vodila: Krešimira Gojanović

Petra Brnardić rođena je 1978. u Zagrebu. Godine 2004. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja. Bavi se slikarstvom, crtežom, fotografijom, kolažem, glitch artom, instalacijom, animacijom, videom, multimedijom i ostalim vidovima vizualnih umjetnosti.

Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te filmskim festivalima u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Sisak, Čakovec, Velika Gorica, Samobor, Varaždin, Lovinac, Duga Resa, Karlovac, Rijeka, Kastav, Pula, Poreč, Zadar, Split, Makarska – Hrvatska, Mostar – BiH, Novi Sad, Subotica – Srbija, Maribor, Tolmin, Ljubljana – Slovenija, Betlehem – Palestina, Rosario i Santa Fe – Argentina, Szczecin – Poljska, Napulj, Rim, Macerata i Padova – Italija, Edinburgh, Bradford, Buckinghamshire, London – UK, Porto – Portugal, Forcalquier – Francuska, Malmo – Švedska, Girona, Valencia i Alicante – Španjolska, Corvallis, Oregon, Hollywood LA, California, Roanoke Virginia, Bisbee Arizona, Florida i New York – USA, Bangalore – Indija, Tijuana – Meksiko, Moskva – Rusija, Valkenburg i Amsterdam – Nizozemska, Thessaloniki – Grčka, Berlin – Njemačka, Port of Spain – Trinidad i Tobago, Jakarta – Indonezija, Tokyo – Japan).

Sa svojim crtežima uvrštena je u antologiju hrvatskog erotskog crteža, ”Eros i Pornos”. 2006. godine objavljena joj je zbirka pjesama ”Posjekotine”. Njezin je rad prezentiran u brojnim domaćim i međunarodnim publikacijama, printanim i digitalnim, između ostalih, u digitalnom časopisu za vizualne umjetnosti ”Gestalten”, u časopisu za promociju međunarodnih vizualnih umjetnika ”A5” (dvaput), za vizualne umjetnosti (Self-As-Subject: The Multiple Exposure Project Zine) i kinematografiju (Stigmart VideoFocus Special Edition), u časopisu Make8elieve, u antologiji Il corpo solitario III (Solitary body: the self-timer in contemporary photography), urednika Giorgia Bonomija. Njezine fotografije uvrštene su u tri Saatchi Art Gallery kolekcije. Dobitnica je četiri nagrade za svoj rad, od kojih treba istaknuti posebno priznanje 50. revije hrvatskog filma za kratak eksperimentalni film ”Leviathan Of Desire” 2018. godine u Kinu Tuškanac u Zagrebu. Autorica je više od dvadeset kratkih eksperimentalnih filmova, i nekoliko nedovršenih i neobjavljenih. Od 2013. članica je HDLU-a.

Petra, diplomirala si na ALU Zagreb u klasi prof. Miroslava Šuteja i baviš se tradicionalnom vizualnom umjetnošću, ali i novomedijskim praksama. Koliko si zadovoljna prilikama koje se pružaju vizualnim umjetnicima u Hrvatskoj, koliko te akademija pripremila za tvoju umjetničku karijeru i domaće uvjete rada?

Petra Brnardić

– Iskustvo likovne akademije bilo je mišung različitih dojmova. Kao naivna i hrabra klinka koja skače u vatru bez kalkulacije, išla sam na prijemni jedino na ALU, bez alternativne opcije, i upala otprve. Nije bilo nikakve nadnaravne, paranormalne vjere u sebe, naprosto sam prihvaćala stvari kako su mi dolazile. Na početku sam bila bodrena ponajviše na odjelu grafike, gdje su se moji radovi komentirali kao privlačni u svojoj bizarnosti, ali kasnije su mi isti mentori prigovarali da sam preduboko zaronila u lijanaste guštike imaginacije koja je hermetična i suviše moja, i da bih se trebala odreći vlastitog stila kako ne bih zapala u maniru, i eksperimentirati. Sam po sebi to je odličan i zapravo jedini ispravan savjet, ali ne onda kada se tome pridruži egom progonjena želja profesora i mentora da se imitira njihov stil.

Dio njih odlučni su umjetnici, ali ne baš savršeni pedagozi, i tu je često nastajao frustrirajući šum u komunikaciji. U maloj krizi koja je nastupila, osjećala sam kao da su mi podrezana krila, i na apsolventuri sam se zainatila i radila po svom hiru, uz proždiranje stranih časopisa o artu, koji su mi bili jedini izvor spoznaja o tome što se događa u svijetu i što je aktualno, vruće, relevantno ili prevratničko. Usvojila sam dobre tehničke osnove u tradicionalnim medijima, ali dalje sam se morala educirati sama ili u dosluhu s iskusnijim kolegama ili ljudima koji su vidjeli svijet. Mislim da se dobre prilike dograbe ako iskočite iz samoizolacije i okušate se u suradnjama s kolegama sličnomišljenicima, ali i da nakon akademije neko vrijeme izgubljeno vrludamo, jer nismo opremljeni marketinškim vještinama, a tržište ne postoji.

Na svojim crtežima, fotografijama, digitalnim ilustracijama i kolažima baviš se ženama i ženskim tijelom, ženskom seksualnošću, traumom, užitkom i bolom, ali i mračnim božicama koje su demonizirane u našoj civilizaciji i protjerane iz suvremenih religija u podzemlja kolektivno nesvjesnog. Pokušavaš li kroz svoju umjetnost na neki način emancipirati, odnosno iscjeliti upravo te najdublje, tzv. lilithovske rane svrgnute božice koja je završila u paklu patrijarhalnih bogova? Da li je općenito umjetnost put ka kolektivnom ženskom iscjeljenju?

Petra Brnardić, ”Dialogue with a Demon”

– Da, glasne i opake kučke sa stavom bačene su u egzil. Kroz stoljeća smo istrenirane da skačemo kroz obruče kao cirkuske tigrice, i taj glomazni teret i nasljeđe ušutkivanja, prozivanja žena histeričarkama jer su u očima falusoidnih intenzivne, kompleksne, komplicirane i iracionalne, spaljivanja vještica zbog tobožnjeg prakticiranja zloćudne magije, baždario nas je da se samoponištavamo, da šutimo, da svoju božanstvenu prirodu i zmajsku energiju obrezujemo u čednost i dobro vladanje, da strast krotimo dok ne postanemo robinje nametnute tamnice. I na kraju katkad vjerujemo da smo tu opresiju i zaslužile. Tome nimalo nije pomogla ni činjenica da su brojni muškarci stvaraoci i znanstvenici krali ideje i umjetničke uratke svojih partnerica, patentirajući ih kao svoje (silno darovita Zelda Fitzgerald na kraju je završila u instituciji), i da je bijes kod muškarca validna i poželjna, dapače, produktivna i inicijatorska emocija, a kod žene izraz neuračunljivosti i ludila. U umu retrogradnog alfa-mužjaka žene smiju samo tugovati u osami i, tako venući u kužnoj melankoliji, destruktivne porive okretati prema sebi.

