Komentar: koliko je za mlade likovne umjetnike korisno da se upisuju u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika?

Krešimira Gojanović, ”Zakon za neposlušnog umjetnika”, tuš / kombinirana tehnika na papiru, 50×40 cm

Napisala: Krešimira Gojanović

Dok čekamo obećani novi Zakon za umjetnike, koji ipak neobjašnjivo kasni(!), ovih dana mogli smo vidjeti na stranicama Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika poziv umjetnicima da se prijave na Natječaj za priznavanje prava na uplatu doprinosa, na poveznici.

Za one koji to ne znaju: Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika je udruga samostalnih umjetnika koji profesionalno obavljaju samostalnu umjetničku djelatnost, utemeljena još 1965. godine. Mladi umjetnici po završetku svojih umjetničkih akademija, nakon što zadovolje određeni broj strukovnih kriterija propisanih zakonom, odnosno pravilnikom HZSU-a, imaju pravo podnijeti zahtjev za upis u HZSU i uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, u svrhu poticanja i promicanja kulturno-umjetničkog stvaralaštva i javnog djelovanja umjetnika u Hrvatskoj. Sve to lijepo zvuči, no mladim likovnim umjetnicima ama baš nitko ni na njihovim umjetničkim akademijama, niti u njihovim strukovnim udrugama nikada zapravo nije realistično objasnio što ih sve točno čeka kad se upišu u HZSU i steknu tzv. ”status samostalnog umjetnika”.

Prije svega, mladi likovni umjetnik upisom u HZSU skida se sa Zavoda za zapošljavanje, jer se smatra da upisom u HZSU on više nije nezaposlen. Međutim, likovni umjetnici u HZSU ne dobijaju nikakvu plaću, niti nekakav određeni posao, nego je njihov zadatak da oni nastave raditi besplatno kao članovi HZSU-a, kroz izložbe u brojnim državnim galerijama i muzejima, kako bi mogli na revizijama HZSU-a održati status samostalnog umjetnika. I ovo se skriva od mladih likovnih umjetnika i nitko mladim umjetnicima to jasno ne govori: u državnim galerijama i muzejima svi su plaćeni za svoj rad, osim likovnog umjetnika i o tome pjevaju već i vrapci na krovu, a likovni umjetnici već desetljećima na to upozoravaju, no nikoga za to nije briga!

Dakle, mladi ste likovni umjetnik, završili ste likovnu akademiju i krenuli na put svoje karijere….Prvo što vas čeka na tom putu, jeste totalno neregulirano likovno tržište u Hrvatskoj, gdje se ne zna tko pije, a tko plaća: brojne prodajne galerije su već propale, a neke malobrojne koje su opstale, često puta znaju raditi i tako da umjetnicima ne isplaćuju honorare za njihova prodana djela, nego s njihovim honorarima – podmiruju svoje dugove, što znači da se tu mladi umjetnik nema čemu nadati kad je u pitanju većina prodajnih galerija u nas. Pri tom ovdje likovni umjetnik neće imati nikakvu zakonsku zaštitu, jer umjetnici u Hrvatskoj nikada nisu uspjeli razviti neke svoje djelotvorne strukovne Sindikate, a strukovne udruge koje su imali, na žalost su se kod nekih kriznih pitanja za umjetnike, pokazale posve inertnima i nekorisnima.

