Stjepan Perković

Stjepan Perković

Stjepan Perković je rođen 1974. u Vitezu, BiH. Unatoč cerebralnoj paralizi, vješto se koristi nogama, tako da piše i slika lijevim stopalom. Školovao se u Zagrebu. Slikanjem i pisanjem počinje se baviti 1992. u želji da izrazi duh koji ga pokreće. Zbirku poezije, pod naslovom ” Otisci dubine ”, koju je ujedno i ilustrirao, objavio je 1998. godine. Ilustrirao je sedam knjiga drugih autora – šest zbirki poezije i naslovnicu jednog romana. Od 2001. godine član je međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Diplomirao je slikarstvo na Slobodnoj umjetničkoj akademiji, u klasi profesora Donalda Halla 2007. godine u Splitu. Sudjelovao je u trogodišnjoj slikarskoj radionici, koju je vodio profesor Carmelo Puzzolo.

Sudionik je mnogih likovnih kolonija i radionica, a vodio je i likovno-terapeutske radionice za djecu s posebnim potrebama. Danas se također bavi vođenjem likovnih radionica u vrtićima i osnovnim školama. Svake godine redovito sudjeluje na svibanjskom Festivalu jednakih mogućnosti u Zagrebu. Do sada je imao trinaest samostalnih izložbi, te nekoliko desetaka skupnih. Nagrađivani je umjetnik. Živi i radi u Zagrebu.

Kontakt: stjepan_perkovic@net.hr
www:
http://www.stjepanperkovic.net

 

Stjepan Perković

Napisao: Stanko Špoljarić

Slikarski talenti ostvaruju se sintezom osmišljene poetike prožete maštovitošću ideja i samog slikarskog čina, koji  uključuje potrebito znanje u vještini izvedbe. Oba su segmenta u  tvorbi djela nužna za ostvarenje sklada kreativne iskre i same realizacije.  Dakako bez ideje i likovne osjetljivosti i ne mogu nastati djela vrijedna pažnje, dok se kod praktične strane slikanja upornošću i zanosom mogu nadići određene prepreke.

Stjepan Perković primjer je za to. Iako ne može slikati rukama, nije se predao. Odabrao je teži put. Slika nogama. Trebalo je mnogo truda za stjecanje vještine drugačijim poslužiteljem kista. I uspio je. Ono početno za gradnju slike ( koncepcija, karakter, stilske oznake)  sačuvano je u prostoru njegovog dijaloga s umjetnošću: čistoća pogleda u slojevitosti sadržaja određenog prizora, baštinjena ljepota vodilja u razumijevanju slikarskih ostvarenja, a to što  potezi kista, i oni postupno dorađeni i oni gestualni, platno dodiruju i ispunjavanju na  drugačiji način, nije presudno za njihovu likovnu dojmljivost. Svakako treba uvažavati stvaralačko predanje Stjepana Perkovića, koji i u specifičnim okolnostima oblikuje djela zavidne likovne uvjerljivosti.

Perković je slikar boje, otvorene, zvučne, najčešće razvijane u svijetlim tonalitetima. U slikama naglašenog vertikaliteta, Perković energijom boje i silnicama svjetla  sugerira  uzlet, gotovo izvan samih obrubnica formata. S motivske strane kreće se od slobodnog uprizorenja pejzaža, florealnih nakupina do figuracije bogate asocijativnosti, povezujući tematske cjeline identičnom slikarskom rukopisnošću. Treptaj boje ta je nit koja razigranim oblicima daje jedinstvo, dinamici kolorističkih jedinki potrebitu definiranost.

Objektivno Perković polazi od slike realističnih okvira, koje često napušta, te ulazeći intuitivno u stanja i forme ekspresionističke stilistike, nalazeći pri tom pravu jeku svom slikarskom senzibilitetu. Oblici koji žive, podložni su mjenama u doživljaju slikanja s bojom, koja nadilazi strogost lokalnog tona. Neprekidna preobrazba činjeničnog nije narušila ni opisnost, ni slutnju motiva, premda Perković ponekad dolazi na granicu apstraktnog. Svojevrsno je to i svjesno popuštanje kočnica pri likovnoj igri, jer kromatsko pulsiranje pobuđuje pravu stvaralačku strast.

Postoje, logično, i one antipodne situacije, smiraja, discipline, kompozicije klasično uređenih sastavnica. No i ispod i na takovoj epidermi ploha, buja vitalitet boje, i u njihovom čistom stanju i srazovima različitosti. U figurativnim scenama, Perković svoju mjeru gradnje i isčitavanja nalazi u piramidalnim kompozicijama, dajući im notu literarnog, priča sretno utkanih u osobna likovna načela, sa sadržajem pomalo i enigmatskog prizvuka. No akteri tih zgoda ( simpatičnih, veselih, a u manjoj mjeri i tjeskobnih ) integrirani su u pejzažno u svoj širini pojma, tako da je priroda u komornosti izdanja ( kao interijer ) i u širini ljepote akcentuirana bojom, smislom Perkovićevog  izraza. ( Stanko Špoljarić )

 

Sa izložbe Stjepana Perkovića u Društvu tjelesnih invalida ( Bosanska 2, Zagreb )