Princip ženskog žrtvovanja, davanja i nesebičnosti kao jedinih vrlina je artificijelan, dok su meni drage boginje prije pada bile omnipotentne, oslobođene, vidovite i divlje, izvan granica moralnih normi, u dosluhu sa svom raskoši svoje uzbujale prirode i intuicije. Dapače, ta vulkanska, hirovita, nepredvidljiva priroda, koju se ne može kontrolirati ni obuzdati, muškarcu zaraženom patrijarhalnim zakonima kontrole, dominacije, pohlepe i kažnjavanja predstavlja gargantuovski golemu prijetnju.

Petra Brnardić, ”Orgy of bitches”

Patrijarhat je od žene napravio enigmu, i polarizirao je u vrhunaravnu madonu koju se bezujetno obožava poput mame, i senzualnu, besramnu kurvu zubate vagine. To je vidljivo i u likovnom, književnom i filmskom tropu femme fatale, Lilithine sestre blizanke, kojom se zaljubljeno bavim i kojoj nastojim dati vlastiti glas. Inače u artu ona figurira kao egzotični sexy fantom i sinonim je za hodajuću ili lelujavu nevolju što stoji na putu dičnom junaku s olovnim moralnim kodeksom i pravičnim kompasom, izazivajući ga i muteći mu jasnoću vizije svojim opojnim opijumskim feromonima sfinge onostranog. Žena smije postojati tek kao fantazma, kao dvodimenzionalno biće, kao projekcijsko platno za patrijarhalni strah od letalne, proždrljive i kastrirajuće ženske seksualnosti, kao i svoje vlastite nezajažljive želje. (Odličan primjer je David Lynch, čiju tjeskobnu stravu obožavam, ali sam razapeta zbog njegovih mističnih dama u nevolji, koje na kraju trebaju popiti metaforički otrov na oltaru žrtve mužjaku). Ono što ne razumiju, mrze, ono što insistira na osobnim granicama, neovisnosti i slobodi, preziru, i zato je Lilith bila žrtvovana i prognana, kao iskonska pobunjenica postavši zaštitnik mistika, buntovnika, neurodivergentnih, ”lujki” i svih manjina protjeranih u carstvo sjena, u ocean gluhonijeme nevidljivosti.

Lilith mi se ukazala kao mojoj psihi zavodljiv, uzbudljiv arhetip i logičan produžetak mog sebstva, jer sam pokazivala otpor prema falocentričnim autoritetima i institucijama. Njezino odbijanje da se u doslovno bogomdanom rajskom vrtu, prepunom svega što se može poželjeti, podredi Adamu u seksualnom i svakom drugom smislu korespondialo je s time da sam se osjećala kao crna ovca, te sam se snažno identificirala s njom, osjećajući je kao osobnu zaštitnicu.

Baveći se vlastitom seksualnošću, manipuliram tijelom na način da se razgolićujem, slaveći nesputanu, dekadentnu senzualnost i tijelo kao hram, i drsko zavodeći i izazivajući kameru koja je moj vjerni psihoanalitičar i peeping tom. Istovremeno transponiram to tijelo do zazornih prikaza kroz apliciranje ratničkih boja, ponajviše crvene koja simbolizira krv, žrtvu i ranjenost, razotkrivajući ga kao trbuhozborca što skriva tajne, povijest, rane i duboko ušivenu bol. Svojevrsni je to body horror, na crtežima popraćen cronenbergovskim ljepljivim i sluzavim mašinama, čudovištima, hibridima i kiborzima, te tjelesnim malformacijama, protezama, šikljanjem pipaka i alijenskim obdukcijama. Upravo ta praksa poružnjivanja i namjerne (samo)destrukcije svjetlucave koprene pojavnog, omogućuje mi skok iz objektificirane ljepote na nišanu požudnih veprovskih pogleda do ispaljivanja emocija što katanom režu ispod pojasa i do emancipacije Lilitinih kćeri, jer estetikom ružnoće i monstuoznog egzorciram stoljetne sedimente boli.

Petra Brnardić, ”Exile from Paradise”

Istovremeno poništavam položaj žene kao objekta i afirmiram žensku žudnju i pogled. Katkad se razularim, pa svojim underground pumama dopuštam da odgrizaju glave ljubavnicima, vežu ih za krevet, penetriraju laserima torture, kako bi iz dna utrobe iživjele svoju molestiranost. Mačkastu, pitomu umiljatost Venere zamjenjujem vrištećim i osvetoljubivim prikazima mračnih, petrificirajućih božica, koje su i predivne i ubojitog mozga. Uznemirujućim božanstvima koristim se kada želim kanalizirati šibajući bijes i osvetoljubive porive zbog počinjenih nepravdi, izdaja i povreda, ili iscjeliti (malo hiperbolično) rastrojenu kaotičnost pomračena uma i sužene svijesti, uzrokovanih traumom bačenosti u pakao. Ili sublimirati crnu vodurinu tuge i melankolije. One predstavljaju ultimativnu moć i snagu kojom želim ponovno doseći i poljubiti svoju unutrašnju, imanentnu boginju, ali i razornost bolesti i traume, gdje igraju ulogu nemesis koja me proganja, čime i sama postajem dijabolična. Istovremeno sam gejzir prkosa i golema, zjapeća, halucinantna rana, prikazujući tango svoje drčnosti i krvareće fragilnosti.

Kako bih zaliječila ranu egzila, prikazujem i sočne domine koje nestašno pokazuju svoju volju za moći u intimi spavaće sobe, zakutcima divlje prirode, urbanim ambijentima ili nadrealnim carstvima. Muški likovi uglavnom se ukazuju u obličju fantoma, osobe zamračenog identiteta, anonimne beštije, rogatog animusa koji ženu dovodi do ultimativnog vrhunca, čime ona postaje kraljica situacije, a muškarac instrument njezinog užitka. Budući da umjetnost dopušta ekstreme, u njima se razmahujem kako bih poništila razoran učinak patrijarhata i izbalansirala klackalicu moći.

U tom katarzičnom procesu crtanje, fotkanje i kolažiranje služe mi kao puške koje ispaljuju rosne oleandre iz usključalog i zamućenog krvotoka. U tom smislu, umjetnost je izuzetni alat, alkemijski proces koji uragansku energiju, tektonski nemir ili provalije oblačne nujnosti može zacijeliti tako da kroz nju, duboko zaronivši u sebe, uspostavimo dijalog i pregovor s demonom i vlastitom sjenom, te osvetimo božicu magijom stvaranja koje regenerira. Često se nakon fotoseanse ili čaranja i bajanja crtežnih heroina osjećam barem 30 kg lakšom, ali i povezanom sa svojim pretkinjama. Kao da je stakleni vakuum boli eksplodirao u finu zvjezdanu prašinu, melem planktona. Kao mala smrt.