Danas u Hrvatskoj imamo čak četiri umjetničke akademije – u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, te većina umjetnika koji sa njih izlaze u velikom broju, neće uspjeti pronaći nikakav posao u svojoj struci i zato će prije ili kasnije zatražiti Status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Da bi taj Status održali, kao i pravo na uplatu doprinosa, mladi likovni umjetnici imaju obavezu po pravilniku HZSU-a održati određeni broj svojih samostalnih izložbi, odnosno trebaju sudjelovati na više žiriranih skupnih izložbi u Hrvatskoj. To onda podrazumijeva slijedeće: mladi umjetnik treba mjesecima raditi bez plaće da bi osmislio koncept i po njemu napravio neki svoj likovni ciklus, pri čemu mora i sam platiti materijal za izradu svojih djela, a onda treba krenuti u mukotrpan proces traženja izlagačkog prostora u kojemu će predstaviti svoj rad. Zbog velikog broja umjetnika koji danas izlaze sa umjetničkih akademija, navala na izložbene prostore je golema, čak i kad je Zagreb u pitanju u kojemu ima puno galerija i muzeja, a u manjim mjestima, umjetnicima je sigurno još i teže naći izložbeni prostor, jer ih manje i ima.

Tako tu već na početku njihove karijere, među mladim umjetnicima vlada strašna konkurencija, i paradoksalno, kroz tu nemilosrdnu konkurenciju, umjetnici se bore da dođu do galerijskog prostora, u kojemu će za publiku kroz svoje izložbe priređivati kulturni program – potpuno besplatno u većini državnih galerija i muzeja! U tim galerijama uvijek će biti plaćeni voditelji galerija, pisci recenzija, dizajneri promotivnih materijala, osobe koje čuvaju galeriju, kao i čistači/ice koji čiste galeriju, jedino će mladi tzv. ”profesionalni” umjetnik tu raditi besplatno u najvećem broju slučajeva – poput roba ispod piramida. Imati će prava čak manja i od volontera, jer volonteri po zakonu o volonterima barem imaju pravo na plaćeni prijevoz, dnevni obrok i podmirene druge troškove nastale u vezi sa volontiranjem, te mogu po završetku volontiranja dobiti i neke preporuke o stečenim kompetencijama u procesu volontiranja – dok likovni umjetnici ne dobijaju ništa od toga u državnim galerijama i muzejima. Zato usput i čekamo taj nesretni obećani ”Zakon za umjetnike”, čekamo ga već drugu godinu da se kroz njega konačno rasčiste ta pitanja besplatnog umjetničkog rada, no na žalost, naša usporena birokracija i ovoga puta je pokazala da joj problemi umjetnika nisu među glavnim prioritetima!

Naravno, za taj neplaćeni rad likovnih umjetnika, manje državne galerije nisu krive, one i same dobijaju zadnjih godina jako mala sredstva za organizaciju izložbi, otprilike po 10 000 kuna za cjelokupni godišnji izložbeni program od 7-8 izložbi na godinu. Tu onda ima jedva dovoljno sredstava da se plate katalozi za izložbe umjetnika, a u mnogim slučajevima, državna galerija neće napraviti niti to, nego će likovni umjetnici sami morati platiti i promotivni materijal svoje izložbe – kataloge, plakate, pozivnice, i sl., pa je i to još jedan dodatni trošak koji umjetnici imaju, osim troška kojega su imali i za produkciju svojih radova. Nadalje, u državnim galerijama, umjetnicima se u pravilu ništa neće ni prodati – većina državnih galerija i muzeja danas ne otkupljuje umjetnička djela, kao što je to nekad bio običaj, nego čak mnoge državne galerije od umjetnika traže i da im besplatno poklanjaju svoja djela za galerijske funduse!

Što se tiče prodaje na drugim mjestima, umjetnicima su danas i tu stvari otežane zbog Zakona o fiskalizaciji, gdje se od samostalnih umjetnika, uza sve druge troškove koje oni imaju, očekuje i da uđu u sustav poreznih obveznika, počnu voditi jednostavno knjigovodstvo i kupe fiskalne kase kako bi mogli svoja djela prodavati za gotovinu na tržištu. Kako umjetnici nisu računovođe, tu onda još osim troška fiskalne kase, imaju i trošak za računovodstveni servis koji će im voditi knjigovodstvo. Znači, troškova za taj precjenjeni ”status” imate kao u priči, a realan povrat uloženog vrlo je diskutabilan, jer se slike danas sve slabije i slabije prodaju, čak i po već afirmiranim prodajnim galerijama u centru grada, onim malobrojnim koje su preživjele recesiju.

