Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja: Narcis – od portreta do pamfleta

U četvrtak, 17. 8. 2017. u 20.00 sati u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan (Trg lođe 3, Grožnjan), otvara se kolektivni, tematski likovni projekt pod nazivom ”Narcis – od portreta do pamfleta”, u suradnji Gradske galerije Fonticus Grožnjan (HR) i Kolonie Wedding, Berlin (D), a na kojemu će svoja djela izložiti Cristina Artola, Jovan Balov, Andrea Čović Ružić, Archi Galentz, Alexander Horn, Karen Stuke, Kata Unger, Josef Vilser, Veronika Witte i Andreas Wolf. Kustos izložbe je Eugen Borkovsky, a izložba se može pogledati do 31. 8. 2017.

Od portreta do pamefleta, iz predgovora Eugena Borkovskog

Većina nas zna što podrazumijeva pojam ”narcisoidan”. To je karakteristika pojedinca da sam sebe voli, cijeni i poštuje na način koji prelazi razinu na kojoj se poštovanje i ljubav mogu plemenito i iskreno osjetiti, te iskazati nekoj drugoj osobi. Ime potječe iz grčke mitologije. Narcis je lijepi mladić iz Tespije u Beotiji, koji se zaljubio u vlastiti odraz u jezeru. Karakteristike narcisoidnosti povremeno iskazujemo svi.

Pokazuje se da je ovaj poriv, u trenucima kada je umjeren do nivoa samopoštovanja, nužno iskazivati – naročito u ovo recentno vrijeme, u kojem se velika većina ljudi gura u neimaštinu, loše ih se plaća i podcjenjuje na mnogim područjima. Svjedočimo da se podivljali kapitalizam ne libi grubo uništavati samopouzdanje i sigurnost pojedinca.

Ovaj projekt okupio je jedanaest ljudi, deset autora i kustosa. Čini se da smo svi sa zanimanjem prihvatili zadatak. Umjetnici pripadaju likovnom krugu Kolonie Wedding iz Berlina. To su: Cristina Artola, Jovan Balov, Andrea Čović Ružić, Archi Galentz, Alexander Horn, Karen Stucke, Kata Ungar, Josef Vilser, Veronika Witte, Andreas Wolf.

Pregledavajući radove, čarobnjaštvo kreativnog zapažanja i oblikovanja iskazuje se na više načina. Čitamo senzibilnost koja slijedi ponuđene tragove evokacije. Uzbuđujuće i u isto vrijeme mirno, bez egzaltacije. Navedeni smo na razmišljanje, a autori nam nude rješenja: humorno, dokumentarno, aktivistički na figurativan ili apstraktan način.

Prisjećam se romana ”Narcis i Zlatousti”, kojeg je veliki njemački pisac Hermann Hesse objavio 1930. godine. Hesse dokazuje da različitost ne mora razdvajati, nego može pružiti nove poticaje, te obogatiti one koji su u stanju pojmiti da njihovo shvaćanje nije jedino moguće i prihvatljivo. Roman je razrada motiva opreke između duhovne, misaone egzistencije i čulnog načina življenja, logosa i erosa, dokazujući da upravo opreke međusobnim suprotstavljanjem dovode do novih spoznaja i novih kvaliteta. Na nama je da prihvatimo ponuđeni trag. Okrećući se radovima projekta, percepcija nam postaje bogatija za likovno ponuđena, raznorodna problematiziranja pojma posuđenog iz tradicije.

Sadržaj i atmosfera radova, cijelog niza, u interesnom su skladu. Autori nam aktiviraju znatiželju. Inicirani smo na kretanje, istraživanje niza. Nakon jednog rada, odmah tražimo sljedeći. Odmjereno lirski pristup i promišljeno likovno oblikovanje odlike su ovog projekta. Nizanje/otkrivanje značenja mistificiranog, alegorijskog lika postupno nas dovodi do prihvaćanja serije radova. Tijek godina, rabljenost ideja, osoba i vremena, postavljena je na upit. Igra kao da neminovno temu oživljava i propituje njenu vrijednost u suvremenosti. Krhki i decentni oblici nekih radova, trenutne dojmove podastiru sljedećem trenutku ka nekom drugom mogućem tumačenju.