Boginje, vještice, vampirice, ženski demoni, sirene – široka paleta ženskih mitoloških likova govori i o fluidnosti naših identiteta i potrebi da se prerastu tradicionalne ženske uloge i da se istraže novi putevi ženskog samoizražavanja. Smatraš li svoju umjetnost ‘feminističkom’, i koliko su općenito domaći kustosi imali razumijevanja za tvoj osebujni umjetnički izraz, kroz koji povezuješ likovnost, poeziju i film?

– Profesorica na faksu rekla mi je u šali da sam zasigurno upala u kazanče s tripom. Pričama, bajkama i mitovima bila sam zaražena još kao mala, susrevši se s Princom Valijantom iz tatine kolekcije, fatalkom Guineverom i Valijantovom tihom patnjom Aletom, kraljicom Maglenih ostrva, koju sam crtala kao manijačica, te crnokosom čarobnicom Morganom Le Fey s otoka Avalona. Na red je došla i ilustrirana knjiga o vilama i vilenjacima Briana Frouda i Alana Leeja, gdje me opčinila zelena Glaistig, vodena vila kozjih nogu i duh iz škotskog folklora, koji uvlači muškarce u svoju mrežu i pije im krv.

Petra Brnardić, ”Tea at Montparnasse”

U gimnaziji, na stražnjim stranicama bilježnica, u fazi sanjarenja i bijega pažnje, ili pak intenzivne fokusiranosti upijanja gradiva crtala bih izmišljene ženske likove, koji su obično vrludali po pustinjama i nuklearnim pustošima pod zažarenim suncem ili golemim, sablasnim mjesecom nad mrtvim ili pak podivljalim oceanom, i često sam im dodavala krune, rogove, paroške tetovaže, zmijaste linije, škrge, bodlje, pipke, igličasto oštre očnjake, riblje repove, šiljastu kičmu što štrca metke ili otrov, životinjske atribute. Bile bi ili radikalno osamljene i izolirane u devastiranom krajobrazu uma ili nerazmrsivo upletene u orgije tjelesa, gdje bi dominirale nad muškom figurom, ili obratno, pogibale od mača ili koplja. Najkrvaviji prizori iznenađivali su i strašili me i samu, jer je bila riječ o tome da sam automatskim crtanjem uznemiravala podsvijest i invocirala potisnuto i njegovu jezu. Ali vjerujem i da sam tako prizvala kolektivno žensko nesvjesno, povezala se s njegovim najdubljim strujama i otkrila svoju identitetsku polivalentnost.

I tu je sve počelo. Oduvijek sam seksualnost povezivala s nasiljem, to sam slutila još kao vrlo mala, kroz promatranje odraslih i svoj odgoj koji je bio začudno ambivalentan, s jedne strane vrlo katolički i zastrašujuće bogobojazan, s druge svjetovan, slobodan, ateistički i u nekim stvarima čak i hipijevski, kaotičan i bez strukture. Bila sam jako podvojena i tu sam shvatila da su u igri i pitanju vrlo kompleksni odnosi moći i da je taj sadomazohizam, međuljudski, društveni, pa i politički, sveprožimljuć. Posljedično sam ga metaforički počela prikazivati kroz seksualne okršaje. Tu je iz jajašca iskliznula moja mini-feministica, koja je, na faksu, bila opčinjena Babalon i Skrletnom ženom kao pozitivnim inkarnacijama babilonske kurve. I rasla je sve većom kroz upoznavanje Lilith i fascinaciju mračnim pandemonijem dijaboličnih božica, što gospodari ljubavlju, smrću kao ultimativnim strahom, noći, kaosom, magijom, okultnim i preobrazbom. I to ih čini uzbudljivim instrumentima za transgresiju, rastvaranje granica poznatog, dopuštenog i poželjnog u izražaju, za zaigrano ili nabrijano ispitivanje i razgolićavanje tabua, za subverziju građanskog morala.

Petra Brnardić, ”Arachnea”

Pobunjenice su opasne čak i kad su porobljene ili otete (Perzefona, kraljica podzemlja), ili skliske i eterične poput sirena ili lamija, žena-zmija. One su, kao moji alteri, čarobni shapeshifteri, vječito umiru i ponovno se rađaju u cikličkom vremenu, i često su višelične (poput Hekate), i od tuda crpim multifacetnost identiteta i njegovu fluidnost i viskoznost. U poeziji i vizuali sam afekcijom i pažnjom izrešetala sve moguće mitske i povijesne figure, od Ištar, Astarte, Tijamat, Meduze do Erszebet Bathory, Kleopatre i Lucrezie Borghije, a Frieda Kahlo mi je uzor. Svaka od njih predstavlja određenu emociju ili tajnu moć. U tom vrtoglavom maskembalu oživotvorujem teatar okrutnosti, a arhetipske šejtanke i pale anđele krabuljama pretvaram u lijepa čudovišta i digitalne svećenice vanzemaljskog. Ima nečeg delirijski oslobađajućeg u toj mogućnosti raskopčavanja tradicionalnog kroz umjetnost, jer njome se stvarnost može izmanipulirati tako da procvjetamo iz nametnutog kalupa i iz šume feminističkih referenci rekreiramo scenarij vlastitog života i postavimo konstelacije kroz koje možemo blistati, oribane od sukrvice. A hologramsko prelijevanje identiteta u artu katapultira nas iz zadanih uloga u levitirajuću nirvanu mogućnosti da kažemo da ili ne kad god nam se prohtije.

Definitivno sam feministica i nikada mi nisu bili jasni ljudi koji se boje tog termina jer ”oni ne žele muškarcima ništa nažao”, frapantno mi je to apriorno slijepo odbijanje upoznavanja s konceptom ili njegovo pojednostavljivanje, banaliziranje i pogrešno poimanje. Mislim da su brojne žene paralizirane od straha da će priznavanjem postojanja opresije izgubiti na svojim nježnim i femininim kvalitetama, koje naprosto vabe za spasiteljem i zaštitnikom i da će im izmaknuti lažni privilegij bivanja objektom muške pohote, jer ih ta dimenzija najviše definira kao osobe, jer su ovisne o izvanjskoj pažnji i nedostaje im intrinzične validacije koja proizlazi iz psihološke snage, emocionalnih uvida i spoznaje da je bijes jedna od elementarnih emocija (i logičan odgovor na nepravdu, nasilje i poniženje). Zapravo je riječ o naučenoj bespomoćnosti i submisivnosti te introjiciranoj mržnji i nasljeđu odgoja koji ih je izgroomao da budu princeze i lutke. I ja sam od nježne dobi bila tretirana kao principessa, ali to me s inicijalnog prijestolja gurnulo u izolaciju i čudne susrete treće vrste (na dubioznim rubovima društva), čime sam dobila finu, poštenu i masnu šamarčinu realnosti.