S takvim stanjem stvari, samostalni likovni umjetnici s godinama postaju posve financijski iscrpljeni i sve što imaju od takvog prekarnog, da ne kažemo i robovskog rada, to je ta neka imaginarna mirovina tamo negdje u daljini, a za koju im se iz proračuna RH uplaćuju mirovinski doprinosi preko udruge HZSU, bez plaće, i ta mirovina koju samostalni umjetnik jednog dana dobije, biti će izuzetno niska i neće pratiti realne koeficijente koji bi trebali vrijediti za akademski obrazovane umjetnike, od kojih mnogi imaju završene i magisterije i doktorate.

Mladi umjetnici to isto ne znaju, no brojne njihove kolege stariji samostalni likovni umjetnici žive kao socijalni slučajevi, a da stvar bude gora, u svojim strukovnim udrugima, samostalni umjetnici nisu smjeli ni otvoreno govoriti o tome, jer im uprave mnogih njihovih strukovnih udruga nisu dopuštale ni da u svojim udrugama imaju strukovne sastanke, niti je umjetnicima itko objasnio imaju li ikakva socijalna prava, onda kad se nađu sa svojim prihodima ispod socijalnih minimuma! Neki samostalni likovni umjetnici su čak doživjeli i situaciju da im je u nekim njihovim strukovnim udrugama bilo i zabranjeno da idu po socijalnu pomoć, zbog čega su ovih dana ti samostalni umjetnici uputili i zahtjev Vladi RH i resornim Ministarstvima da se rasčisti i to pitanje, uz jasno tumačenje zakona – o socijalnim pravima samostalnih umjetnika, koja su sve ove godine isto bila jako diskutabilna.

Mi danas imamo i takve samostalne umjetnike koji žive pod ovrhama, u nezagrijanim prostorima sa neplaćenom strujom i bez novaca za svakodnevni obrok. Situacija je dovoljno loša već i sada, a u budućnosti će biti sigurno još i gora. A nije zanemarivo napomenuti da profesionalni likovni umjetnik ima i obavezu plaćanja članarina strukovnim udrugama, HZSU-u 300 kuna na godinu i HDLU-u 200 kuna na godinu, što godišnje za profesionalne umjetnike iznosi 500 kuna samo za članarine strukovnim udrugama.

Stoga je mladim likovnim umjetnicima ipak pametnije da se dobro zamisle nad svim ovim: ako ostanu na Zavodu za zapošljavanje, možda će ipak imati veće šanse da nađu neki normalan posao, jer posao profesionalnih likovnih umjetnika u Hrvatskoj odavno već nije normalan, pa uz sve navedeno, samostalni umjetnici nemaju pravo ni na Zaštitu dostojanstva radnika, te ih u pravilu može mobingovati i maltretirati tko god to hoće, a od toga ih neće zaštititi ni njihove strukovne udruge, niti resorno Ministarstvo!

S druge strane, konkurencija na profesionalnoj likovnoj sceni je strašna i među nekim umjetnicima su zavladali i neki posve ne-etični postupci – da jednu drugima kradu ideje i projekte, udružuju se u klanove protiv svojih kolega, kleveću i podmeću jedni drugima, boreći se za preživljavanje i rijetke poslove kao u džungli! I kad se sve to vidi po našim strukovnim udrugama, tu će se onda raspasti sve iluzije koje su ljudi imali o umjetnicima i umjetnosti, jer ti nehumani uvjeti rada danas neminovno dovode i do totalno nehumanih međuljudskih odnosa među samim umjetnicima. Zato je ovaj tekst ipak napisan kao svojevrsno upozorenje mladim likovnim umjetnicima: od prvih dana kad izađete s vaših akademija, trebate početi razmišljati realistično i dugoročno. Kada se budete upisivali u HZSU, odite prvo pogledati kako žive neke vaše starije kolege samostalni umjetnici i do kuda ih je doveo njihov takozvani ”status”, koji su nam strukovne udruge godinama prodavale sa uljepšanim Lažnim marketingom!