Legendu o Narcisu Oscar Wilde maestralno je završio, unoseći sumnju u slojeve događanja. ”Kada je Narcis umro, došle su Oreade, gorske vile, i vidjele da se jezero od slatkovodnog pretvorilo u površinu slanih suza…. Zašto plačeš? – pitaše Oreade. Oplakujem Narcisa – reče jezero. Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa, nastaviše one. Ali, konačno, unatoč tome što smo mi stalno trčale za njim, ti si jedino imalo priliku da izbliza promatraš njegovu ljepotu.

Jezero upita: Narcis je bio lijep? Iznenađene Oreade odgovoriše: Tko bi to bolje od tebe mogao znati? Naposljetku, o tvoje se obale svakog dana naslanjao. Jezero je na trenutak zašutjelo. Konačno jezero progovori: Da, oplakujem Narcisa, ali ne zbog njegove ljepote, već što sam moglo, svaki puta kada bi legao na moje obale, u dubini njegovih očiju, vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota…”

O autorima / Radovima:

Cristina Artola

Cristina Artola nastavlja svoj niz koji se referira na tradiciju azulejosa. Azulejo je kompozicija od više keramičkom tehnologijom izvedenih ploča, oslikavanih na način da spajanjem prikazuju scene, koje su često respektabilnih dimenzija. Ovaj način opreme pločicama, vanjskih ili unutrašnjih prostora, fasada ili zidova prostorija, Portugalci, ali i Španjolci, prihvaćaju od Arapa, značajno obilježavajući povijest arhitekture. Ovakve izvedbe najčešće povezujemo s Portugalom zbog obilja povijesnih radova u toj tehnici na tamošnjim lokacijama. Azulejo može biti arabeska, apstraktna šara poput suvremenih keramičkih pločica ili slika nekog predjela.

Tema ovog projekta je Narcis, ili ideja egoističnog doživljaja osobnosti. Cristina Artola parafrazira poduhvat suvremenog čovjeka koji je na rubu žrtve, kročio u svemir. Bio je to put na najbliži svemirski objekt, Mjesec. Umjetnica ujedinjuje fotografiju astronauta s Ernst Haeckelovim ilustracijama morskih stvorenja. Ernstovu ikonografiju, multipliciranu dugovječnom tehnologijom, nalazimo u mnogim kuhinjama i kupaonicama iz sredine prošlog stoljeća. U takvu ritualnu, ujednačenu ikonografiju, umjetnica umeće fotografije astronauta u odijelima, koja osiguravaju od nehumanih uvjeta izvanzemaljskih prostora.

Grotesknost ovog nesklada izaziva začudnost. Tema ovog projekta ogleda se u narcisoidnoj ideji čovjeka da bude jači i da se suprotstavlja svemirskim uvjetima. Artola nas na humoran način uvlači u problematiku našeg planeta. Hoćemo li ga toliko uništiti da ćemo i na njemu morati biti opremljeni specijalnim odijelom koje dopušta disanje i uopće opstanak u životu? Pitamo se: je li uopće potrebno da čovjek kreće u predjele koji mu nisu u mogućnosti osigurati uvjete za život? Zašto posezati za zvijezdama prije osiguranja plemenitih uvjeta života svim stanovnicima na matičnom planetu?

