Velimir Trnski

Pour les fêtes, Velimir

Velimir Trnski: 40 godina rada ” Slikati svoj život ”, povodom retrospektive

Ne podvlačim crtu, nego stavljam zarez, ne zatvaram knjigu, nego stranicu i samo malo zastajem i gledam unazad. Nisam prezadovoljan, jer bi me to uljuljalo, ali se imam čime podičiti. Nekoliko tisuća slika i crteža, a u svakom slijedećem danu imam potrebu, volju i energiju za novim slikama.

Još u sigurnosti Likovne akademije sam shvatio da je to moj život, a ne posao. Slikanje je za mene način života i pogled na svijet…..U stvari sa tim božjim darom se više vidi, doživljava nego prosječno. Nama stvaraocima je dužnost da dokumentiramo, ukazujemo i komuniciramo s ljudima i istinom.

SLIKATI SVOJ ŽIVOT je gorko slatka istina, unutarnje ogledalo i zamka iz koje nema izlaska. To je putovanje zbog putovanja, a cilj nije važan.

Cafe Paris Triptich

O meni su pisala gospoda: J. Depolo, J. Škunca, Salih Isaac, Darko Glavan i mnogi belgijski, nizozemski i francuski kritičari…..Pokušavali me smjestiti, zakvačiti, zalijepiti ili jednostavno staviti negdje između nekoga i nečega, ali se nisam dao. Neki kritičari uvijek žele u svojoj kreativnoj neimaštini ( a da bi im bilo lakše ) ubaciti umjetnika u neku svoju vremensku križaljku. Ne shvaćaju ili se ne usude dati odmah posebno mjesto. Taj netko je već ličnost i sam svoj…..izam, ali je to rezervirano po njima za druga imena. Neskromno, ali s ponosom tvrdim da sam svoj i da su me profesori: Hegedušić, Kulmer, Ivančić i Stančić dobro izbrusili, a izobrazba i putovanja likovno naoružala.

Slikao sam široko otvorenih očiju i ušiju……Osluškivao i upijao, i već su mi na Akademiji ” narasla krila ” dva metra na svaku stranu… teško je bilo prolaziti kroz vrata. Cijeli svijet je bio moj i tek kad sam ta krila opržio i tu i tamo bio gladan, shvatio sam da nema šale. Srećom moja unutarnja iskra, moj poriv i lokomotiva su me vodili već tad kao i danas. SLIKATI I ŽIVJETI !

Radio sam i ne znajući da stvaram cikluse, grupe i podgrupe. Kreativnost i broj slika na neku temu su bili uvjetovani interesom i znatiželjom.

Autobiografija

LOVE, oil on canvas, 65 x 100 cm, 1988, privat colection

Rođen sam 1947. god. u 5 sati, jednog lijepog zimskog jutra u Podravini. Poslije stroge IV. Gimnazije i Likovne akademije u Zagrebu, specijaliziram grafiku na Rietveld akademiji ( 1971/72. god.) u Amsterdamu i zauvijek se zaljubljujem u flamansko slikarstvo.

Moji podravski, austrijsko-secesijski i istočno-bizantski korijeni su oštro izbrušeni edukacijom na Likovnoj zagrebačkoj akademiji i kasnijim putovanjima u Grčku, Egipat, SAD i Europu.

Duboko udišem zrak Zapadne Europe i prvo oprezno, a onda sve sigurnije kucam na vrata njenih galerija. Do sada sam izlagao na 123 samostalne izložbe širom svijeta, a moja se djela nalaze u svim većim metropolama. Popis izložbi

Kontakt: velimir@trnski.com
www: http://www.trnski.com/

: I DO NOT CARE, 40 x 89 cm, oil on canvas, 2012.

: LECTEUR CHEZ LE COLUMBINE, oil on canvas, 40 x 98 cm, 2013.

: OLD OPERA, oil on canvas, 40 x 89 cm, 2013.

: POTINS DU PASSE, oil on canvas, 40 x 89 cm, 2012.

: QUI EST CE MONSIEUR, oil on canvas, 100 x 140 cm, 2012.

: QUI EST-CE MLLE, oil on canvas, 40 x 89 cm, 2012.

: RED WINE, oil on canvas, 40 x 89 cm, 2012.

: TROMPE L’OEIL, oil on canvas, 40 x 89 cm, 2013.

: VOILA MA CARTE, oil on canvas, 89 x 40 cm, 2013.

: WINDOW BLEU, oil on canvas, 40 x 89 cm, 2013.

Mirjan Kos, kustos, kaže o radu Velimira Trnskog:

HARLEQUIN, oil on canvas, 140 x 100 cm

” U svakodnevnom srazu zbilje i mašte do poznatih i nepoznatih nam daljina i margina, štošta je moguće. I doista, između zemlje i svemira, u fluidnoj beskonačnosti što protječe, osjećamo se tek kao truna prašine u vječnosti. Ponekad zastanemo, obazremo i zapitamo o smislu nas običnih. Tražimo odgovor oko sebe i u sebi, a možda ga nikada nećemo pronaći. Umjetnici su odabrani, i ako doista jesu umjetnici, kroz svoju umjetnost traju zauvijek.

Velimir Trnski na likovnoj je sceni više od četiri desetljeća. Svojom upornošću i pregalaštvom, kako sam kaže, neumorno „slika svoj život“ kao zrcalni odraz vlastite nutrine sapleten u inspirativnu „zamku“ iz koje ne može i ne želi izaći. Njegov habitus jednostavno je slikati, bez obzira na temu, slikati pejsaže, vedute, mrtvu prirodu, ljudsko tijelo… Slikanje kao čin, slikanje kao djelo, slikanje kao smisao, jer, slikanje je život. U procesu njegova rada misaona inspirativna energija teče na platno i u jednom dahu ispunjava slikarsku površinu. Ponekad je slikarski naboj erupcijske snage, ali se njegova transmisija na platno ne odvija stihijski, u grču i zbrci. Poput glazbe koja genijalnom skladatelju odzvanja u mislima i slika se slika najprije u glavi. Odvija se strasna i napeta komunikacija između poriva nadahnuća i pokreta ruke, što se sintetizira u umjetničko djelo bezvremene ljepote. ”