Priopćenje za javnost: već deseti umjetnik izbačen je iz Meštrovićevog paviljona – Ministarstvo kulture šuti

Krešimira Gojanović, ''Podobni umjetnik - usprkos okruženju....'', crtež tuš na papiru, 50x40 cm

Krešimira Gojanović, ”Podobni umjetnik – usprkos okruženju….”, crtež tuš na papiru, 50×40 cm

U Meštrovićevom paviljonu polako se priprema velika proslava u čast mitskih ”150 godina HDLU-a”*, o čemu smo već pisali na našem portalu, a niže dajemo i pojašnjenje zbog čega ovu obljetnicu nazivamo ”mitskom”. U svrhu te obljetnice, uređivala se zgrada paviljona proteklih mjeseci, posjeklo se drveće i grmlje u parku oko paviljona, zbog čega su brojni zagrepčani prosvjedovali svake srijede od ožujka 2018., kod fontane ispred paviljona, u okviru inicijative ”Vratite magnoliju”.

Osim sječe drveća oko paviljona, tu postoji još jedan veliki problem da uprava HDLU-a već godinu dana izbacuje posve nedužne umjetnike iz Meštrovićevog paviljona i do sada je izbačen već deseti umjetnik. Na donjem linku može se vidjeti jedan takav dopis, kojega je jednom izbačenom umjetniku poslao trenutni predsjednik HDLU-a, ujedno i dekan zagrebačke ALU i savjetnik Ministrice kulture u Kulturnom vijeću za vizualne umjetnosti: link na dopis. (Izbačenim umjetnicima štitimo identitet i ne otkrivamo njihova imena.)

Umjetnici koji su izbačeni iz HDLU-a i iz Meštrovićevog paviljona u proteklih godinu dana, njih deset, nisu imali nikakvog prava na obranu: nisu smjeli razgovarati sa Časnim sudom udruge HDLU da bi rekli svoju verziju priče, uopće ne razumiju ni za šta ih se tereti, jer oni svojim riječima i djelom nisu napravili ništa loše, a u svim slučajevima izbačenih umjetnika radilo se o uglednim, akademski obrazovanim umjetnicima sa višegodišnjim, pa i višedesetljetnim umjetničkim stažem u Hrvatskoj, među kojima se u vrijeme izbacivanja nalazila i jedna trudna umjetnica, kao i umjetnik koji je bio hrvatski branitelj dragovoljac.

Sa ovim problemom izbacivanja umjetnika iz Meštrovićevog paviljona, više puta obratili smo se Ministrici kulture, iz razloga jer se dva člana uprave HDLU-a koji sudjeluju u tom izbacivanju umjetnika iz Meštrovićevog paviljona, ujedno nalaze i u Kulturnom vijeću i radnoj skupini Ministarstva kulture, te smo smatrali da bi se i Ministrica kulture ovdje trebala očitovati, obzirom da umjetnike izbacuju članovi njezinog vijeća i Radne skupine za donošenje novog Zakona o umjetnicima. Međutim, do dana današnjeg, unatoč svim našim molbama, Ministrica kulture se uopće ne želi baviti sa ovim problemom i nije odgovorila ni na jedan naš dopis.

Stoga moramo postaviti pitanje: poštovana Ministrice kulture RH, čemu je služio sav taj teški i prekarni rad nekih hrvatskih likovnih umjetnika, koji su oni dali za hrvatsku kulturu proteklih godina, ako ih danas neki članovi vašeg Kulturnog vijeća i Radne skupine izbacuju iz Meštrovićevog paviljona, a vi uopće ne želite razgovarati o ovom problemu sa umjetnicima? Čemu uopće služi naše Ministarstvo kulture, ako nije u stanju saslušati umjetnike u njihovim problemima, te da se pokušaju naći neka konstruktivna rješenja – koji je zapravo uopće posao Ministrice kulture, ako za nedužne umjetnike izbačene iz Meštrovićevog paviljona, nitko u Ministarstvu kulture nema vremena da ih primi na razgovor i sasluša?

Da li možda uprava udruge HDLU svojim postupkom izbacivanja nekih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona izražava i prešutne stavove Ministarstva kulture RH – da li to neki novi ”kulturni komesari” po nalogu našeg resornog Ministarstva izbacuju ‘nepoćudne’ umjetnike, koji nisu po ukusu trenutno vladajuće politike, i općenito, da li su ova izbacivanja umjetnika – politički problem?

Ovo su vrlo osjetljiva pitanja, u vezi koji su bili zastrašeni čak i neki novinari sa kojima smo razgovarali: isprva su htjeli uzeti naše izjave i napraviti prilog o tome, no nakon što su otišli razgovarati s nekim iz Ministarstva kulture – prestrašili su se i povukli, te nisu više htjeli razgovarati sa izbačenim umjetnicima!