Samostalni likovni umjetnik danas u Hrvatskoj po svojim pravima najniži je od svih radnika, kojega ne uvažava ama baš nitko, nego ako se slučajno i pobuni, onda će ga sa svih strana napasti da je ”parazit na proračunu”, i ovo se isto mladim umjetnicima mora otvoreno reći: nakon što se iscrpite u neljudskom prekarnom radu kroz godine, nitko vam zbog toga neće dati nikakve nagrade, niti ćete dobijati neki bolji položaj sa radnim iskustvom. Mnogi naši samostalni umjetnici u velikom broj slučajeva kroz godine razviju i tzv. Štokholmski sindrom, pa posve prestanu i govoriti o svom iskustvu i mukama koje su prošli na neurednom i kaotičnom domaćem umjetničkom tržištu, a birokracija u resornom Ministarstvu kao da živi u nekom paralelnom svemiru i sa pozicija svojih velikih državnih plaća, mnogi od tih birokrata ne žele uopće ni slušati o problemima umjetnika! Zapitajte se, na primjer – koliko je samostalnih umjetnika do sad bilo primljeno na razgovore kod raznih Ministara kulture koji su se izmjenjivali kod nas? Takvih samostalnih umjetnika može se nabrojati na prste, dok je posve druga situacija sa nekim profesorima umjetničkih akademija, za koje se čini da su u Ministarstvu kulture redovni i stalni gosti – i tu se onda također vide ti neravnopravni i nejednaki odnosi moći na našoj likovnoj sceni.

I nama koji smo diplomirali na ALU Zagreb devedesetih godina prošlog stoljeća, sve ovo nitko tada nije rekao, u strukovnim udrugama vladala nam je šutnja o svim bitnim pitanjima za našu struku, strukovne udruge usput vodili su nam plaćeni birokrati i profesori sa ALU, a samostalni umjetnici su u tim udrugama bili na samom dnu, i barem kad je likovna scena u pitanju, nisu mogli dobiti ni prostor za strukovne sastanke u svojim strukovnim udrugama! Možete li to uopće zamisliti: samostalni likovni umjetnici u svojim vlastitim strukovnim udrugama nisu mogli dobiti prostor za svoje strukovne sastanke, gdje bi mogli pričati o svojim strukovnim problemima?? Kraj onoliko velikog Meštrovićevog paviljona!!??

Pa kad bismo mogli ponovo birati sa svim ovim znanjem koje imamo danas, mnogi od nas samostalnih likovnih umjetnika, bježali bi što dalje od bilo kakvih ‘profesionalnih’ voda likovne scene u Hrvatskoj, i mladim umjetnicima u Hrvatskoj ovo je konačno trebalo objasniti bez ikakvih iluzija o umjetničkom pozivu. Jer vam to sigurno nisu i nikad neće stvarno reći vaši profesori sa ALU Zagreb i ostalih akademija, kojima je samo stalo da se održe njihovi poslovi na umjetničkim akademijama, a kako im žive kolege samostalni umjetnici – nikad ih nije pretjerano zanimalo.

No ima li u ovome svemu ikakvih rješenja? Ima: prestanimo čekati neki imaginarni ‘spas’ od raznih Ministara, zakona ili strukovnih udruga, jer spasa biti neće. Umjetnici trebaju spasiti sami sebe, prvo tako što će se naučiti beskompromisno prozrijeti pravu realnost iza lažnih privida, a nakon toga trebaju početi govoriti o svojim problemima i organizirati se u neke djelotvorne umjetničke Sindikate, sa sviješću o svojim radnim pravima i bez naivnosti, jer naivnost ubija u ovakvim predatorskim vremenima.

mr. art Krešimira Gojanović