Petra Brnardić, ”Persephone´s Curse”

Zbunjujuće mi je to što kustosi moje krvoločne vampirice i štrige tumače istovremeno kao zakučaste, suviše ezoterične, pa čak i romantičarske koncepte, jer su uronjeni u bazene drevnog i arhaičnog, i paralelno, moju ekspresiju i tematske preokupacije smatraju preeksplicitnima ili previše rubnima i rizičnima. Mislim da nekoga tko zažareno plete svoje mikrokozmose i paralelne univerzume gledaju kao osobu u eho-komori što uroborično grize vlastiti rep, zatočena u neproničnosti idiosinkratičnih fantazija.

Najviše sreće imala sam s malim, nezavisnim i neprofitnim udrugama i galerijama koje se fokusiraju na eksperiment i koje su prepoznale moj senzorno saturiran rad kao nešto što tangentualno povezuje mit i suvremenost, dok velike institucije guraju aktivizam koji ne dopušta nikakvo kićeno, niti frankenštajnovsko vrludanje orbitama dnevničke autorefleksije, niti koketiranje s intimističkim poetikama i modusima. Zanima ih neposredno komentiranje košmarne hrvatske stvarnosti na konkretnim primjerima afera i skandaloznih kršenja ljudskih prava, što je apsolutno legitimno, poželjno i potrebno. Ja sam, pak, cijepljena od jednostavnosti i minimalizma, i u artu volim kršiti granice, ispitivati ono od čega najviše zaziremo, strahujemo i čega se gnušamo, što nije košer, bockajući bauke na koje projiciramo užase vlastitih predrasuda i prozivamo ih abominacijama. Ali to radim tako da žene predstavljam makabrično, kao ekstremno ranjive, ranjene i podivljale. Možda je svjedočenje toj materijaliziranoj patnji suviše trigerirajuće. Kao kad publici nesuptilno, agresivno i nemilice guraš zrcalo u lice.

Znali su mi spočitnuti da, iako obojeni tragikom, neki moji radovi flertaju s pulpom i campom, što je neka vrsta hereze i kosi se s idejom ”prave”, rekla bih, elitne umjetnosti. Možda se previše zanesem u orgazmičko-mističnoj ekstazi cijeđenja kreativnih sokova da zaboravim na semantičku apstrakciju i meta-dimenziju, pa su kustosi mainstream institucija potreseni baražom nefiltriranih informacija o mojem mentalnom životu. Vizualno sam logoreična, ali ne dociram, nego kreiram meandre i labirinte asocijacija, sazvježđa i arhipelage sugestija. Zbog položaja na margini često se osjećam kao outsider-artistica, iako mi to zvuči sve zabavnije, i na putu sam da to posve prigrlim i zavolim, jer mi takav status daje beskrajnu slobodu. Mislim da bi me neka golema, šljašteća i eklatantna priznatost i poznatost zaslijepila svojom disco kuglom i štiklom gurnula preko ruba živčanog sloma. 😊

Dosta si izlagala u inozemstvu, aktivna si na velikim umjetničkim digitalnim platformama, izrađuješ zanimljive virtualne izložbe koje ti daju veću vidljivost i na međunarodnoj likovnoj sceni. S druge strane, u domaćem prostoru često vidimo izložbe lokalnog karaktera koje dođu i prođu, ne ostavljajući traga u virtualnom prostoru. Šta te potaknulo na izradu virtualnih izložbi, na kojim platformama radiš, možeš li nam pokazati neke poveznice za razgledavanje?

Petra Brnardić, ”Pain”

– Imam čitavu hordu i lavinu koncepata koji su ostali uladičeni i zakrabuljeni u starim folderima nakon odbijanja. To rijetko prolaženje na domaćim natječajima, uz činjenicu medijske nevidljivosti, potaknulo me isprva da sama pišem tekstove o svojim artefaktima na vlastitom blogu, kao i pjesme koje se organski prožimaju s mojom vizualom i komplementarno je dopunjuju, a potom i da zaronim u virtualni svijet…. Prve dvije izložbe objavila sam na sajtu Artsteps, koji nudi ogroman, prozračan i besplatan prostor, kao i opciju interaktivnosti (dodavanje zvuka uz sliku, postavljanje vodstva kroz prostor, klikanje na artefakte).

Lokalnoj sceni sve ono što nije stvarnosno i direktno društveno angažirano, što nije usidreno u suhoj realnosti, pripada carstvu opsjena, deluzija, prodavanja muda pod bubrege, a poigravanje imaginacijom percipiraju kao onaniju, no kad si upravo radi toksičnog utjecaja okoline zaražen psihičkom aberacijom i anomalijom koja te lomi i iscrpljuje, ona je jedini objekt oko kojeg se mogu vrtjeti čvorovi tvojih opsesija, jer svatko rješava problem koji mu je najžuljevitiji, i gasi požar u onoj ćeliji egzistencije koja se rasplamsava najvećom brzinom. Moji radovi su vizualna spekulativna fikcija i retrofuturizam, i na taj način reflektiraju aktualnost trenutka, a barokni horror vacui i teatralan, dramatičan i ritualni moment u mojoj ekspresiji vape za time da si potpuno odvežem ruke, i stoga sam se odlučila za virtualnu stvarnost. Dok slažem online postav, osjećam leptiriće u trbuhu i gotovo dječje uzbuđenje.

Linkovi na moje virtualne izložbe:

Spring Sangria Somnambulic Sirens
https://www.artsteps.com/view/64864face1b1649a29dabf59

From Babylon To Uranus: Blood Moon Goddess
https://www.artsteps.com/view/645d3688d6ae75637ef4293d

Sa svojim crtežima uvrštena si u antologiju hrvatskog erotskog crteža, ”Eros i Pornos” autora Đure Vanđure. U Hrvatskoj baš nemamo puno prilika za predstavljanje erotskog crteža na nekim salonima ili problemskim izložbama, čini se da nam je likovna scena prilično aseksualna i zakopčana, kakva je situacija u inozemstvu?