Jovan Balov

Jovan Balov predstavlja tri portreta velikih dimenzija. Radovi su izvedeni tehnikom akrila na platnu. Promatrajući lica, shvaćamo da se radi o istoj osobi. Umjetnik ih datira, pa saznajemo da su nastali u razmaku od nekoliko godina. Starije radove karakterizira prisutnost ili neprisutnost prirodno formirane brade. Na jednom licu nalazimo bradu, brkove i zulufe. Drugo lice je svježe obrijano. Noviji portret ima uređene, stilizirane zulufe, brkove i bradu. Osim ovih vizualnih karakteristika, radovi propituju stanja osobe, te promjene uzrokovane zrenjem, vremenitošću. Vidljive su ciljane, kozmetičke, ali i prirodne promjene fizionomije.

Radove karakteriziraju velike dimenzije. Sva lica su natprirodno velika. Tako radovi dominiraju prostorom i djeluju nadrealno. Iako je u pitanju hiperrealizam, umjetnik tu ideju vješto zaobilazi izuzimanjem kolora i uporabom tonova. Na svim portretima pogled je usmjeren ka promatraču u skoro svim kutovima gledanja. Umjetnik se trudi osobe, lica prikazati u nedefiniranim stanjima. Kao da prikriva psihološke karakteristike. Ipak, osim čvrstog pogleda, možemo nazrijeti u kutovima usana ideju benevolentnog smiješka, ali samo kao diskretnu naznaku.

Poznajući autora, shvaćamo da se radi o autoportretima. Jovan Balov predstavlja jednu fizionomiju u tri perioda / stanja. Ovom spoznajom promišljanje možemo proširiti na pitanja sigurnosti / nesigurnosti muškarca vezano za izgled. Puštanje brkova ili brade, brijanje, friziranje traži odluku i realizaciju. Na odluke o promjenama osobnog izgleda može utjecati stav, komentara osobe koja mu je bitna. Ovim radovima predstavlja se muškarac, možda ranije nesiguran i bez posebnog egoističnog mišljenja o sebi, ali koji propituje svoje, naročito javne postupke, oslanjajući se na izgled. Pitamo se: ostaje li privlačnost, nestaje li, mijenja li joj se stupanj intenziteta promjenom detalja fizionomije? Pitanja nemaju siguran odgovor. Izazivaju mišljenja, stavove, osjećaje.

Lice je uvijek neponovljiva oznaka osobnosti. Ukoliko ne poznajemo osobu sa slike, dojam također nije zanemariv. Promatrač će se zasigurno upitati tko je naslikana osoba. Format mu može djelovati kao narcisoidni stav modela. Kad se uoči činjenica da se radi o istoj osobi u različitim stanjima izgleda, ovo mišljenje može omekšati. Neki portret može se učiniti privlačnijim, a neki manje zanimljivim. Tako je aktiviran odnos rada i publike. Jovan Balov, hrabro predstavlja tri svoja portreta iz faza ideje / želje / realizacije promjene osobnog identitetskog izgleda. Tome se priključuje ”zrenje”, gomilanje broja godina života. Svaka promjena izgleda želi feedback, traži odjek, dojam koji promjena izaziva. Njegovi autoportreti izvedeni su u vremenskoj distanci. Umjetnik kao da podsjeća na Hesseovu poruku: ”Koliko god nas okolnosti nagone da budemo Narcis, ne treba dozvoliti da se izgubi trag Zlatoustog u nama.” Umjetnik jedan rad naziva: ”Moje lice moja maska”, (facies mea faciem larva). Unutar ovog promišljanja, ovi radovi izuzetno su uspješni na tehnološkom, kreativnom i značenjskom stupnju.

Andrea Čović Ružić

Andrea Čović Ružić odašilje poruku promišljanja o osobnoj stanju koristeći aluzije na legende o Narcisu. Ona svoj slikarski portret, autoportret, postavlja na pod. Oko njega oblikuje kutiju. Dno kutije bez poklopca portretni je rad. Asocijacija na površinu vode i postupke Narcisa donekle je dramatizirana stranicama kutije, koje su crne.

Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i senzibilitetu. On na dnu ”bunara” ili horizontalnoj površini objekta zagleda portret osobe. Ne zagleda sebe. Ipak, asocijacija ogledanja može izazvati dojam. Umjetnica nudi upit o monotonosti koja može poduprijeti sigurnost, a potaknuti ranjivost. Jung kaže da svi događaji u čovjekovom životu stoje u dvjema vrstama veza: u objektivnoj, uzročnoj vezi prirodnog zbivanja; ili u subjektivnoj vezi, koja postoji samo za pojedinca koji je doživljava.

Ovaj onirički rad nudi rezultat introspekcije autorice. Ona, oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja rekonstruira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivo općeg i osjećajno osobnog. Ovim dramatičnim objektom propituje osobni socijalni status, dimenziju uronjenosti i komunikacije s okolinom. Čin interpretiranja doživljaja ona izgovara na razmeđi cinizma i alegorije. Potraga za spoznajom je intenzivna kroz stalnu interpretaciju i reinterpretaciju realnog. U ovom ”sarkofagu trenutka”, ipak postoji dimenzija plemenite svijesti. Umjetnica kaže: ”…Tračak svjetlosti koji se spušta preko tjemena daje nam trunčicu nade i radosti.” Narcis završava u nedefiniranim udubinama legendi. One posjeduju ideju vode koja označava mijenu, koja je u svakom trenu drugačija, ali uvijek tekuća i vezana za stalne promjene tijeka.

Nošenje odjeće isključivo je ljudska značajka koju druga bića u prirodi nemaju. Životinjama se mijenja gustoća dlake prema vremenskim datostima, a biljke izmjenjuju lišće ili koru, ukoliko to uopće možemo uspoređivati s odijevanjem. Odijevanje ima mnogo raznolikosti vezanih za potrebe ili modu. Prekriti tijelo s namjerom zagrijavanja najčešća je ideja oblačenja. Moda je izmišljotina kojom se gubi potreba ugrijavanja, a pokazuje prestiž ili značenje onoga koji se oblači.

Archi Galentz

Iz zavjetrine gaća, Archi Galentz ideju Narcisa problematizira izvlačenjem muškog spolnog organa na uviđaj. On predstavlja niz humorno – erotičnih predmeta, falusoidnih oblika nacrtanih na kamenim oblutcima. Autor koristi fine obline morskog/riječnog uglačanog kamenja, koje ponekad nude moguću trodimenzionalnost motiva. Umjetnik crtežima s tek nekoliko boja, na obliku pronalazi i ocrtava varijacije muških spolnih organa. Imamo ideju serije, niza gdje svaki od predstavljenih oblika nosi individualni karakter. Autor motiv predstavlja stilizirajući detalje na način podražavanja antičkih prikaza.

Kada bi ovo bile fotografije falusa, prezentacija bi imala problem s pojmom pornografije. Ovako, naslikani, dobivaju auru umjetničkog predmeta koji, istim motivom, na legalan način dobiva prolaznost, dozvoljenost prikazivanja. Nenošenje odjeće, golotinja, bez obzira na atmosferske prilike, prognana je iz normalnosti. Religije, koje su uspjele nametnuti pojam ”srama”, proganjaju prirodnu pojavnost tijela. Skidanje odjeće u javnosti smatra se neprimjerenim. Licemjerje je preuzelo ulogu tumača dobrog i zlog. Jer, dekolte može biti zaista jako dubok, a kratke hlače ili mini suknja jako oskudni. No, cijelo poprsje se ne smije pokazati niti prošetati bez prikrivenog međunožja. Nudisti se protjeruju, a djecu u školama uči tabuiziranim zabranama funkcioniranja tijela. Nagost se prezentira kao egzibicionizam, te se smatra prekršajem ili čak kaznenim djelom. Unatoč svim zabranama, golotinja je u suvremenosti sveprisutna zahvaljujući medijima.