Poštovana Ministrice kulture, nemamo drugog načina da dopremo do vas, osim ovog: svojedobno ste u jednoj televizijskoj emisiji rekli da u Hrvatskoj nema cenzure u kulturi, no ignoriranje problema likovnih umjetnika o kojima vam oni pišu već pola godine – također je oblik cenzure.

Mi nemamo moći da promjenimo način postupanja Ministarstva kulture RH prema hrvatskim umjetnicima, nismo imali moći ni prošle godine, kada su u Meštrovićevom paviljonu bila provođena savjetovanja sa likovnim udrugama i birao se predstavnik klastera vizualnih umjetnika, na inicijativu Ministarstva kulture. Tada je nekim udrugama čak bio i zabranjen dolazak u Meštrovićev paviljon, što je Ministarstvo kulture isto tako uporno ignoriralo.

Da li se u Hrvatskoj počinjemo vraćati u ona neka stara i davno zaboravljena vremena, kada je politika cenzurirala sve ‘nepodobne’ umjetnike i kulturne djelatnike, braneći im da kritički razmišljaju – vraća li se to nama u našu Hrvatsku neka nova ”partija” kojoj moramo biti podobni, ako želimo zadržati svoja prava na rad i stvaranje u našoj domovini??

Vezano i uz ovu proslavu ”150 godina HDLU”: koliko je uopće primjereno da političari slave to događanje i promoviraju se na njemu, a na što će se sigurno utrošiti golema količina novaca, dok hrvatski likovni umjetnici u najvećem broju slučajeva jedva preživljavaju na hrvatskom tržištu, bez posla i prilika za rad? Je li Spektakl za publiku postao glavna odrednica hrvatske kulture, kao i uljepšani marketing, iza kojega se skrivaju teški problemi i razorene egzistencije obespravljenih hrvatskih umjetnika?

Na web stranicama Ministarstva kulture, kada umre neki umjetnik ili uvaženi kulturni djelatnik, često možemo vidjeti lijepe i skrbno napisane osmrtnice, koje već godinama potpisuju Ministri kulture sa velikom sućuti i empatijom……no ipak, što je sa nama živima, jesmo li i mi za svog života zaslužili da nas naše resorno Ministarstvo uvaži i pomogne nam u našim problemima, skrbno i sa empatijom, kao što naši dužnosnici vole pisati o mrtvima??

Ne želimo da naše Ministarstvo postane ”Ministarstvo za pisanje osmrtnica”, već želimo za svog života doživjeti da se konačno počnu rješavati teški problemi u hrvatskoj kulturi i da se prestanu ignorirati neke nepravde koje trpe neki hrvatski umjetnici. Sa tim velikim plaćama koje imaju naši Ministri kulture, a što se sve izdvaja iz doprinosa građana i poreznih obveznika Hrvatske, mi umjetnici ipak smo zaslužili da dužnosnici Ministarstva kulture obrate pažnju na naše probleme, onda kada im već više od pola godine pišemo o izbacivanju nedužnih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona u Zagrebu. I tu trenutno ne vidimo nikakvog razloga za slavlje nikakvih obljetnica, nego samo vidimo veliki nered i nerad u kulturi, socijalne probleme i nepravde, koji se pokušavaju sakriti iza kičastog Spektakla i Lažnog marketinga.

Možda će nam sada netko reći da sa ovim javnim istupom mi ”sramotimo” Hrvatsku i njezinu kulturu, no oni koji stvarno vole svoju zemlju i njezin narod, neće gurati pod tepih teške probleme, uljepšavajući ih prolaznim proslavama za političare i podobne umjetnike po ukusu politike, nego će oni koji stvarno vole ovu zemlju imati osjećaja za sve ljude u ovoj zemlji koji u njoj pošteno žive i rade. I upravo takvo Ministarstvo kulture mi želimo: ne Ministarstvo za pisanje osmrtnica, nego Ministarstvo sa osjećajem za žive ljude i njihove probleme.

U Zagrebu, 5. 10. 2018.

Krešimira Gojanović
Robert Štimec

 

*op. aut.: Kada kažemo ”mitskih 150 godina HDLU-a”, tada mislimo na ovu činjenicu: sve udruge u Hrvatskoj ako propisno rade, upisane su u Registar udruga, koji se javno nalazi na internetu i u njega se može ući preko poveznice Ministarstva uprave: https://registri.uprava.hr/#!udruge  – Dakle, ako upišete naziv ili OIB neke udruge, izlistati će vam se podaci o toj udruzi – kad je osnovana, tko su joj osobe ovlaštene za zastupanje, Statut udruge, ciljevi, i sl. Pa tako ako u Registru udruga upišete ”Hrvatsko društvo likovnih umjetnika”, izlistati će vam se stranica sa detaljima o toj udruzi i tamo će vam pisati da je osnivačka skupština HDLU-a bila – 8. 12. 1983.!! To znači da Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u ovom obliku i pod ovim nazivom, nikako, ali nikako ne može biti staro 150 godina, ako mu u Registru udruga piše datum osnivačke skupštine 8. 12. 1983.

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.