– Danas vlada neki novi, obnovljeni morbidni puritanizam, politička korektnost se povampirila, a klerofašistička priroda države steže se oko nas poput čavlima proburaženog, pljesnjivog korzeta i pojasa nevinosti. ”Eros i pornos” danas bi sigurno bio baniran, jer se tamo, od četiri moja crteža, sretno ugnijezdio i onaj s otvorenim prikazom penetracije. Inozemstvo je pak krcato nišama i tamnim komorama za raznolike eksperimentalne prakse i izričaje koji ushićeno slave fetiše, parafilije i kod nas sablažnjive kinky scenarije.

Petra Brnardić, ”Neptune Hell”

Prilikom prijavljivanja filmova, primjećujem šaroliki panoptikum festivala koji traže pomaknute, ekscentrične i devijantne teme, ne zazirući od horora, fantastike i opscenog seksualnog eskapizma. Neki od njih čak poručuju: ”Osjećate da nigdje ne pripadate? Previše ste šokantni ili nudite strmoglavljenje u zečju rupu? Dobrodošli, ovo je raj za sve osebujne mračnjake i pervertite.” Lagodniji i liberalniji život Zapada dopušta zarone u opskurne lagune fantazmagoričnih i seksualno nezajažljivih scenarija, ali online platforme također su pokleknule pod kugom moralnog zgražanja i uvrijeđenosti osjećaja smjelijim sadržajima, pa su i meni počeli cenzurirati i brisati adult content sa sajtova na kojima prodajem svoje radove.

Tumblr je nekada bio carstvo čula, ali i tamo smo svi mi entuzijasti erotski sočnih sadržaja ostali zakinuti, jer se desila masovka furioznog brisanja i cenzure. Zbog toga sam bila malčice tužna (ali ne i iznenađena), jer mi se čini da su moji najbolji radovi oni jezičavi i egzibicionistički, ali srećom, blogovi su posljednji bedemi sladostrasne autonomije. Tu te naizgled nitko ne šiša, puštajući te da si daš oduška u vlastitoj oazi globalne džungle, a zapravo svi radoznalo vire, na obostrano zadovoljstvo.

Baviš se eksperimentalnim filmom, autorica si više od dvadeset kratkih eksperimentalnih filmova, kojim temama su oni posvećeni?

– Uglavnom je riječ o trilerima ili hororcima ili nadrealnim fantazijama fragmentirane strukture, napetim mračnim radnjama sa ženom u nevolji, duhovima, progoniteljima, vampiricama, božicama i demonkinjama koje se preobražavaju u animalna obličja. Opsjeda me putovanje kroz vrijeme, psihodelični tripovi, doslovno i kao metafora, smrt i uskrsnuće ili reinkarnacija, prvotan sukob heroine i antagonistkinje, da bi se na kraju skužilo da je riječ o licu i naličju iste osobe, zatim kameleonska prelijevanja identiteta, od primordijalnih mitskih oblika, preko srednjovjekovnih legendi, do film noir, sirena i suvremenih digitalnih avatara koji kao simulakrum proždiru svojeg nosioca.

Petra Brnardić, ”Wound”

Mrvim materijalnu stvarnost u staklene, kristalne i dijamantne čestice, ljudske likove odstvarujem u ektoplazme i odbačene ljušture zmijskih koža, da bi se ponovno ukazali u nekoj novoj boji, dimenziji, auri. Katkad su filmovi komorni i intimističko-ispovijedni, s poezijom koju govorim ili šapućem u pozadini, i pričaju o žudnji, čežnji, melankoliji, ljubavi, otuđenju, samoći i nostalgiji. Ili o sukubama i fantomskoj nevjesti s nožem. Katkad su delirični i s eksplozijom neonskih boja i električno-epileptičnih drhtaja slike, gdje likove projiciram u astralne entitete s drugih, viših platoa, koji uzajamno grozničavo kopuliraju, i govorim o zaglušujućoj hektičnosti metropolisa i internetskih metastaza, o iskričavoj artificijelnosti sadašnjice i čežnji za arkadijskom, utopijskom i hedonističkom, naravno, idealiziranom prošlošću.

Najnovijim sam ultraponosna. Prvi je nastao pod paskom producenata, što me veseli, jer sam iskoračila iz egocentrične know-it-all arogancije samotnika i dopustila da drugi prodru u moj svijet i da me obaspu savjetima i objektivnim mišljenjem bez kojeg umjetnost može umrijeti. Riječ je o suludom koktelu idile, opsjednuća, kriminalističke misterije, nadrealnog suspensea, linearne radnje i isjeckanih asocijacija, slike koja teče i koja se trza, slike i poezije.

Na koje svoje projekte si posebno ponosna, koje suradnje su ti ostale u lijepom sjećanju?

– Uh, ima ih za nabrojiti na prste onih bića što generira AI. Istaknula bih izložbu prve serije ili plime kolaža u Galeriji Boonika, potom još veći kolažni show u Galeriji Siva, Borderline u Fotoklubu Split gdje sam prvi put dala naslutiti što me latentno tišti i koji virus uzrokuje moju psihičku distopiju. Tu je i NUS Split koji me ugostio 2012. i 2013. Jako su mi drage suradnje s Fu:barom, festivalom glitch arta koji vode Dina i Vedran Gligo.

2005. u riječkoj Harteri izložila sam provokativne, ali i ispovjedne kolaže autoportreta u obliku seksualnih poza, to su bile godine kad se rad čvrsto miješao s dobrim, ludim provodima. Na moju egzaltciju bila sam pozvana da prodam dva rada, tropski šarene ”Lolitu” i ”Holy Smoke!” za display na ekranu partyja u klubu Avalon Hollywood u Los Angelesu. Šalim se sama sa sobom da je tako barem mrvicu utažena moja tajna tašta želja da se okušam kao glumica, ali da su moji radovi obavili to poslanje u moje ime.

Tu su filmski festivali diljem svijeta. Najnedavniji je bio Future Vision Film Festival krajem 2022., veliki međunarodni festival animacije, na kojem je u Tokyju i Amsterdamu prikazan moj film ”Diamond Hurricane”. Vrlo mi je drag DEEP TRASH in the Underworld iz 2017., projekt i event u Bethnal Green Men’s Working Clubu u Londonu, gdje su pažnju dali i mojim digitalnim kolažima s memento mori motivima i krstarenjem od martira do božice kroz vrhunce i ponore užitka i boli. Tu su i Komikaze gdje sam sudjelujovala sa svojim crtežima u dijalogu sa stripovima svojih kolega/ica, i filmski festivali u Gironi, Valenciji, Alicanteu, pa Oregonu, Floridi, Virginiji (plus izložba u Brooklynu New York), Grčkoj, Njemačkoj, Italiji, Indoneziji, ima ih pregršt.