U antici nago tijelo još nije prognano iz javnosti. Kroz kasniju povijest svjedočili smo otkidanju spolnih organa s antičkih skulptura ili njihovo prikrivanje listovima smokve. Čini se da Archi Galentz ovim artističkim aktivizmom želi iznjedriti povezivanje teritorija s periodom antike. Tada su sportaši nastupali goli. Ovu kolekciju ”pimpača” možemo doživjeti kao svojevrsni land art, ili možda readymade, intervenciju na pronađenom prirodnom predmetu kojeg umjetnik ne mijenja, već na njemu samo ocrtava oblik. Ova provokacija signira stanje: Regije knjiga su prirodnost i tjelesnost marginalizirale, zamjenjujući ih lažnim ćudoređem. U praksi, sve se zapravo može, ali da nitko ne vidi. Ideja ”društveno neprihvatljivog ponašanja” oblikovana je pod nadzorom vjerskih institucija. Nažalost, ona ne određuje samo istinske neprihvatljivosti u smislu ”ne čini ono što ne želiš da se čini tebi”, već se proširila na previše privatnih, prirodnih, naturalnih situacija.

Alexander Horn

Čini se kao da Alexander Horn propituje stanje svijeta. On izdvaja nekoliko portreta koji mu odgovaraju ideji, temi ovog projekta. Karakteristike ovih radova su zamućenost i izvjesna nečitkost. Umjetnik oblikuje forme, naznačujući njemu bitne odrednice preciznijim načinom, a ostavljajući zamućenja i druge slojeve raspršenima. Ovaj postupak izaziva interes promatrača i radu daje dramatičnost. Ovaj pristup pojavljuje se i na tamnim i na svijetlim pozadinama.

Mi ne znamo tko su osobe na radovima. Sve nalazimo u egzaltiranim situacijama. Ponegdje to iščitavamo iz samog portreta, a ponegdje atribucijama koje umjetnik izabire. Kao da neki od radova odražavaju stanje aktera u suvremenom vremenu koje nije nježno. Naziremo nesigurnost ili čak zastrašenost.

Možemo radove tumačiti unutar teme projekta, ali i na drugačiji način. Prvobitna nelagoda prepoznavanja ljepote u odbljesku slike svoga lica, i Narcisu i ovim naslikanim osobama kao da je zabilježena dramatičnim umjetnikovim likovnim intervencijama. Izvjesno iznenađenje pomiješano s divljenjem tumačeni su nepredvidljivim gestulanim potezima, koji se izmjenjuju s precizno oblikovanim detaljima.

Na pitanje o smislu života još nije odgovoreno. Naravno, ovdje ne ubrajam nametljive vjerske dogme. Ideja fraktalnog postojanja kroz strune govori o našoj prisutnosti oduvijek unutar univerzuma, ali u obliku energije koja nema Ego, nema ”Ja”. Život je možda samo kratkotrajna materijalizacija, tijekom koje bivamo usmjereni na fizičko tijelo u koje smo uhvaćeni. I ova teorija dodiruje metafiziku, a umjetnički radovi Aleksandra Horna kao da žele progovoriti o tome. Umjetnik želi ujediniti, ocrtati realno i ideju. Oslanjajući se na dijelove Ovidijevih Metamorfoza, kao da želi ugraditi tijek, mijenu, preobrazbu u trenutak slike.

Karen Stuke

Karen Stuke predstavlja niz promišljenih uradaka, propitujući neuhvatljivost činjenja tijekom snova. Primjetna je želja umjetnice poigrati se realnošću. Ona koristi jednostavan postupak, ali onaj kojeg se trebalo dosjetiti. Ona ostavlja spravu osjetljivu na svjetlost, cameruobscuru, uključenom tijekom spavanja. Ekspozicija, osvjetljavanje fotoosjetljivog medija znatno je produženo. Tako na fotografijama nalazimo korektno zabilježene elemente, koji se za vrijeme ekspozicije nisu micali. Ostali elementi kompozicija, tijelo spavača, pokrivači, jastuci, ono što se micalo tijekom osvjetljavanja, bivaju zabilježeni s pomacima.