I da, najviše me razgaljuje Posebno priznanje 50. revije hrvatskog filma za kratak eksperimentalni film ”Leviathan Of Desire” iz 2018. i nagrada za najbolju kratku erotsku BDSM priču u regiji ex-Yu, u organizaciji SM-Art Hrvatska iz 2019. I svakako uvrštenost u stalni postav u Artemizia Foundation, Bisbee, Arizona uz neke mnogo poznatije aktere svjetske scene, pa plesna suradnja s Quizzical Körper. Tu je i Vox Feminae koji/e su objavili/e intervju sa mnom uz online prikaz filma ”Tarantula” i Festival prvih u KNAP-u gdje sam s Josipom Bubaš razgovarala o svojem opusu, uz premijeru mojeg noira ”Vicious Orchids”. – I tu ću stati jer ne želim nikoga zaboraviti.

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od klasične umjetnosti ili su ipak potrebne i neke prilagodbe, razvijanje novih vještina prema komercijalnijim umjetničkim disciplinama? Ideš li na natječaje Ministarstva kulture i medija, kakva su ti tu iskustva?

– Jako dugo sam izbjegavala natječaje jer sam patila od manjka pouzdanja u svoj rad, ali onda sam rekla stop kukavičluku i izložila se. Među ostalima, i posljednji koncept je na moju ludu radost prošao, iako se radi o tabu temi od koje ljudi bježe kao od sotone. Između klasike i suvremenosti, ne bih rekla da postoji uvjet koji jedne financijski favorizira, ali novi mediji su poželjniji jer korespondiraju s aktualnim temama ekologije, distopija, političkih migracija, feminizma, queer problematike. Najizvjesniji monetarni uspjeh nastupa ako imaš pokrovitelja, predstavnika, agenata i dilera, i ako tvoj vid umjetnosti ima publiku na slobodnom tržištu.

Što bi poručila mladim umjetnicima, koje bi vještine trebali razvijati da opstanu na likovnoj sceni?

Petra Brnardić, ”Overdose on Dreams”, 2020, ”Mantis Religiosa”, 2021

– Savjetovala bih im da svakako usvoje temelje klasičnog obrazovanja koje se nudi, ali da drugu nogu drže u procjepu prema autocesti za nove, optimističkije perspektive koje se mogu pronaći u studentskim razmjenama, radionicama i umjetničkim rezidencijama. Rekla bih da bi idealno bilo gurnuti se u stanje mobilnosti i što više putovati, upoznavati se s drugim kulturama i povijesno-društvenim kontekstima, ne samo zbog dinamiziranja svog umjetničkog života i djelovanja, već i zbog adrenalina usljed iskakanja iz ljušture sigurnosti u nepoznato. Rizik razbija okaminu ukorijenjenosti, sigurnosti u sebe i ono što nam je poznato i omamljuje širenjem vidika, a nova iskustva djeluju poput svojevrsnog serotoninskog šuta i elastificiraju granice promišljanja o vlastitom radu.

Preporučujem i što više kolaboracija s kolegama, i ljudima srodnih svjetonazora i onima koji nas mogu iznenaditi, zaskočiti radikalno drukčijim uvidima. Često mi govore da je minglanje jako bitno: neka posjećuju što više izložbi i evenata, komuniciraju i budu izloženi, što je posebno važan naputak za introverte, i da budu spremni i dati i primiti feedback i konstruktivnu kritiku.

Koji su ti budući projekti i planovi ?

– Učim 3D programe, ima nešto strahovito škakljivo i uzbudljivo u takvim sučeljima, ali i svako učenje nove vještine napuca te adrenalinom, ponosom i gotovo maničnom nezaustavljivošću, jer proširuješ područja borbe. Planiram rasturiti tehnološku tajnu destruiranja slike kako bi se dobile glitch distorzije, ali i probiti bedem straha od performansa. Iskoračiti u nepoznato jednim formalno posve ogoljenim konceptom. Možda i izložiti srednjoškolske bilježnice, koje su prave male škrinje s potonulim blagom, i postaviti ih u dinamičan dijalog s mojim aktualnim praksama. I ono najslađe: nastaviti sljubljivanje poezije i slike na sve zamislive načine.

Hvala ti na razgovoru za portal “Zagrebački likovni umjetnici”!

Popis izložbi i projekata Petre Brnardić:

Samostalne izložbe

1997. Klub studenata Filozofskog fakulteta, Zagreb
2000. TEST!, kazališni festival, Zagreb (sa Ksenijom Kordić)
– Međurožje, Gjuro 2, Zagreb (sa Ksenijom Kordić)
2001. Galerija Sv. Kvirin, Sisak
2003. Glas iz gotičkog bunara, Klub Alternativni institut, Mostar, BiH
2004. Gjuro 2, Zagreb
2005. Markiza od Boli, KIC, Zagreb
2006. Schizomania, Galerija Artenativa, Zagreb
2011. Rubedo, Galerija NANO, Zagreb
2013. Baršunasto podzemlje, Galerija Striegl, Sisak
2015. Ilustracije, Zagreb Book Festival, MUO Zagreb
2016. Walpurgisnacht, Galerija Boonika, Zagreb
2019. Borderline, Fotoklub Split, Split
– Fatamorgana, Galerija Siva, Klub Medika, Zagreb
2023. From Babylon To Uranus: Blood Moon Goddess (Artsteps, online/virtualna međunarodna izložba)
– Spring Sangria Somnambulic Sirens (Artsteps, online/virtualna međunarodna izložba)

Skupne izložbe

2000. Salon mladih Sisak, Sisak
2001. Izložba studenata klase prof. Šuteja, Galerija Galženica, Velika Gorica
2002. Salon mladih Sisak, Sisak
2003. Sisak u Zagrebu, klub Attack, Zagreb
– Žene, klub Attack, Zagreb
– Salon mladih Sisak, Sisak
2004. Sisački likovni krug, Galerija Striegl, Sisak
– Apsolutno barok, Kuća Horvat, Varaždin
– Velesajam kulture, SC, Zagreb
2005. FONA, međunarodni festival nove umjetnosti, Hartera, Rijeka
– Eros i Pornos, Galerija Striegl, Sisak
– Print to art, Pula
2006./2007. Selfportrait – Betlehem, Palestina
– Santa Fe, Argentina
– Napulj, Italija
– Szczecin, Poljska
– Rosario, Argentina
2008. Kliker!, međunarodni festival pop poezije, SC, Zagreb
2009. Generacija x – ženske perspektive, Medika, Zagreb
2010. 30. salon mladih, HDLU, Zagreb
2011. Save the Forest!, Forest Art Auction, Edinburgh, Ujedinjeno Kraljevstvo
– Photodistorzija, Galerija Zuccato, Poreč
– Grupna izložba umjetnika, Greta, Zagreb
– Velika skupna izložba umjetnika u Greti, Galerija Greta, Zagreb
2012. NUS (Neafirmirana umjetnička scena) – Tampon generacija, međunarodna izložba, Akvarij Bačvice, Split
– Antisalon, Medika, Zagreb
2013. NUS (Neafirmirana umjetnička scena) – Taboo, međunarodna izložba, MKC Split
– Komikaze, Gale Rica, Makarska, Croatia
– Vox Feminae festival – Mučenice – Zagreb, Zadar
2014. 23. Dani hrvatskog filma, Kino SC, Zagreb
– Kastav Film Festival, Kastav
– Komikaze poPuli, Pula
– Ohoho Festival, AKC Medika, Zagreb
– Komikaze na-20 obljetnici akc pekarne maribor, Maribor, Slovenija
– VATRA.Toplina.Silina., Trenutak39, Zagreb
– Komikaze, Tolmin/Sotočje, Slovenija
– Exquisite Corpses, Fort Turtian, Pula
– StripSalon, Novi Sad, Srbija (s Komikazama)
– Svjetski dan animacije, Kino Tuškanac, Zagreb
– 3. hrvatsko triennale autoportreta ”Identiteti”, Galerija Prica, Samobor
2015. Kastav Film Festival, Kastav (kratak eksperimentalni film ”Fever”)
– Femicomix, ”Crack Festival”, Forte Prenestino, Rim, Italija
– Femicomix, Zadruga Praksa, Pula
– Femicomix, Kino Šiška – Mesto žensk, Ljubljana, Slovenija
– 47. revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, Gradska knjižnica ”Ivan Goran Kovačić” Karlovac
– 3. bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2016. Komikaze & OFICINA ARARA, Porto, Portugal
– Komikaze – Femicomix, Le Garage L., Forcalquier, Provence-Alpes-Côte d’Azur, Francuska
– Komikaze – Femicomix, AKC Nigdjezemska, Zadar
– Komikaze – Femicomix, Strip Festival AltCom, Folkets Park, Malmo, Švedska
– Drunken Film Festival, Bradford, West Yorkshire, Ujedinjeno Kraljevstvo
– Girona Film Festival, Girona, Španjolska
– Fringe! Queer Film & Arts Fest, London, UK
– 12. revija jednominutnog filma, Kinodvorana Za-Te Plus, Zagreb
– Noć videa i performansa, Gradski muzej, Sisak
– Pivilion: ~co-op~ , 25th Slavonski Biennale, Granice vidljivosti, Osijek
2017. Paura Festival Internacional De Cine De Terror De Valencia, Valencia, Španjolska
– Corvallis Queer Film Festival, Corvallis, Oregon, USA
– AccessCode Film Festival, Bangalore, Indija
– Komikaze Femicomix – Ratatata Fest, Macerata, Italija
– Komikaze Femocomix, Gradski muzej Virovitica
– Media Mediterranea 19: Digital Romance, Titov park, Pula
– DEEP TRASH IN THE UNDERWORLD, Bethnal Green Working Men’s Club. London, UK
– Art Camp Empeduja, Antonio Lauer Beach, Rijeka
– MIRACLES, video art festival, Valkenburg, Nizozemska
– Dan i noć videa i performansa, Sisak
– Lovepiece, Galerija Galženica, Velika Gorica
2018. Pičkin dim, Esseker Centar, Osijek
– MARATHONA GEOFILM, Cittadella, Padova, Italija
– GIFEST#6, Subotica, Srbija
– Komikaze, Design District, Old Military Hospital, Zagreb
– F12: Free art display | Duga Resa
– F12: Free art display | Karlovac
– F12: Free art display | Lovinac
– F12: Free art display | Zagreb
– “Inferno”, FotoFilm Festival Tijuana, Meksiko
– Media Mediterranea 20 – Priroda i tehnologija, SKUC, Titov park i MSUI Pula
– Poezija u pripremi (večer videopoezije), Galerija Prozori, Zagreb
– Festival Željezara – Vizualnopoetski i prozni miks, Galerija Striegl, Sisak
– 50-a Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, Kino Tuškanac, Zagreb (sudjelovala s dva kratka eksperimentalna filma, “Leviathan Of Desire” i “Maskenbal”) – primila posebno priznanje certifikat za prvi
2019. TeePublic Gallery Show, John Doe Gallery Brooklyn, New York, USA
– Historijsko ludilo: Performativne studije slučaja: Slet – memorija prostora, Kustoska platforma,
– KNAP, Zagreb
– Historijsko ludilo: Performativne studije slučaja: Performerski maraton, Kustoska platforma, KNAP, Zagreb
– Lift Off Sessions, online filmski festival indie filma, lipanjska edicija
– Fu:Bar/expo, AKC Medika, Zagreb
– La Collezione XXX, Ospizio Giovani Artisti, Rim, Italija
– Nudita, Ospizio Giovani Artisti, AMACI Contemporary Day and Rome Art Week, Rim, Italija
– STIFF Film and gif festival, Galerija SKC Rijeka
– 17. Festival prvih, KNAP, Zagreb
– Vite, Morte e Miracoli, Ospizio Giovani Artisti, Rim, Italija
– Festival prvih, performans ”Do You Love Me”, KNAP Zagreb
– Format C | #pivilion_dot_net, Scheier, Čakovec
– Ima li umjetnosti nakon interneta, HDLU Istre, Pula
2020. Amore?, Ospizio Giovani Artisti, Rim, Italija
– MystiCon Independent Film Festival, Roanoke, Virginia, USA
– Deep Trash Turkish Delight, Bethnal Green Working Men’s Club, London, UK (otkazano zbog Covida19)
– 14th Vox Feminae Festival, Zagreb
– Thessaloniki Queer Art Festival 2020, Thessaloniki, Grčka
– “Nesvrstani” Art Fair, Lauba, Zagreb
– Thessaloniki Queer Art Festival at Hosek Contemporary, Berlin, Njemačka
– ALC Videoart Festival, Alicante, Španjolska
– Inquiry Inc. 2020. #pivilion_dot_net, Booksa, Zagreb
– Noć sisačkog videa, Sisak
– Darkroom Film Festival, London, UK
– Fu:bar/Expo, AKC Medika, Zagreb
– Miracle Film Festival, Sanibel, Florida, USA
– Pop-up Exhibition, Galerija Striegl, Sisak
2021. Horror Lust Film Festival
– T-Short Animated Film Festival
– Gutterbliss Temporary Testival, online filmski festival
– Thessaloniki queer film festival 2021, Thessaloniki, Grčka
– Di Letti e Castighi, OGA (S)exhibitions, Ospizio Giovani Artisti, Rim, Italija
– Horror Lust Film Festival
– T-Short Animated Film Festival
– Gutterbliss Temporary Testival, online movie festival
– Thessaloniki queer film festival 2021, Thessaloniki, Grčka
– Di Letti e Castighi, OGA (S)exhibitions, Ospizio Giovani Artisti, Rim, Italija
– Gifest, Subotica, Srbija
– Lift-Off Online Sessions, Film Festival
– Mostra: ESPLICITAZIONI DIONISIACHE, Rim, Italija
– MAKE8ELIEVE #ISSUE 16: Terreur Nocturne (časopis)
– Animae Caribe International Animation & Digital Media Festival
– Impudent Mind, Rome Art Week, Rim, Italija
– Free The Kitsch Film Festival, Atena, Grčka
– Bomba Video Club, Film festival, Moskva, Rusija
– Fu:bar Expo 2021, Zagreb, Hrvatska i internacionalno online
2022. Erotika u umjetnosti, HDLU Istra, Pula
– Fu:bar 2022: Exhibition @online
– ”Il corpo solitario” – antologija autoportreta autora Giorgija Bonomija
– Festival prvih, KNAP, Zagreb – sudjelovanje na izložbi, predstavljanje kratkog eksperimentalnog noir trilera ”Vicious – Orchids” i razgovor koji je moderirala Josipa Bubaš
– Imajitari 2022, film festival, Jakarta, Indonezija (s filmom ”The Black Swan Flaming Ocean”)
– ”Konstelacije zajednice”, hibridni projekt art-terapije i umjetnička radionica, s Borisom Bakalom i Vilijem Matulom, Petrinja
– Fu:bar 2022, festival glitch arta, Francuski institut, Zagreb
– Tuzla Film Festival, Tuzla, Bosna i Hercegovina
– Fu:bar Glitch Art Festival, Francuski institut i online, Hrvatska i svijet
– 3. WIITWD Fetish Festival, Zagreb, 19. studeni 2022. – izložba mojih erotskih BDSM ilustracija i printeva
Future Vision Festival, film festival, Tokyo, Japan
2023. SEE Online Film Festival, s mojim kratkim eksperimentalnim filmom ”Diamond Hurricane”
– GIFEST Subotica, Srbija