Dvojbenost pojma ”trenutak” i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti standardno objašnjen sekundom, danom, trajanjem, a može biti personificiran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Susreti s memorijom ovise o hrabrosti, drskosti autorice. Raspon narcisoidnih pitanja vezanih za trenutke sna može biti dug. Kako izgledamo i jesmo li lijepi kad spavamo; jesu li naši snovi nekom vidljivi… Od odgovora ili pretpostavki ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika samog sa sobom ili promatrača i ovih radova.

Fotografije djeluju kao nadrealne kompozicije. Mistične situacije bivaju čitljive, iako su pojedinačni elementi zamućeni. Nakupine oblika zaustavljene su na putu od dosjetke ka znakovitosti. Scene odišu sadržajem, kojem mogu pripadati pojmovi: tijek, prije ili poslije, no, autorica se trudi sažeti tijek u jedan kadar. Dosjetljivo realizirane scene nižu se u seriju radova koji imaju različite karakteristike, ali sličan emotivni naboj. Njeno nijemo svjedočenje i nama stvara dojam naše nazočnosti. Autorica nas ne izdvaja, upravo suprotno, uvlači nas u kadrove, u njeno događanje u prostorima za spavanje. Ovime nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi, koji zahtijevaju stalna razmatranja, bez svršetka ili definicije. Predodžba o stalnom tijeku i promjenjivosti svega, te postojanja artefakata, prihvaćanje ovih radova postavlja na poligon evokacije mogućeg. Ova auto-voajerska insinuacija pretvorena je u krhku sigurnost svjetlosnih zapisa.

Kata Unger

Kata Unger predstavlja nekoliko manjih radova kombiniranim tehnikama na papiru. Na radovima nalazimo crteže, ponegdje slikarski izvedene detalje. Tu su fleke, rasterirana područja, slovni i brojevni zapisi. Na svim radovima zapažamo kružnicu. Čini se da je uvijek nanesena kao posljednji sloj. Ponegdje je duplirana. Najčešće je pravilna. Ona se pokazuje kao obilježje radova. Umjetnica kao da, nakon razrade elemenata na podlozi, u konačnici kružnicom izdvaja detalj kojeg želi naglasiti. Najčešće je zaokružena neka cjelina, a ponekad kao da je locirana nasumce.

Asortiman motiva mogao bi problematizirati osobno u srazu s vremenom, u kojem umjetnica i promatrač zajedno žive. Način oblikovanja detalja može asocirati ideju grafita ili uličnog slikarstva. Ovaj način vizualno-slovnog iskaza najčešće biva obojen protestnim tonovima. I Kata Unger kao da želi ispričati, svjedočiti nelagodu vremena sadašnjeg. Neke figure koje prepoznajemo djelomično su nage i parcijalno predstavljene ili u nekoj vrsti, fazi transformacije. Na radovima zapažamo osobe i/ili oblikovne naznake lica. Ona, za razliku od Narcisovog, nisu lijepa. Čak ne djeluju niti sretnima, niti zadovoljnima. Više su grimase određene nezadovoljstvom, ljubomorom, prijezirom, u najmanju ruku propitivanjem socijalne okoline. Ponekad karikaturalne atribucije, geste brojevi ili znakovi, uz prisutni kolor, odaju nesklad bića i okruženja, osobnosti i sistema.

Primjetna je želja umjetnice propitati realnost. Linijski kružni oblici kao da žele ukazati na situacije, stvari, koje su umjetnici bitne. Kao da ukazuje na suženi prostor mogućnosti na kojeg želi upozoriti promatrača. Poput refleksija na identitet, kojeg koči učmala uobičajenost, a privlače široke potencijalnosti zabranjene drugačijosti. Svi radovi, bez obzira na sadržaj ili mnogoznačnost odziva kod promatrača, iniciraju tihu ideju moguće promjene. Sasvim uz rub anarhizma u njegovom pozitivnom značenju.

Josef Vilser

Josef Vilser predstavlja zagonetne geometrizirane formacije koje možemo tumačiti na više načina unutar ideje projekta. Reljefnost rada odaje nadograđivanje, slojevanje, a kontrast kolora i površina asocira umetanje raznolikih materijala u zajedničku podlogu. Čini se da su njegovi radovi na tehnološkoj granici asamblaža i inkrustacije.

U obrazloženju autora, navodi se porijeklo materijala, elemenata rada. On kaže da su sastavni dijelovi zlato i lim, hrđa i plemeniti odsjaji. Umjetnik pojašnjava kako je radio na rekonstrukciji državne palače, vodio je radove konzervacije nakon čega je otpadni, ostavljeni, neupotrebljivi materijal iskoristio za svoja likovna promišljanja. Umjetnik kaže: ”Spremam nekoliko četvornih metara patiniranih i pozlaćenih bakrenih ploča, zajedno s oko 200 kg hrđe, koji su dobiveni kad su ploče uklonjene.” Ovim tragom, smeđi materijal je tekstura komada željeza sa hrđom, a žuti umeci su zlatni listovi s originalnog oblika. Kuriozitet radova postaje porijeklo ideje i materijala. Jer, on sam kaže da prije nije likovno promišljao na takav način, ali da su ga ovi nesrodni materijali naveli na oblikovanje njima.

Geometrizirani radovi mogu se podijeliti u dvije grupe. Jednu grupu čine radovi s igrom kolora, oblika, geometrijskih odnosa plošnih karakteristika. Drugu grupu čine radovi na kojima umjetnik planiranim oblikovanjem inicira ideju prostora. Oni problematiziraju, predstavljaju iluziju prostornosti slike. No, obje ideje bivaju manje bitne činjenicom da u prvi plan izbija sraz, susret, sukob tipova materijala. Dok je zlato plemeniti, cjenjeni i skupi materijal, željezo, još k tome izjedeno hrđom, predstavlja opozit.

Gledano iz pozicija i okvira ovog tematskog projekta, Jozef više problematizira stanje materije koja asocira nesklad osjećaja. Promatraču je drsko ponuđeno pitanje – mora li pozitivno biti usputno negativnom? Mora li dobro biti u ravnoteži sa zlom? Kao i ovaj spoj plemenitog metala i hrđe, oblik ljepote i osjećaj Narcisa u neskladu je sa završetkom njegove epizode.

Veronika Witte

Uobičajena osobnost u nepredvidljivim okolnostima postaje neobična. Još ako ima ideju problematiziranja, situacija izmiče kontroli. Putovanja i boravci u drugačijim civilizacijama izazivaju propitivanja o običajima, okolnostima, uvriježenim pravilima one iz koje dolazite. Postavljaju se pitanja uzrokovana drugačijim pristupom svim stvarima od pravila svog uobičajenog okruženja. Kreće uspoređivanje. Za razliku od Narcisa, koji zrcalnu sliku doživljava idealom, pojavljuju se sumnje. A, gdje je sumnja, tu je misao oštrija i pronicljiva. Tako, iskustvom drugačijeg, Veronika Witte ispituje novo okruženje. S njime, provocirajući neiskusnog promatrača, iskazuje rezultate njenih iskustava.

Ona objavljuje vizualizirana pitanja neponovljivih trenutaka, označenih drugačijim civilizacijskim sklopovima. Radnju prenosi u Aziju, u okruženje države Vijetnam. Naziv ciklusa, ”Ovdje je također 2011. godina”, već provocira. No, pored toga zamjećujemo u seriji radova da je umjetnica uvijek naga, a da na licu nosi masku. Ona hrabro, na rubu drskosti izaziva reakciju, izgovarajući svoje ime, čiji odjek, značenje, tamošnji dizajneri i tiskari doživljavaju i interpretiraju na različite načine.