Nagrade

2000. Posebna nagrada Salona mladih Sisak
2002. Glavna nagrada Salona mladih Sisak (sa Zdenkom Marenićem)
2018. Posebno priznanje 50. revije hrvatskog filma za kratak eksperimentalni film ”Leviathan Of Desire”, Kino Tuškanac, Zagreb
2019. Nagrada za najbolju kratku erotsku BDSM priču, SM-Art Hrvatska, Booksa, Zagreb
2023. GIFEST Subotica, Srbija, specijalno priznanje za moje GIF radove

Ostala postignuća

2006. Zbirka poezije “Posjekotine” u izdanju sisačke Matice hrvatske
2008. Uvrštenost u antologiju hrvatskog erotskog crteža “Eros i Pornos” autora Đure Vanđure
(participirala s četiri crteža)
2014. New Portraits: About a Face Collection, u ime glavne kustosice Rebecce Wilson i the Saatchi Art kustoskog tima i zahvaljujući Katherine Henning, kustosu asistentu u Saatchi Art
2014. Fresh Perspectives – Collection, kustosica: Bridget Carron, iz Los Angelesa, USA, ime Rebecce Wilson, Saatchi Gallery
2015. New Portraits – Collection, kustosica: Hayley Miner iz Santa Monice, Kalifornija, USA, Saatchi Gallery, on behalf Ou ime Rebecce Wilson, Saatchi Gallery
2016. Moje dvije ilustracije, ”Holy Smoke!” i ”Lolita”, bile su prikazane na zaslonu za vrijeme DJ partija u klubu Avalon Hollywood, Los Angeles, USA
2016. Časopis Express, izdanje/prilog Best Book, naslovnica (moja fotografija ”Black Fire”)
2016. Časopis Express, izdanje/prilog Book, naslovnica (moj crtež ”Black Death”)
2016. Časopis Express, Artis, za kulturu i umjetnost, naslovnica (moja fotografija ”Clairvoyant”)
2017. Bila sam istaknuta sedam puta za ilustraciju, grafički dizajn i dizajn uzoraka na web-stranici http://www.creativepool.com

Filmografija:

Nigredo (2005)
Red Room (2010)
Tempest (2011)
Začarani dvorac (2013)
Fever (2015)
Virus (2016)
Glosolalija (2017)
Ghost Bride (2018)
Leviathan of Desire (2018)
Visitors (2018)
Šejtanov dikobraz (2018)
Maskenbal (2018)
Sukubi (2019)
Električni labirint (2019)
Tarantula (2020)
Neon Viper (2020)
Bloodbath (2020 – 2021)
Diamnod Hurricane (2021)
Midnight Orange (2021)
Mermaid Song (2021)
Echoes (2021)
The Black Swan Flaming Ocean (2022)
Vicious Orchids (2022)
Leptirica i zmija (2023)

Publikacije

2005. Vijenac, časpis za poeziju, književnost i kulturu
2005. Poezija, časopis za poeziju
2006. Riječi, časopis za poeziju, Matica Hrvatska Sisak
2007. Antologija hrvatskog erotskog crteža “Eros i Pornos”, autora Đure Vanđure (sudjelovala sam s četiri crteža)
2015. Stigmart10 Videofocus- special edition (pages 146 – 171) http://issuu.com/themultipleexposureproject/docs/self_as_subject_-_the_multiple_expo
2015. Self-As-Subject: The Multiple Exposure Project Zine (pages 73-75) http://issuu.com/stigmart10review/docs/stigmart_videofocus_special_edition/146
2015. Riječi, časopis za poeziju, Matica Hrvatska Sisak
2016. Crna mamba (Black Mamba), online ilustrirana zbirka poezije: https://issuu.com/petrabrnardic/docs/petra_brnardic_crna_mamba
2016. Zarez – izbor iz moje novije poezije (2007 – 2014)
Gestalten Magazine: https://dgvcms2011.gestalten.com/community/blackboard/blackboard-entry-petra-brnardic
2017. Zarez – izbor iz moje novije poezije
2019. A5 Magazine, listopadsko izdanje
2020. Antologija novije hrvatske poezije, prevedena na mandarinski, Kina
2021. MAKE8ELIEVE #ISSUE 16: Terreur Nocturne
2022. Il corpo solitario III (Solitary body: the self-timer in contemporary photography), urednik: Giorgio Bonomi – antologija fotografskog autoportreta od sedamdesetih do danas

Web

saatchiart.com/petrabrnardic
petrabrnardic.blogspot.hr
komikaze.hr/issue_attachment/33-petrabrnardic
petrabrnardicpandemonium.blogspot.hr
https://www.behance.net/petrabrnardic
http://deliciousvolcanicvolpina777.tumblr.com