Rezultati ponekad izazivaju humorne, a ponekad dramatične finalizacije. Neobičan niz interpretacija predstavljen je ovom serijom. U izvedbi projekta, umjetnica se fotografira uz panele značenja svog imena u interpretaciji drugog civilizacijskog kruga. Kao znak solidariziranja i poštovanja, ona se fotografira naga i neopterećena značajnim ruhom, osim postavljanja njihovih maski na svoje lice. Ploča i maska jedini su atributi ponuđeni na iščitavanje.

Iako se možemo zabavljati inačicama dojma pismoslikara iz dalekih zemalja na temu europske osobe, ovaj komentar možemo zaustaviti kod propitivanja Narcisa. Čini se kao da taj ljepotan ne bi imao snage prikriti svoje lice nekom maskom i osjetiti mogućnost drugačijosti, nesigurnosti identiteta, shvatiti da oblik (lica) nije oznaka kvalitete. Veronika dramatično propituje toleranciju antičkim mitom samozaljubljenosti.

Andreas Wolf

Andreas Wolf fenomen Narcisa obrađuje na specifičnoj razini, njemu bliskim, osobnim stilom. On ne oblikuje, niti portret, niti odraz u vodi. Ne poštujući oblikovnu prepoznatljivost, ovaj umjetnik dojmove prevodi na apstraktne oblike. Značajna karakteristika radova je trodimenzionalnost prezentacije, u naravi, plošnih radova. Ove raznobojne tvorbe nose odjeke ruske avangarde i suvremenog razvoja istraživanja i prezentacije oblika, koji umjetniku postaju bitni i koje podastire unutar teme projekta.

Wolf dopušta promatraču dvije strane pogleda. To mogu biti zrcalna ili stražnja strana. Ovi vizualni palindromi, kako i umjetnik naziva neke od radova, izazivaju zanimanje. Čini se da izaziva promišljanje o realnosti realnog, ali i svega što je ljudski rod propisao. Propitivanje se ovdje promovira kao modus vivendi. Cilja se na neposluh uvriježenom, Provocira se osobni stav, dojam, uvjerenje. Buđenje i lociranje podsvjesnog.

Po njemu, ideja ili dojam Narcisa je razigran, gestualno raznobojan. On nije lijepi lik iz tradicije, već oblik koji nema i ne mora imati prepoznatljivu formu. Kao da želi reći da smo svi Narcisi i da svako oblikovanje koje podražava legendu zapravo biva zloraba tradicije, religija, povijesti koju pišu podobni autori. Povijest je zapravo hrpa usmjerenih i tendencioznih plaćenika. No, realna povijest je utopija, jer bi to trebao biti zbir svih osobnih iskustava. Najveća nenapisana knjiga.

Na prvi pogled radovi djeluju kako Rorschachove mrlje. Ovaj psihijatar služio se slučajno proizvedenim mrljama presloženog obojenog papira pri dijagnosticiranju osobnosti. On bi ponudio listove sa simetričnim flekama, te bilježio komentare ispitanika o tumačenju oblika. Služeći se Freudovim konceptom nesvjesnog i dinamičkog uvida u osobnost, tumačio bi viđenje ispitanika. Promatrač, poput ispitanika na spomenutom testu mrlja, pogledava rad i iskazuje što vidi, usredotočujući se na cijelu sliku ili samo jedan aspekt. Bilo bi zanimljivo bilježiti odgovore. Tako nam preostaje da unutar vizualne ponude Andreasa Wolfa, na osobnoj ravni prepoznamo ili oblik ili dojam.

Eugen Borkovsky, VIII, 2017.

Realizirano / Realizzato / Realisiert: VIII, 2017.

Produkcija: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, VIII 2017.
Izdavač / Editore: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana, HDLU Istre
Curator, tekstovi: Eugen Borkovsky – voditelj programa galerije
Lektura (HR): Doris Pandžić
Design: Studio Borkovsky
Postav: Eugen Borkovsky
e-mail: fonticus@gmail.com,
Tisak / Druck: Comgraf Umag; 100.